Gotovo da nema nijedan sportski događaj koji ostavlja dublji trag u životu kao Svjetsko prvenstvo u fudbalu.

Pamtiš tako neke životne situacije povezane s noćima kada su se odigrale neke utakmice.

Tipa, jedan odličan provod, koji mi je ostao urezan u sjećanju, bila je jedna od elektronskih žurki (a nisam pretjeran fan toga) "Three Friday Parties" u Podgorici, koju povezujem s tim da se desila nakon što smo kolektivno gledali utakmicu bez golova između Meksika i Angole na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine.

Cijeli pristup Mundijalu u fudbalu je gotovo religijski. Od gledanja sastava, sakupljanja sličica, pravljenja prognoza za osvajanje (još se sjećam moje s Francuske 1998, kada sam stavio da Jugoslavija osvaja pobjedom nad Brazilom u finalu), gledanja rasporeda utakmica da bih bio slobodan, i naravno – NEMA PROPUŠTANJA NIJEDNOG MEČA.

Nikad ne znaš ko će da zasija, ko će da iznenadi.

Prvi Mundijal koji baš pamtim onako dobro, da se i danas sjećam i rezultata i igre, jeste onaj u SAD-u 1994.

Italije '90-ih se sjećam po nenormalnoj euforiji cijelog grada kada je Piksi pogodio protiv Španije, i sceni gdje sam prvi put vidio da odrasli ljudi plaču kada je Faruk Hadžibegić promašio penal, i lavini uvreda na račun selektora Osima što je Savićević kasno ušao.

Dakle, SAD su prve, i tada zapravo i hvatam taj prvi fenomen individualaca koji obilježe turnir.

A sad, da li je to romantika zbog mladosti ili stvarno realno stanje, taj Mundijal 1994. imao je toliko tih priča – možda i najviše od svih kasnijih.

Sjajni Hristo Stoičkov, pa onda Georgi Hadži – "Maradona sa Karpata", pa sam Maradona, kojeg je proslava gola protiv Grčke koštala suspenzije jer je bilo očigledno da je igrao pod uticajem...znate već čega.

Roberto Bađo, zbog kojeg smo navijali za Italiju, švedski tandem Martin Dalin i Kenet Anderson, Saudijska Arabija koja dobija Holandiju, Nigerija koja pleše, Romario, Bebeto...

Pa opet, ovo nije priča ni o jednom od pobrojanih, ovo je priča o jednom drugom diskretnom heroju, onom čiji će gol da se slavi gotovo na cijelom Balkanu.

Ovo je priča o Jordanu Lečkovu.

MAGIJA IZ SLIVENA

Ne postoji ništa balkanskije, i to ono stereotipnije, od grada Slivena. Prvo, okolina grada je nevjerovatna. Sa vrha Stare planine puca pogled na Slivensku dolinu.

A ako se tu nalazite na vrhu i samo malo zažmurite, pogled može da vas prevari da se pred vama nalazi neko čarobno mjesto.

Sliven je sve samo ne to. Nekada centar tekstilne industrije i brojnih fabrika koje su radile u vremenu kada je Bugarska bila duboko u socijalističko-komunističkom uređenju, do toga da se u tranziciji svaka od njih polako gasila... Zvuči poznato, zar ne?

U manjem administrativnom centru Straldži, nešto ruralnijem dijelu cijelog tog distrikta, poznatom po vinu, ali i po velikom broju romske populacije, rođen je 9. jula Jordan Lečkov.

Nije bilo puno opcija tada za mladića njegovih godina – ili fabrika ili fudbal – pa je Jordan odabrao ovo potonje, gdje je brzo skrenuo pažnju na sebe još na školskim turnirima.

Imao je onu prirodnu tehniku, onu iskru fudbalsku, nevjerovatan osjećaj za dribling i brzo je krenuo da igra za lokalni Sliven.

"Narandžasto-plavi", koji se još zovu i "Vojvode", ranije su imali čak i izlet u Evropu tokom 60-ih godina prošlog vijeka, gdje ih je u sezoni 1984/1985. u UEFA Kupu izbacio sarajevski Željezničar.

Bugarska ekipa je slavila pred svojim navijačima 1:0, ali onda je u revanšu "pregažena" 5:1. Željo je te godine stigao do polufinala, gdje su nesrećno ispali od mađarskog Videotona.

Lečkov će da debituje za prvi tim "Vojvoda" sa 17 godina i punih šest sezona će da nosi njihov dres.

U međuvremenu, vinuće klub iz svog grada do nevjerovatnih visina, pa će tako 1990. godine Sliven da osvoji nacionalni Kup pobjedom od 2:0 nad CSKA Sofijom.

Lečkov će tada da postigne gol za 2:0, a već iduće sezone, nakon evropskog izleta – drugog u istoriji kluba, ujedno i posljednjeg – Sliven će ispasti od moćnog Juventusa u Kupu pobjednika kupova.

Samo jednu sezonu će ostati u Sofiji, gdje će da pokori ligu i donese CSKA titulu prvaka sa 17 golova.

Sa 25 godina konačno napušta bugarski fudbal i seli se u redove HSV-a.

Tamo je tokom četiri godine postao jedna od omiljenih figura njemačkog klupskog fudbala, iako je HSV imao problema tih godina, ali se održavao u Bundesligi.

Ta tehnička virtuoznost Jordana omamiće mase širom Njemačke, a zavrijediće i nadimak koji će da ga prati do kraja karijere – "Mađioničar".

Poigravao se odbrambenim igračima, nerijetko je pravio i potez više, ali fudbal se tih godina više prepričavao nego što se gledala napredna statistika.

Pa opet, pogotovo nama mlađima, on je bio nepoznanica sve do Mundijala 1994. godine.

ZLATNA GENERACIJA BUGARSKOG FUDBALA – AKO JE HRISTO BIO BETMEN, JORDAN JE IDEALAN ROBIN

Izgled – nekako "gargaemlovski". Ćela na sredini, malo kose sa strane, izgledao je bar deset godina starije.

Ako bismo se držali stereotipa, više je izgledalo da bije pozadi, u zadnjoj liniji Bugarske, s Trifonom Ivanovom, nego da je fudbalski fantazista.

Tu je i taj broj da vas zbuni – devetka, kao da je napadač (tada su brojevi i dalje imali nekog smisla), a ne vezni fudbaler.

Mada, proslaviće se upravo pogotkom rasnog špica.

Ta Bugarska je "prštala" od fudbalske magije. Gotovo da nikad na ovim prostorima nije bilo takve kombinacije – tehnike s jedne strane, s druge "prvo uleti klizeći, ne nužno na loptu, pa onda postavljaj pitanja".

Selektor Dimitar Penev imao je jednog Stoičkova, Lečkova, Balakova, Kostadinova, Sirakova... Sve majstor do majstora, fudbaleri koji su znali i s loptom i bez nje, sjajno se kretali, čitali prostor, trčali, držali se formacije.

Mundijal nije počeo kako treba, jer ih je u Dalasu Nigerija razbila 3:0, ali onda je uslijedila kanonada Grčke – 4:0, u kojoj je Jordan dao gol za 3:0, kada je sjajno pobjegao protivniku i iskoristio pas Kostadinova.

To ubacivanje iz drugog plana bilo je tajno oružje popularnih "Lavova".

A onda i najveći meč, do tada u istoriji bugarskog fudbala. U trećem meču, odlučujućem za prolazak dalje, u Dalasu je pala Argentina – bez Maradone (pomenuta suspenzija) – 2:0.

Uslijedio je triler protiv Meksika i fenomenalnog golmana Kamposa, a sve je riješeno nakon penal-serije u kojoj su Meksikanci bili očajni, da bi došlo do zakazanog duela s Njemcima.

Mala uvertira – 1994. godine mogli ste da zateknete malo koga ko je stvarno navijao za Njemačku. Prvo, i dalje su to bile generacije odrasle na partizanskim filmovima, u školama smo od najranijih dana krenuli s "Baladama o Zvezdanu", "Krvavim bajkama", pa je jedan plavokosi njemački fudbaler bio otjelovljenje negativca.

A tu je i ta sportska strana – nije to ona Njemačka Joakima Leva, ili današnja, u post-Levovoj eri, koja je plijenila lijepom igrom.

Bio je to jedan praktičan fudbal, koji je nervirao sve neutralce – zato je i nastala ona izreka Gerija Linekera:

"Fudbal je jednostavna igra. Dvadeset dvojica igraju 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci."

Tako da, svi smo bili pomalo Bugari na toj utakmici. A tu je bilo i to kumstvo Stoičkova i Miroslava Ilića, koje je igralo bitnu ulogu kod odraslih, a nama donijelo radost da na okupljanjima puštamo spot "Slavija iz Mrčajevaca", u kojem mu kum ulijeće pogibeljni klizeći. (Da se ne patite na 1:54)

I ne, nije bilo svejedno kada je pokazan penal za Njemce, a Lotar Mateus to rutinski poslao u mrežu golmana Mihajlova.

Ko je skrivio penal? Upravo junak naše priče. Previše lako suđen, čini se i danas kada se gledaju usporeni snimci duela Lečkova i Klinsmana.

Magija se, međutim, desila u drugom poluvremenu – i to u samo tri minuta.

Prvo je Stoičkov maestralno pogodio iz slobodnog udarca s nekih 25 metara, a erupcija oduševljenja desila se tri minuta kasnije.

Jankov je ubacio loptu, Lečkov je krenuo lijevo, pa brzo promijenio pravac u desno i glavom u padu savladao Boda Ilnera.

Gotovo poetska pravda. Jer ovaj gol je upravo esencija njemačkog fudbala, a ispostaviće se da je upravo taj gol spriječio odbranu titule iz Italije.

Svi smo slavili tu pobjedu, sve do polufinala, kada je Bugarska savladana od Italije 2:1, iako je poprilično oštećena za čisti penal – Kostakurta je igrao rukom u šesnaestercu.

Na kraju, nisu odigrali utakmicu za treće mjesto na nivou, vjerovatno i najslabiji meč, i razbijeni su 4:0.

Za utjehu, Stoičkov će te godine da uzme "Zlatnu loptu", a Lečkov će da bude na 13. mjestu.

LEČKOV – KRAJ FUDBALSKE KARIJERE

Lečkov je na reprezentativnom planu imao dobar Euro 1996, gdje je dva puta bio proglašen za igrača utakmice – u remiju sa Španijom 1:1, kao i u pobjedi nad Rumunijom 1:0. Ipak, Lavovi nisu prošli kroz ultra jaku grupu, gdje su na kraju poraženi od Francuske, koja će dvije godine kasnije da zagospodari planetom.

Na klupskom planu, iz HSV-a je prešao u super jaki Marsej, igrao je dobro, ali se na pola sezone posvađao sa čelnicima kluba, pa je završio u Bešiktašu.

U Istanbulu – ponovo ista priča. Sjajan start sezone, ali onda i umalo tuča s trenerom Džonom Tošakom, zbog koje je udaljen iz tima.

Lečkov je odlučio da uzme pravdu u svoje ruke, pa se naprosto preselio u Bugarsku, gdje je trenirao s CSKA.

Turski klub je na kraju uložio tužbe UEFA-i i FIFA-i, i na kraju je Bugarin bio taj koji je morao da plati Bešiktašu 200.000 maraka.

Ta avantura koštala ga je i odlaska na Svjetsko prvenstvo 1998. godine, jer je bio suspendovan od strane FIFA-e. Pa i pored toga što je bio odličan u kvalifikacijama za Mundijal, nije mogao da se nađe među putnicima.

To je ujedno bio i njegov posljednji nastup u dresu nacionalnog tima. Nakon toga odlučio je da prekine fudbalsku karijeru, koju je probao da oživi nakon tri godine pauze – prvo u CSKA, a onda i u svom Slivenu, gdje je po drugi put rekao zbogom fudbalu.

KARIJERA POSLIJE FUDBALA - GRADONAČELNIK, HOTELI, KORUPCIJA

Gotovo direktno iz kopački, Lečkov je uletio u političke vode. Prvo, bio je jedan od fudbalera koji je pametno ulagao svoj novac i ostvario se kao veoma uspješan biznismen – postao je hotelijer, ali i vlasnik fudbalske akademije.

Izabran je za gradonačelnika Slivena, kao i za potpredsjednika Bugarskog fudbalskog saveza.

Svojim političkim oponentima često je kao argumentaciju koristio fotografiju na kojoj glavom pogađa gol Ilnera i govorio:

"Ja sam dao gol Njemačkoj! A šta si ti uradio za ovu državu?"

Ipak, taj njegov mentalitet, zbog kojeg je i ispaštao, i koji ga je možda onemogućio da napravi bolju fudbalsku karijeru, u politici se multiplicirao.

Zli jezici govore da su u Slivenu samo ulice gdje su njegovi hoteli bile maksimalno sređene, popločane, s rasvjetom, baštama, parkovima. Ostali dijelovi grada, pogotovo ako bi se nalazili u zoni konkurencije – i ne baš.

Znao je da pokaže novinarima srednji prst, da policiju gađa dokumentima i onda nastavi da vozi, da se ponaša onako siledžijski.

Kada je smijenjen na izborima, većina birača kazala je da ih nije interesovao protivkandidat, već da su glasali striktno da Lečkovu vide leđa.

Iako je bio optužen za korupciju, 2013. godine oslobođen je svih optužbi, ali tada odavno više nije bio gradonačelnik.

Preuzeo je ulogu predsjednika Slivena, koji je u međuvremenu doživio kraj i sada igra treću ligu.

Kakve karte je Lečkovu život podijelio – ostaje da se vidi.

Nekako, šta god da ga zadesi, ide jako, glavom, baš kao protiv Njemaca, sa srednjim prstom – ne samo kao vulgarnom mimikom, nego kao životnim stilom.

Bez toga, možda ne bi ni bio dio te zlatne generacije bugarskog fudbala.