side menu icon

Tuđa prošlost

Liverpool je na svoju sljedeću titulu čekao trideset godina. Manchester United svoju čeka tek trinaest. Ali za nekoga ko je danas dovoljno mlad da ne pamti Fergusonov posljednji naslov, razlika između tih brojeva i nije naročito važna.

22.11.2026. 12:00 h

Manchester united, Liverpool
Slika: Guliver/AP Photo/Dave Thompson

Možda i najnezgodniji trenutak u ovom našem stalnom odrastanju je onaj kada shvatite kako su stvari koje su vama bile sasvim normalne za nekoga drugog samo daleka, gotovo nezamisliva prošlost. Recimo, pokušajte nekom dvadesetogodišnjaku objasniti da je u naše vrijeme - u neko vrijeme - Manchester United bio klub koji je gotovo po automatizmu pobjeđivao, da se o njegovim eventualnim porazima govorilo kao o senzacijama i da je pred početak svake sezone osnovno pitanje bilo može li ga iko zaustaviti. Vjerovatno će vam pristojno klimnuti glavom, možda čak i povjerovati, ali teško da će zaista razumjeti o čemu govorite.

Jer Manchester United kakav on poznaje nije takav klub. Njegov United je potpuno disfunkcionalna organizacija koja već godinama pokušava pronaći pravi smisao vlastitog postojanja i vaga ga između sporta i biznisa; mijenja trenere, sportske direktore, vlasničke strukture i fudbalske filozofije, troši ogromne količine novca i gotovo svakog ljeta - ponekad doduše i krajem sezone, kada naprave reset - obećava nekakav novi početak. Povremeno osvoji trofej, povremeno odigra veliku utakmicu, ponekad čak izgleda kao da je konačno pronašao pravi put. A onda se, najčešće već nekoliko mjeseci kasnije, vrati tamo gdje je bio.

I zanimljivo je koliko to, barem nas iz generacije koja je odrastala na fudbalu kasnih devedesetih i ranih dvijehiljaditih, sve to podsjeća na jedan drugi engleski klub. Onaj koji će United danas dočekati na Anfieldu.

Za one malo starije od nas Liverpool je bio ono što je Manchester United postao devedesetih. Ne samo najuspješniji klub u zemlji nego gotovo sinonim za engleski fudbal, ekipa čija se veličina podrazumijevala i koja je, zahvaljujući Paisleyju, Faganu, Daglishu i čitavoj galeriji velikih igrača, dominirala domaćom i evropskom scenom. Između 1973. i 1990. Liverpool je osvojio jedanaest engleskih titula i četiri Kupa evropskih prvaka. Za njegove navijače pobjede nisu bile naročito iznenađenje. Iznenađenje je bilo kada ih nije bilo. Tako su nam barem govorili.

Daglish, foto: Guliver/AP Photo/Scott Heppell

Jer Liverpool je, dok je nama to još bilo ipak strano i daleko, u aprilu 1990. osvojio svoju osamnaestu titulu prvaka Engleske. I počeo čekati sljedeću.

U početku se, naravno, nije činilo da će čekanje trajati naročito dugo. Veliki klubovi imaju loše sezone, smjenjuju se generacije, odlaze legende i dolaze novi igrači. Ali Liverpool je polako postajao klub koji je mnogo bolje znao objasniti zašto bi trebao biti uspješan nego kako to zaista postati. Graeme Souness pokušao je napraviti revoluciju, Roy Evans vratiti nešto od starog identiteta, Gérard Houllier izgraditi moderniji i discipliniraniji klub i u isto vrijeme ga internacionalizirati. Svaki je imao svoju ideju, svaki je imao svoje igrače, svaki je u određenom trenutku davao razlog za optimizam. Ali nijedan nije uspio vratiti Liverpool tamo gdje su njegovi navijači smatrali da pripada.

I da ne bude zabune, taj Liverpool nije bio loš klub. Naprotiv. Houllier je 2001. osvojio pet trofeja u jednoj kalendarskoj godini, uključujući FA kup, Liga kup i Kup UEFA, a godinu kasnije završio drugi u Premier ligi. Kasnije će Rafael Benítez osvojiti Ligu prvaka u Istanbulu i igrati još jedno finale. Bilo je tu velikih igrača, velikih utakmica i velikih večeri. Ali upravo su ti povremeni uspjesi stvarali neobičnu iluziju da je povratak na vrh stalno nadohvat ruke. Samo za nas je on bio solidan klub koji je stalno bio ispod vlastitih očekivanja.

Liverpool je, uprkos svemu, ostajao Liverpool. Samo što je ostatak engleskog - a pomalo i evropskog - fudbala polako prestajao čekati da se on vrati.

Možda je upravo u tome najveća sličnost s današnjim Manchester Unitedom. Ne u broju trofeja ili kvalitetu ekipa, jer je Unitedov pad u posljednjih nekoliko godina postao mnogo dublji od Liverpoolovog tadašnjeg, nego u tom čudnom međuprostoru između istorijske veličine i savremene stvarnosti. U uvjerenju da klub koji je nekada bio najbolji ima gotovo prirodno pravo ponovo biti najbolji. Da je potrebno samo pronaći pravog trenera, dovesti nekoliko pravih igrača, vratiti pobjednički mentalitet i sve će ponovo biti kao prije.

Samo što fudbal, nažalost po velike klubove, ne funkcioniše tako.

Alex Ferguson, foto: Guliver/AP Photo/Clint Hughes

Manchester United je nakon odlaska Alexa Fergusona 2013. pokušao gotovo sve. David Moyes trebao je osigurati kontinuitet, Louis van Gaal donijeti strukturu, José Mourinho pobjednički mentalitet, Ole Gunnar Solskjær vratiti klupsku dušu, Erik ten Hag disciplinu i sistem, Rúben Amorim novu taktičku ideju. Možda ima još nešto, ko bi mogao sve to popamtiti. Svaki novi početak podrazumijevao je i djelimično odricanje od prethodnog, a svaka nova filozofija zahtijevala je drugačije igrače, drugačiju organizaciju i, naravno, još novca.

Rezultat je klub koji je godinama pokušavao sustići vlastitu prošlost, a pritom sve više zaostajao za sadašnjošću.

Nedjeljni derbi na Anfieldu donosi još jedan takav početak. Mauricio Pochettino preuzima United nakon katastrofalnih deset kola u kojima je ekipa osvojila svega osam bodova, pobijedila samo jednom i završila u zoni ispadanja. Michael Carrick - koji je prije samo nekoliko mjeseci imao ulogu spasioca i odabranog za vraćanje na vrh - postao je još jedno ime na sve dužoj listi trenera koji su otišli prije nego što su uspjeli ostvariti ono što se od njih očekivalo. A Pochettino, koji je godinama figurirao kao jedan od poželjnih kandidata za Old Trafford, konačno je dobio priliku da pokuša nešto što se već pretvorilo u gotovo nemoguć zadatak.

Može li on biti Unitedov Jürgen Klopp?

Pitanje je privlačno, ali možda i pogrešno. Klopp nije samo došao u Liverpool i podsjetio ga da je veliki klub. Zatekao je organizaciju koja je već počela mijenjati način na koji razmišlja o fudbalu, a onda joj dao jasnu ideju, identitet i kontinuitet. Nije odmah pobjeđivao, nije ni svaki njegov potez bio uspješan, ali Liverpool je s vremenom postajao klub u kojem su trener, sportska struktura i način regrutacije igrača radili u istom smjeru. Prvi put nakon mnogo godina nije bilo potrebno svake sezone objašnjavati šta Liverpool zapravo želi biti.

Pochettino, foto: Guliver/AP Photo/Andre Penner

Pochettino je dovoljno dobar trener da se njegovo imenovanje ne može svesti na još jedan očajnički pokušaj. U Southamptonu i Tottenhamu pokazao je sposobnost da izgradi prepoznatljivu igru, razvija igrače i stvori ekipu koja vjeruje u ono što radi. Ali nikada nije dokazao da može završiti takav proces osvajanjem najvećih trofeja u engleskom fudbalu. I još važnije, pitanje nije samo može li on promijeniti United, nego je li United konačno spreman prestati mijenjati sam sebe svaki put kada stvari krenu loše.

Uostalom, ni Liverpool nije postao prvak onog trenutka kada je pronašao Kloppa. Prije toga morao je prihvatiti da njegova prošlost nije nikakva garancija budućnosti.

Danas, dok Liverpool pod Andonijem Iraolom pokušava izgraditi novu uspješnu eru nakon Kloppovog odlaska, a Manchester United ponovo počinje ispočetka, njihov derbi ima i jednu neobičnu generacijsku dimenziju. Stariji navijači još pamte vrijeme u kojem je United bio gotovo nepobjediv, a Liverpool pokušavao pronaći put nazad. Mlađi poznaju svijet u kojem Liverpool osvaja trofej u Premijer ligi, a United se uglavnom bavi vlastitim problemima.

I možda je to najokrutnija stvar koju vrijeme radi velikim klubovima. Njihova istorija ostaje ista, trofeji ne nestaju, legende ne postaju manje velike. Ali odrasta nova generacija kojoj sve to više nije sjećanje, nego priča koju joj neko drugi mora ispričati.

Liverpool je na svoju sljedeću titulu čekao trideset godina. Manchester United svoju čeka tek trinaest. Ali za nekoga ko je danas dovoljno mlad da ne pamti Fergusonov posljednji naslov, razlika između tih brojeva i nije naročito važna.

On poznaje samo United koji pokušava postati Manchester United.

Komentari | Podijeli vijest