Orden Baskijskog lava | Skaut Sport
side menu icon

Orden Baskijskog lava

Iako je Atletik zadržao ideju lojalnosti i lokalnog identiteta nije ostao zatvoren. Prepoznao je „svoje“ u svijetu i od sredine prošle decenije osmislio „baskijsku Zlatnu loptu“.

09.10.2025. 08:00h

Main Article Image
Slika: Facebook/Athletic Club

„Osjećam zahvalnost i odgovornost što vodim tim u kojem osjećaj pripadnosti ima dominantno mjesto“, bile su riječi jedinstvenog čovjeka po dolasku u jedinstveni klub u ljeto 2011. godine. Marselo Bjelsa dio je moderne istorije Atletik Bilbaa, koja uprkos trendovima koje donosi super-fudbal u suštini nije različita od vjekovne - one koja Atletik čini tako posebnim.

foto: Guliver/imago sportfotodienst
Dobro znamo priču o očuvanju baskijskog identiteta i "zatvorenosti" Atletika za igrače izvan baskijske regije, kao i o Kanteri i kompleksu Lezama koji je temelj kluba. Više od vijeka Bilbao je simbol autonomne zajednice na sjeveru Španije i redovni član elitnog ranga – uz Real Madrid i Barselonu jedini klub koji nikada u istoriji nije igrao u drugoj ligi.

Stoga je San Mames baskijska Katedrala, a Bilbaovi „lavovi“ inspiracija svih lokalpatriota u duši i zagovornika teze „volimo domaće“. I ne samo njih, već su Ečeverija, Iraola, Muniain i Susaeta, danas braća Vilijams i saigrači, uvijek bili draži neutralnima od ekipe kontra strane – sjetite se samo posljednjeg trofeja Bilbaa, Kupa Kralja 2024. godine i pobjede nad Majorkom u Sevilji i pronađite nekog ko je u finalu na Kartuhi navijao za momke iz Palme.

Prvi trofej Kupa Kralja nakon četiri decenije (foto: Guliver/IMAGO/Samuel Carreno)
Bilbao nikada nije promijenio ideju, od 1919, kada se „ograničio“ na svoje. Ona jeste evoluirala i prilagođavala se vremenu i okruženju i FIFA pravilima, pa su tako Baskijci postajali i reprezentativci Venecuele, Maroka, ili čak Gane i Bosne i Hercegovine.

Iako je Atletik zadržao crtu lojalnosti i lokalnog identiteta nije ostao zatvoren. Prepoznao je „svoje“ u svijetu i od sredine prošle decenije osmislio „baskijsku Zlatnu loptu“.

Na inicijativu tadašnjeg predsjednika Atletika, Hosua Urutije, nekadašnjeg zadnjeg veznog sa skoro 350 utakmica u crveno-bijelom dresu, nastala je „One Club Award“, nagrada namijenjena fudbalerima čiju je karijeru obilježio samo jedan klub. Priznanje za vjernost, posvećenost, odgovornost prema zajednici, sportski duh i poštovanje.

Legenda Liverpula na San Mamesu - Džejmi Karager (foto: Guliver/IMAGO/Sports Press Photo)
Laureat za 2025. godinu, jubilarni deseti, je Džejmi Karager, legenda Liverpula, kome je trofej uručen na meču sa Đironom, 23. septembra na San Mamesu. Od 2019. uspostavljeno je i priznanje u konkurenciji fudbalerki, a dobijale su ga redom Malin Mostrom, Pia Vunderlih, Dženifer Zajc, Matilde Martinez, Marija Gštotner i ovog ljeta Škotlanđanka Džoel Mari, za 20 godina u Hibernijanu.

Sve je počelo zapravo iz Engleske, kao i svaka fudbalska priča, a prvi vlasnik nagrade potvrđuje koliko je Bilbao zapravo kul. Legenda Sautemptona i engleskog fudbala uopšte, Met le Tisije, odabran je 2015. godine za prvog vlasnika „One Club Award-a“. I to ne slučajno, već izbor Le Tisijea je mali znak pažnje istoriji.

foto: Guliver/imago sportfotodienst
Velika je veza između Atletik Bilbaa i kluba sa juga Ostrva - zapravo zbog Sautemptona Bilbao, kao i njegov imenjak iz Madrida, i dan danas nosi crveno i bijelo.

Klub je osnovan 1898. godine u Baskiji od strane britanskih doseljenika, koji su se bavili brodogradnjom i rudarstvom, a prvi dresovi bili su plavo-bijeli. Danas su to boje najvećeg Atletikovog rivala, Real Sosijedada.

Istorija kluba promijenjena je deceniju nakon osnivanja, kada je vezista Huan Elorduj poslat u Englesku kako bi nabavio 25 plavo-bijelih dresova. I to Blekburnovih. Pošto nije uspio u namjeri da u Lankaširu obezbijedi garnituru, morao je da improvizuje – legenda kaže da je možda i namjerno želio da „koža“ fudbalera Bilbaa bude u skladu sa bojama grada, dok u drugoj verziji ključnu ulogu imaju mjesto i vrijeme. Elorduj je u gradu u kom se ukrcao na brod za Baskiju, Sautemptonu, našao 50 dresova "svetaca", crveno-bijele boje, koja je od 1909. godine dio Atletikovog identiteta – i to ne samo Bilbaovog, već i Atletiko Madrida, koji je osnovan nekoliko godina nakon Bilbaa u srcu Španije od strane par baskijskih studenata.

Elorduj i saigrači - Osvajači Kupa Španije 2011 (foto: Facebook/Fútbol 70)
Stoga je Met le Tisije bio sasvim logičan izbor za prvu nagradu, ne samo zbog elegancije i autoriteta koje je imao na engleskim igralištima, ljubavi i poštovanja koje su mu ukazivali navijači ili golova koji su se 80-ih i 90-ih vrtjeli na TV špicama, ali i danas na "rilsima".

 

Tako su u Baskiji, počev od čuvenog Sautemptonovog „Le Goda“, iz godine u godinu ukazali poštovanje velikanima sporta koji su oličenje suštine fudbala - vjernosti, ljubavi, sportsmenšipa. Postulata na kojima Baskijci fudbalski žive.

Naredne godine nagrađen je Paolo Maldini za četvrt vijeka „službe“ Milanu, čiji dio nije samo legendarni defanzivac, već i njegova porodica. Iako je Paolov otac Ćezare igrao više od decenije kao „rosonero“, a u srcu Lombardije stasao i Paolov brat Pjer Ćezare, kao i njegovi sinovi Danijele i Kristijan, zna se na koga se misli kada se pomene čuveno prezime familije iz Trsta.

Prvi i zasada jedini nagrađeni čuvar mreže, ali i Njemac, je Sep Majer, koji je prvo kao golman Bajerna, kasnije kao trener golmana, proveo pola vijeka u Minhenu do penzije. Naredne godine „One Club Award“ završila je u rukama Karlesa Pujola, Barseloninog „lava“, čije su borba na terenu i ponos bile oličenje Katalonije.

15 sezona u Barsi i tri Lige šampiona - Karles Pujol (foto: Guliver)
Čak sedam od 10 vlasnika trofeja u obliku dvije šake koje se rukuju su iz defanzivne trećine terena. U aprilu 2019. godine Bilbao je prepoznao još jednog „kralja“, ikonu Seltika, Bilija MekNila, svega nekoliko dana pred njegovu smrt u 79. godini. Čuveni kapiten „lisabonskih lavova“ u pohodu na Kup šampiona 1967. godine, dio je baskijske porodice, u kojoj je od 2023. i Žoao Pinto. Čuveni portugalski bek 20 godina nakon MekNila bio je kapiten „zmajeva“ u čuvenoj Mađerovoj noći u Beču kada je Porto pokorio Evropu.
Jedini pehar klupskog prvaka Evrope u rukama MekNila 1967. godine (foto: Guliver)
Zaostavština Đuzepea Bergomija u Interu i dresu reprezentacije Italije tokom dvije posljednje decenije prošlog vijeka, svjetska titula, Skudeto i tri Uefa kupa, i preko 750 utakmica, svrstale su beka rođenog u Milanu u odabrano društvo, u kom su još dvojica majstora – Rajan Gigs i Maradonin idol, Rikardo Bokini.

Velšanina i Argentinca razdvaja 2021. godina, u kojoj zbog pandemije nije dodijeljeno priznanje. Gigsa su Baskijci u predstavljanju opisali kao par ekselans igrača jednog kluba, i čovjeka koji se uz Mančester Junajted ostao duže i od Bobija Čarltona – od 1991. godine do 2014, uz gotovo 1000 utakmica. Tu brojku je prebacio igrajući za Vels, a baš odanošću Kamriju kupio je srca Baskijaca. Možda je imao sreću što je na Bilbaovoj vagi mjerena ljubav prema državi, ne prema porodici (čuješ mene snahi).

I pred kraj 4. decenije bio je neuhvatljiv (foto: Guliver/AP2011)
I u slučaju legendarnog El Boke u Bilbau su blago progledali kroz prste, jer je najveća argentinska desetka do pojave Maradone zapravo igrala za još jedan tim izuzev Independijentea. Rikardo Bokini je 16 godina nakon penzije, sa pune 53 godine, odigrao nekoliko minuta za Barakas Bolivar, čime je klub iz Buenos Airesa želio da ukaže poštovanje ikoni "crvenih đavola“ iz Aveljanede za karijeru koja je inspirisala najveće na svijetu. Jedan od najboljih dodavača u istoriji, koji je reprezentativnu karijeru završio titulom prvaka svijeta u Meksiku 1986. godine, simbol je dominacije Independijentea južnoameričkim kontinentom, a tokom karijere imao je više od 200 asistencija.

Lista od deset imena osvajača „One Club Award-a“ je lista koja izaziva poštovanje mnogo veće od popisa deset najboljih u ovogodišnjem izboru Frans fudbala za Zlatnu loptu, na čelu sa Dembeleom.

Zahvaljujući Bilbau jednom godišnje „zakucamo na vrata zaboravljenih asova“ i shvatimo koliko su igrači vjerni jednom klubu endemska vrsta u modernom fudbalu i da ih je mnogo više bilo ranije. Sigurno je da mjesto među odanima, upornima i predanima čeka i Franćeska Totija, Tonija Adamsa ili njegovog imenjaka Hiberta, ali i danas aktivne vojnike Atletiko Madrida, Sasuola, CSKA Moskve...

Od 5. godine član CSKA - Igor Akinfeev (foto: Facebook/PFC CSKA Moscow)
Vjerovali ili ne, Igor Akinfeev brani svoju 23. sezonu na golu „armejaca“, Koke je od 2009. ratnik „kolčonerosa“, a Domeniko Berardi vodi „nero-verde“ u svojoj 12. sezoni u Seriji A, nakon ekspresnog povratka iz Serije B i oporavka od teške povrede. Ljevonogi majstor je pravi Bask u Emilija Romanji i nosilac ordena lava.

Komentari | Podijeli vijest