Čelzi bez Palmera: U potrazi za planom B

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, napisao je čuveni Petar Preradović i u tom stihu sažeo osnove ljudskog života. Čini se kao da su proteklih nekoliko godina, još od promjene vlasničke strukture 2022, u Čelziju uzeli Preradovićeve stihove kao moto. Iako aktuelni svjetski prvak i osvajač Lige konferencija, klub iz zapadnog Londona se opet nalazi pred istim zadatkom. I ovo će da bude sezona evolucije, koliko zbog velikog broja transfera, možda još više zbog toga što Enco Mareska ne može da računa na svog najboljeg igrača.

Odsustvo Kola Palmera zbog povrede prepone produžiće se na još šest sedmica. To znači da engleskog reprezentativca neće biti na terenu prije sredine decembra, pa Mareska mora da u tom periodu pronađe alternativu za igrača kojeg je teško zamijeniti. Pogotovo jer u novembru „plavce“ očekuju dueli sa gradskim rivalima Totenhemom i Arsenalom, te okršaj sa Barselonom u Ligi šampiona.

Naslijedivši ekipu od Maurisija Poketina, Enco Mareska je naslijedio i dvije ključne stvari od kojih Čelzi živi i umire. Prva, da u svojim redovima ima jednog od tehnički najnadarenijih fudbalera moderne ere u Kolu Palmeru, koji je sposoban da sam diže kvalitet cijele ekipe na svjetski nivo. Druga, da se Čelzi gotovo u potpunosti oslanja na Palmera i nema alternativna rješenja.

Palmer je vrlo brzo po dolasku u septembru 2023. postao Čelzijev glavni izvor kreativnosti i napadačkih prijetnji. U 67 premijerligaških utakmica sa Palmerom na terenu, „plavci“ imaju 52,2% pobjeda i postižu u prosjeku dva gola po utakmici. Međutim, kad Palmer nije na terenu, procenti su poražavajući za londonskog velikana: 36,4% pobjeda a prosjek golova po utakmici pada na 1,4. 

„Prije svega, zamijeniti Kola je teško jer Kol je veoma bitan igrač za nas i jedan od najboljih u ligi,“ priznaje i Mareska. „Ali mislim da oni igrači koje imamo mogu da budu rješenja u zavisnosti od plana utakmice. Protiv Liverpula tu je bio Gusto, protiv Benfike Fakundo. Sigurno da nam treba drugačije riješenje, jer nemamo igrača koji ima vještinu kao Kol. On je jedinstven.“

Na posljednje dvije utakmice u Premijer ligi, mogli smo da vidimo dvije varijante postavke Čelzija. Protiv Liverpula, Mareskin vezni red su činili standardni par Kaisedo i Enco Fernandez, uz podršku Mala Gusta koji se sa bekovske pozicije spustio na zadnjeg veznog. Enco je bio nešto istureniji nego inače, vukao je na obe strane terena neumorno, ali je bio primjetan nedostatak kreativnosti, driblinga i ofanzivne ambicije koje sa sobom donosi Palmer.

Protiv Notingema, Mareska je bio lišen i pomoći Fernandeza a odlučio se i da odmori Kaiseda pa su sredinu terena držali Romeo Lavia i Gusto, koji se rotirao sa Risom Džejmsom na liniji bek-zadnji vezni. Ofanzivno je tim trebalo da bude potentniji jer je startovao Andrej Santoš kojem je data uloga „desetke“. Kako je to izgledalo dovoljno govori to da je već na poluvremenu trener Čelzija zamijenio i Laviju i Santoša, kao i Alehandra Garnača.

Međutim, na obe utakmice je Čelzi došao do vrijednih pobjeda. Ključno je bilo prilagođavanje Mareske tokom utakmice i odluka da se u ofanzivnim zadacima ipak na kraju osloni na Žoaa Pedra. Iako nominalno u ulozi klasičnog napadača, Žoao Pedro voli da se povlači na poziciju „desetke“, primi loptu i odigra kvalitetan pas za svoje saigrače. 

Posebno je to bilo vidljivo u Notingemu. Ulazak Kaiseda na poluvremenu je dao stabilnost veznom redu, te - uz ulazak Marka Gujua u špic - mogućnost Pedru da se spusti na „desetku“. Time je Čelzijev vezni red bio brojčano i tehnički jači od veznog reda Foresta i počeo da dobija bitku koju je gubio u prvom dijelu utakmice. Čelzi je postao opasniji, stvorio je više prilika, te tri konvertovao u golove i konačnu pobjedu.

Žoao Pedro je tek jedan od čak šest napadača koje je Čelzi doveo tokom ljetnog prelaznog roka. Pored njega iz Brajtona je stigao i Fakundo Buonanote, iz Ipsviča Lijam Delap, Garnačo iz Mančester junajteda, Džejmi Bajno-Gitens iz Borusije Dortmund, te veliki talenat brazilskog fudbala Estevao. Buonanote i Estevao su igrači koji svojim talentom i karakteristikama odgovaraju onome što Čelziju trenutno treba u nedostatku Palmera, ali njihova mladost i nedostatak iskustva zasad nisu ubijedili Maresku da im da ozbiljniju rolu.

Pa ipak, s obzirom da opcije klasičnog špica nisu široke zbog povrede Delapa, bude li se Mareska oslanjao isključivo na izvlačenje Pedra u sredinu, mogao bi ostati bez ubitačnosti u špicu protiv rivala jačih od Notingema. Estevao bi mogao da bude taj: sa svega 18 godina već pokazuje ambiciju i dribling kakve Čelzi, a ni brojni drugi klubovi, nemaju u ponudi. Još na Svjetskom klupskom prvenstvu u dresu Palmeirasa pokazao je kako se snalazi u sudaru sa gustim veznim redom rivala, a Liverpul je nedavno osjetio kakve su njegove mogućnosti.

Ironično je da pored toliko ofanzivaca, Čelzi nema plejmejkera ni blizu ranga na kojem je Palmer ili klasičnog golgetera kakav je recimo nekad bio jedan Didije Drogba. Ali transfer politika „plavih“ tema je za neki drugi put. Mareska pak ima težak ali i lijep izazov – dati šansu mladim talentima kakvi su Estevao ili Mark Guju. Guranje mladih igrača može biti rizik po rezultate kluba koji ima visoke ambicije, ali olakšavajuća okolnost italijanskom stručnjaku jeste da – nema mnogo izbora.

Izostanak Palmera na duži period je jak udarac za Čelzi ali možda upravo bude prilika da se napravi plan B koji daje rezultata. Palmer je bio markiran na svim utakmicama Premijer lige. On je igrač kog najviše fauliraju. Bez njega na terenu, tim mora da se adaptira i ohrabri u potrazi novih staza ka protivničkom golu. A onda, kad se „plava desetka“ vrati, Čelzi bi mogao da u narednim sezonama izraste u najatraktivniju ekipu u ligi – mladu, ambicioznu i ofanzivnu, sa raznolikim opcijama. Za to je potreban rad, vrijeme i stabilnost, a svega toga je malo u klubu u kojem mijena stalno stanuje. Pred Mareskom nije lak zadatak.