120 sekundi drame - Željezničar između slave i tragedije
U gradu na Miljacki, u plavom hramu na Grbavici, i danas živi duh onih koji su verovali da može sve - samo ako igraš srcem.
01.10.2025. 21:17h

U srcu Bosne i Hercegovine, na obalama reke Miljacke, stoji grad koji je vekovima bio raskrsnica kultura, religija i naroda. Sarajevo je grad čiji duh nikada nije slomljen, bez obzira na sve oluje istorije koje su ga zadesile. A u tom gradu, na brdu Grbavica, nalazi se hram jedne od najuzbudljivijih priča balkanskog fudbala – stadion FK Željezničar.
Rađanje legende iz radničkih kvartova
Priča o Željezničaru počinje na pragu dvadesetih godina prošlog veka, kada je mladi železnički radnik Dimitrije Dimitrijević, rođen i odrastao na sarajevskom Mejtašu, 1920. godine predložio svojim kolegama i prijateljima ideju o osnivanju fudbalskog kluba. Tako je iz naselja čije ime nosi značenje "kamen za mrtve" ili "kamen mrtvaca", udahnut život fudbalskom klubu Željezničar.
Austrijanac po rođenju, a Mađar po nacionalnosti, inženjer građevinarstva Hinko Tegzeš, postaje prvi predsednik kluba sa Miljacke. To je čovek koji je simbolizovao multikulturalnost Sarajeva, i kao takav postaće prvi počasni predsednik kluba. U osnivanju svog kluba veliki doprinos dali su svi radnici Železnica, a simbol njihove egzistencije, lokomotiva, naći će se na klubskom grbu. Prvi grb kluba je postao simbol ponosne radničke tradicije.
Kroz oluje istorije - od Drugog svetskog rata do zlatnih sedamdesetih
Drugi svetski rat zatekao je Željezničar kao etabliranu snagu sarajevskog fudbala. Tokom neprijateljske okupacije, značajan broj igrača i članova kluba učestvovao je u borbi protiv okupatora, odbivši da učestvuje u takmičenjima organizovanim pod okriljem NDH. Ova odluka govori o karakteru kluba koji nikada nije žrtvovao svoje principe zbog kratkoročne koristi.
Sarajevo je oslobođeno u aprilu 1945. godine, a već u junu su radnici železničke radionice "Vaso Miškin Crni" odlučili da obnove rad svog kluba. U to vreme sve aktivnosti odvijale su se pod imenom Fiskulturnog društva Željezničar, a tek je 1950. godine održana posebna skupština fudbalskog kluba.
Prvo veliko postignuće u posleratnom periodu bio je plasman u prvu prvoligašku sezonu odigranu 1946/47 u Jugoslaviji posle rata. Do tog uspeha došlo se nakon dramatičnih kvalifikacija - pobedom u Banja Luci u direktnom duelu sa Borcem u poslednjoj utakmici, Željezničar je osigurao svoj status prvaka BiH i ulazak među najbolje.
Međutim, najveći udarac klub je primio početkom 1947. godine kada su vlasti odlučile da formiraju novi klub Torpedo. Fiskulturni savez BiH odredio je da Željezničar novoosnovanom klubu mora ustupiti svojih šest najboljih igrača. Ova odluka, koja je bila očigledno nepravedna prema jedinom bosanskohercegovačkom predstavniku u državnoj ligi, rezultirala je ispadanjem u niži rang.
Zlatna sezona 1971/72 i pad
U sezoni 1971/72 osvojena je prva državna titula ovog kluba koji je postepeno i uz neobično brojne prepreke izrastao iz skromnog radničkog kolektiva u respektabilnu silu jugoslovenskog fudbala.
Mnogi stručnjaci su ovaj tim, predvođen Milanom Ribarom, smatrali jugoslovenskim predstavnicima takozvanog "totalnog" fudbala.
Tokom čitave sezone vodila se mrtva trka između dva kluba - Željezničara i Crvene zvezde. Najupečatljiviji rezultati su bile pobede od 8:0 protiv Maribora i pobeda od 4:0 nad Partizanom u Beogradu. To je bila kruna sezone, a ta pobeda u poslednjem kolu označila je definitivan kraj tesne i uzbudljive borbe. Željo je konačno bio na tronu jugoslovenskog fudbala.
Kako nakon sunca uvek nastupi kiša, tako su i naredne sezone Željezničara polako vodile u ponor druge lige. Šampionska ekipa se polako osipala, a rezultati su bili sve gori i gori. Jugoslovenska liga nije praštala.
Sezona 1976/77 je okončana na poslednjem mestu i klub je, poslednji put u svojoj istoriji, otišao u niži rang takmicenja.
Mitska aprilska noć 1985 – kad su suze ispunile Dolinu ćupova
Kao Feniks, Željezničar se osamdesetih godina 20. veka vratio na stare staze slave. Najveći uspeh u evropskim takmičenjima Željezničar je ostvario u sezoni 1984/85, kada je stigao do polufinala Kupa UEFA - takmičenja koje je po rejtingu bilo odmah iza tadašnje Lige šampiona. To je bio plasman koji je prevazišao sve snove, plasman koji je učinio da se o malim plavima sa Grbavice priča širom Balkana i Evrope.
Fudbal u Bosni doživeo je svoj vrhunac tokom osamdesetih godina dvadesetog veka. U tom periodu su Željezničar, Sarajevo i Velež predstavljali elitu jugoslovenskog fudbala. Bordo tim sa Koševa osvojio je šampionsku titulu, plavi sa Grbavice stigli su do istorijskog polufinala Kupa UEFA, dok su rođeni iz Mostara konstantno bili među najjačim ekipama u moćnoj jugoslovenskoj ligi.
Uspeh ove generacije Željezničara počeo je u sezoni 1983/84 kada su plavi podelili drugo mesto sa Partizanom, a samo dva boda iza vodeće Crvene zvezde. Fudbalski stručnjaci naglašavali su da Osimova ekipa ima potencijal za veliki iskorak u narednoj sezoni. To se i dogodilo, ali na evropskoj sceni.
Put do polufinala bio je spektakularan. Baždarević, Bahtić, Baljić i saigrači su redom eliminisali bugarski Sliven (ukupno 5:2), švajcarski Sion (3:2), rumunsku Univerzitateu, Dinamo iz Minska (3:1), dokazujući da mogu da pariraju najboljim evropskim ekipama.
Prvi meč u Sekešfehervaru
Prva polufinalna utakmica odigrana je 10. aprila 1985. u mađarskom Sekešfehervaru (staroj prestolnici ugarskih vladara). Domaćin je pobedio 3:1, stavljajući Sarajlije u težak položaj pred revanš meč. Tragičar prvog meča bio je Radmilo Mihajlović, koji je dobio drugi žuti karton i propustio revanš utakmicu.
Aprilska noć u Dolini ćupova
Čuveni revanš je odigran 24. aprila 1985. na Grbavici (kasnije će Grbavica dobiti ime Dolina ćupova po analogiji sa ratom u Laosu). To je bila noć kakvu Sarajevo nikada ranije nije videlo. Grbavica je bila puna do vrha. Na stadion se nakrcalo oko 30.000 gledalaca, a krovovi okolnih zgrada bili su uski da prime sve one koji nisu uspeli da dođu do karte. Cela Grbavica je disala kao jedno, sanjajući finale sa Real Madridom (koji je nezasluženo izbacio našu Rijeku).
Pod vođstvom legendarnog Ivice Osima, koji je često govorio da se fudbal igra zato što se o njemu priča, Željezničar je krenuo u ofanzivu na mađarski gol od samog početka. A početak je bio sjajan.
U 5. minutu, nakon čuvenih Baljićevih driblinga, Bahtić je pogodio za 1:0. Grbavica je bila u transu, a tek je bio početak. Usledilo je 70 minuta u vakumu. Redjali su se napadi, driblinzi, šanse. Osimovi momci potpuno su dominirali terenom, a Grbavica živjela san . Fudbaleri Videotona jedva su prelazili centar, a kako je vreme prolazilo izgledalo je da je madjarski golman začarao mrežu. Željo je na 1:0 imao 5-6 stopostotnih šansi.
Konačno, u 75. minutu Ćurić je postigao gol za 2:0, nakon greške golmana, do tada najboljeg madjarskog igrača. Ovo je bio rezultat koji Grbavica priželjkivala. Finale je bilo na dohvat ruke.
Nakon toga, Željo je imao još jednu veliku priliku kada je veliki majstor Škoro preterao sa driblinzima. Usledila su i dva nova slobodna udarca za velikih 3:0, ali bez uspeha. Delovalo je da igrači Željezničara “umiru” u drblinzi i nemilice trose adute koje su imali u nogama.
Željo je do kraja imao još očajničkih pokušaja, ali vremena za preokret više nije bilo.
Poraz koji je postao pobeda
Te aprilske noći 1985. Grbavica je na kraju bila skrhana od bola, iako je sve bilo spremno za veliko slavlje. Dok su fudbaleri odlazili sa terena u suzama, sa tribina, iz hiljada grla se orilo “Željo, Željo”. Željezničar je te sezone ostao jedini predstavnik bivše Jugoslavije u evropskim takmičenjima, pa se sa navijačima Želje solidarisala cela bivša država.
Ostao je veliki ožiljak, tuga je parala vazduh. Velika ekipa, koju su ljudi voleli da gledaju gde god je došla, je surovo zaustavljena u predvorju finala.
Veliki Osim je pokušao da objasni: "Ti igraš da se o tome priča, da neko doživi tako da se ne zaboravi. Kada se ti ne sećaš utakmice, kada je zaboraviš, tada se pitaš što si uopšte igrao. Ovako, kada tim stvarno odigra da ljudi ili slave ili žale za nečim, tada je to vredelo pažnje, tada si nešto napravio."
Grbavica - dom koji je preživeo sve
Priča o stadionu Grbavica neodvojiva je od priče o samom klubu. Od osnivanja 1921. godine Željezničar je uvek imao problem sa sopstvenim terenom. Prvo su koristili vojno vežbalište na Čengić Vili. Zatim i igralište na Pofalićima, sa koga su proterani 1938. godine. Postali su ozbiljna konkurencija moćnijim sarajevskim klubovima, pa su odlučili da sagrade vlastiti fudbalski hram.
Članovi Radničkog sportskog društva Željezničar pokrenuli su 1949. godine radnu akciju - izgradnju stadiona koji će postati legenda. Radnici železnice, vojnici i brojni dobrovoljci iz Sarajeva učestvovali su u pripremi terena. Gradnja je završena 13. septembra 1953. godine, a u prvoj zvaničnoj utakmici Željezničar je savladao Šibenik rezultatom 4:1.
Stadion Grbavica, popularno prozvan "Dolina ćupova", postao je mnogo više od običnog stadiona. To je bilo svetilište sarajevskog fudbala, mesto gde se okupljala radnička klasa grada, gde su se rađali snovi i gde su se pisale najlepše stranice bosanskohercegovačkog sporta.
Devedesete godine donele su najveću tragediju u modernoj istoriji grada. Tokom rata, stadion Grbavica je postao prva borbena linija. Zapadna tribina je zapaljena a sa njom i svi pehari koje je čuvala u svojoj utrobi. Deo stadiona je miniran i uništen. Umesto navijačkih glasova, Grbavicom su odjekivale granate.
Priča o navijačima Željezničara kulminira osnivanjem organizovane navijačke grupe "The Maniacs" 1987. godine. Zajedno sa podgrupama "Blue Tigers", "Joint Union", "Urban Corps", "Curva Sud" i "Vendetta", Manijaci su postali sinonim za strastvenu podršku i nemjerljivu odanost.
Legat za buduće generacije
Danas, kada gledam ka Grbavici, vidim više od običnog stadiona. Vidim spomenik upornosti, svedok istorije koja je pisana srcima običnih ljudi, mladića iz sarajevskih kvartova koji su sanjali velike snove. Snove u kojima je zelena trava bila luksuz, a zemljana prašina miris nade.
FK Željezničar nije samo fudbalski klub - to je deo identiteta Sarajeva, deo duše grada koji je kroz vekove ostajao mostom između istoka i zapada. Od Dimitrija Dimitrijevića koji je postigao prvi gol 1921. godine, preko zlatne generacije Milana Ribara, legendarnih 120 sekundi protiv Videotona, do Manijaka koji i danas pevaju navijačke pesme - ova priča je priča o tome kako se iz ljubavi prema gradu i klubu rađaju legende.
Plavi iz Sarajeva naučili su nas da ponekad nije važno da li si pobedio ili izgubio. Važno je da li si ostavio srce na terenu, da li si dao sve od sebe, da li si igrao tako da te ljudi pamte decenijama kasnije. Zato se i danas, kad se priča o najlepšim stracinama evropskog fudbala, spominje aprilska noć 1985. u "Dolina ćupova".
Željezničar je dokazao da iz malih sredina mogu nastati veliki snovi, da radnička čast vredi više od svih titula sveta, i da se o nekim porazima priča više nego o nečijim pobedama.
U gradu na Miljacki, u plavom hramu na Grbavici, i danas živi duh onih koji su verovali da može sve - samo ako igraš srcem.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram