Na ljeto 2010. godine, dok su transferi Premijer lige već ulazili u eru hiperprodukcije i zvjezdane galaksije, jedan robusni napadač iz Njukasla postajao je simbol jednog drugačijeg fudbala – sirovog, direktnog, tvrdoglavog, rekli bi sa onim sjetnim pogledom.... stara škola. 

Endi Kerol je te godine tresao mreže kao lavina: laktovima je osvajao vazduh, ramenima čistio prostor, a glavom lomio gol linije. Samo nekoliko mjeseci kasnije, Liverpul je u očaju posljednjeg dana januarskog prelaznog roka izdvojio 35 miliona funti da ga dovede – tada rekordan iznos u istoriji kluba.

✌️ from @AndyTCarroll against City 14 years ago today...pic.twitter.com/JEqmJO7goe
— The Anfield Wrap (@TheAnfieldWrap) April 11, 2025
 

Petnaest godina kasnije, Kerol više nije na posterima. Nema ga na TV panelima, ni među analitičarima, ni na svečanostima. Nema ni zvanične oproštajne objave, kamoli oproštajne utakmice. Ali i dalje je tu. Igra. Trči. Pada. Ustaje. Sada za Dageneham i Redbridž – klub koji ne samo da je član šeste lige engleskog fudbala, već je prošle sezone ispao iz Nacionalne lige i vratio se tamo gdje nije bio od 1999. godine. I ne samo da igra za njih – već je i suvlasnik kluba.

Prošle godine igrao je za posrnulog velikana francuskog fudbala u Bordou, nije navodno primao ni platu, a mogli su da ga vide navijači u pabovima, gdje je pio pivo sa lokalcima. 

Nakon francuske avanture sada je potpisao za tim iz istočnog Londona, u kom većinu utakmica gledaju roditelji, prijatelji i najvjerniji lokalci. Rekao je jasno: „Nije bitan nivo takmičenja. Samo želim da igram fudbal.“

U tom stavu, u toj rečenici – sadržana je srž njegovog karaktera. Kerol nije nikada bio diplomata, nije bio taktičar, niti medijska zvijezda. On je bio i ostao fudbalski radnik. Njegov stil igre nikada nije pripadao modernim algoritamskim modelima. U vrijeme kada se brojilo koliko puta neko pritisne protivnika ili koliko kilometara pretrči u pravcu lopte, Kerol je bio preveliki, presnažan i previše jednostavan za tu matematiku.

I zato je vjerovatno i nestao iz velikih priča – ali nije iz fudbala.

Angažman u Dagenehamu i Redbridžu nije samo još jedan pokušaj produžetka karijere. Kerol je postao i dio novog vlasničkog projekta koji uključuje katarski kapital, ali i snažnu lokalnu komponentu. Klub je nedavno objavio da je engleski napadač jedan od investitora u novoj strukturi vlasništva. 

Njegova karijera nije bila jednostavna ni predvidiva. Poslije Liverpula, gdje nije opravdao status najskupljeg igrača u istoriji kluba, našao je utočište u Vest Hemu. Sedam godina je nosio dres „Čekičara“, često povrijeđen, ali nikada bez borbe. 

That Andy Carroll bicycle kick! 🚲😱

@BassetGold #GoldMoments pic.twitter.com/1lMyujdPwz
— West Ham United (@WestHam) December 8, 2018
 

Nakon toga, vratio se u Njukasl, prošao kroz VBA, Reding, zatim i dvije epizode u Francuskoj – u Amijenu i Bordou. Svuda dolazio sa istim motivom: igrati, ne odustajati, prkositi zaboravu.

Danas, dok mnogi njegovi vršnjaci vode podkaste ili se bave analizom fudbala iz studija, Kerol ulazi u klizanja na terenima gdje nema VAR-a, gdje linije crtaju volonteri, a teren ne trpi uvijek jesenje kiše. I to mu je, kaže, uzbudljivije nego ikad.

„Imam više uzbuđenja sada nego ikad ranije“, rekao je za Sky Sports. „Imali smo ponude iz viših liga, ali nije to ono što želim. Ovdje imamo projekat. Želimo da vratimo klub izvan niželigaškog fudbala“.

Teško je zamisliti zvučniju izjavu u vremenu kada se fudbal sve više mjeri vrijednošću brenda, a sve manje stvarnim igranjem. Teško je zamisliti i fudbalera koji je prošao sve – od Enfilda do četvrte francuske lige – a da i dalje nađe motivaciju da igra u National League South i da, pri tom, u klub uloži i sopstveni novac.

It's not every day... ⚔️ pic.twitter.com/wkgK9q1QGG
— Dagenham & Redbridge (@Dag_RedFC) July 12, 2025
 

Kerol ne traži drugi život poslije fudbala. On ga već živi – unutar igre koju i dalje voli, bez obzira na kamere, scenografiju i status.

Možda neće doći trofeji. Možda Dageneham i Redbridž neće napustiti šestu ligu. Možda Endi Kerol neće dati više od nekoliko golova ove sezone. Ali to nije ni bitno. Jer u vremenu gdje se sve više gleda gdje igraš, Kerol podsjeća da je i dalje najvažnije zašto igraš.

I baš zato – on jeste posljednji Mohikanac jedne vrste fudbala. Fudbala koji diše dublje kada je teren blatnjav, publika blizu, a srce u svakom duelu.