Pokušajte zamisliti to. Mališan iz Jablanice, usred ratnih vihora, napušta sve što poznaje i kreće u nepoznato. Nije imao rječnik, nije imao vezu, imao je samo fudbalsku loptu i nešto u sebi, goruću želju da uspije. Tako počinje priča o Hasanu Salihamidžiću, poznatijem kao Braco, čovjeku čija je karijera bila satkana od čelika i bosanskog inata, od nezaustavljive volje za pobjedom, koja ga je pratila od prašnjavih terena do blještavih stadiona Lige prvaka. Njegova priča nije samo niz statistika i trofeja; to je priča o čovjeku, o njegovim borbama, pobjedama i teškim odlukama.

Od Jablanice do Hamburga

Kad pomislimo na Bracu, rijetki se sjete malog dječaka iz Jablanice. Mjesta gdje su se igrale "krpe", gdje je lopta bila jedina igračka, a fudbal san. Ali upravo tamo, u turbulentnim devedesetima, počinje se kaliti njegov karakter. Njegov odlazak u Njemačku kao petnaestogodišnjaka nije bio lagan izlet. Bježeći od rata, bez znanja jezika, bez ikoga ko bi ga vodio za ruku, morao je sam krčiti put. Sjećate se onih scena iz filmova gdje mladi talent spava na podu i jede šta nađe? E, to je bio Salihamidžić.

Ali, imao je nešto što ga je izdvojilo: nevjerovatnu radnu etiku. U Hamburgu je u očima trenera vidio iskru, prepoznao je sirovi dijamant. Nije bio najbolji tehničar, nije bio najbrži, ali je bio uporan. Mogao je igrati bilo što, gdje god ga stave. Bek, krilo, pa čak i vezni. U to doba, takva svestranost bila je rijetkost. U HSV-u je izrastao u igrača. No, Njemačka, sa svim svojim redom i disciplinom, nije bila krajnja stanica. Braco je želio više.

Bayern: Tamo gdje snovi postaju stvarnost

Godina 1998. mijenja sve. Poziv iz Bayerna. Zamislite to uzbuđenje. Jedan od najvećih klubova na svijetu, koji je poznat po tome što 'guta' igrače, ali ih i stvara. Pod vodstvom Ottmara Hitzfelda, Braco je pronašao svoj idealan sistem. Njegova svestranost postala je oružje. Bio je poput švicarskog noža za svakog trenera. Kada je trebala snaga, tu je bio on. Kad je trebalo trčati, opet on. Igrač za "prljavi" posao, ali i za onaj ključni pas.

Sezona 1998/1999 bila je vatreno krštenje. Liga i Kup osvojeni, ali ono finale Lige prvaka protiv Manchester Uniteda... Uh! To je ono kad pomislite "gotovo je", a onda se u sekundi sve preokrene. Taj poraz je bio poput ožiljka, ali i motivacije. Dvije godine kasnije, opet finale, ovaj put protiv Valencije. Napetost je bila opipljiva. Penali. Srce lupa kao ludo. Bayern je slavio. Taj trenutak, kad je podigao pehar Lige prvaka, bio je kruna. Sjetite se dječaka iz Jablanice, na vrhu Evrope. To je bila čista emocija. Šest Bundesliga, četiri Kupa, jedna Liga prvaka. To nisu samo brojevi, to je devet godina života, znoja, suza i smijeha. Godine kada je Braco postao legenda.

Juventus: Novi izazov, nova pravila

Nakon Bayerna, 2007. godine, Hasan donosi hrabru odluku: Juventus. Klub u problemima, tek se oporavlja od skandala i vraća se u Serie A. Nije to bila odluka iz komocije, već iz želje za novim dokazivanjem. Mogao je ostati u Bayernu, biti voljen i siguran. Ali on je želio testirati sebe. U Torinu je donio ono što je najbolje znao – profesionalnost i radnu etiku. Nije bilo spektakularnih golova, ali je bio pouzdan, onaj na koga se možete osloniti. Kao stariji brat u ekipi. Odigrao je četiri sezone, pomogao Juventusu da se digne, da stane na noge. Kratka epizoda u Wolfsburgu, i onda kraj igračke karijere. No, priča se tu nije završila.

Reprezentacija: Srce na terenu

Reprezentacija Bosne i Hercegovine. E, to je pomalo bolna tačka. Koliko je puta s ponosom obukao dres, koliko je puta ostavio srce na terenu? Uvijek je davao sve od sebe, bio je vođa, pokretač. Ali, nikada se nije uspio plasirati na veliko natjecanje. Zamislite tu frustraciju, kad znate da imate kvalitetu, ali vas nešto koči. Njegovo povlačenje iz reprezentacije 2006. godine, nakon nesuglasica s tadašnjim selektorom, bilo je kao grom iz vedra neba. Nije to bila impulsivna odluka, već rezultat dubokog razočaranja u sistem, u organizaciju. Braco je uvijek bio iskren, direktan, i nije mogao tolerirati stvari koje su narušavale profesionalizam. Njegova odluka je bila bolna, ali iskrena.

Sportski direktor: Povratak kući i borba s vjetrenjačama

Nakon kopački, opet Bayern. Ovoga puta, u odijelu, kao sportski direktor. To je bio potpuni zaokret. S terena u ured, s loptom u rukama do ugovora na stolu. Ova uloga je bila puno izazovnija, puna kritika i pritisaka. Nije to bilo samo trčanje 90 minuta, to je bila strategija, pregovori, suočavanje s medijima. Bio je odgovoran za dovođenje igrača. Sjetite se Alphonsa Daviesa i Jamala Musiale – to su bila njegova 'djeca', igrači koje je prepoznao i doveo. Njegov rad, iako često osporavan, kulminirao je još jednom Ligom prvaka 2020. godine. Opet je bio dio pobjedničke formule.

No, biti direktor u Bayernu znači biti na vjetrometini. Maj 2023. godine donosi rastanak. Dio je to promjena u klubu, ali njegovo naslijeđe ostaje. Hasan Salihamidžić, Braco, nije samo bivši fudbaler ili funkcioner. On je priča o volji, o prilagodbi, o neuništivoj snazi. O dječaku iz Jablanice koji je sanjao, borio se i pobijedio.