Borac sada ovisi samo o sebi

Trijumf lidera prvenstva nad šestoplasiranim timom, koji zaostaje sada već više od trideset bodova i koji je u posljednjih petnaest utakmica dobio dvije, ne bi trebao biti nikakvo čudo ni iznenađenje. Ali za Borac je pobjeda na Grbavici od ogromnog značaja - utisak je da su tamo Banjalučani ove subote napravili prvi korak ka tituli prvaka.

Iako to iz sadašnje perspektive djeluje paradoksalno, svakome je gostovanje na Grbavici teško, ali ovo je za Borac došlo u specifičnom trenutku. I to specifičnom trenutku, prije svega, za Želju. Plavi su promijenili trenera, na klupu je sjeo Savo Milošević koji jeste donio (kakav-takav) pozitivan šok i prve bodove, one iz Doboja. U Kupu ih je (vjerovatno) jedna sudijska odluka ostavila bez polufinala, što je u praksi trebalo značiti da je Željo barem donekle vratio samopouzdanje i vjeru u svoje mogućnosti. U isto vrijeme, dešavanja u penal raspucavanju i nakon njega mobilizovala su Sarajlije, pa je Borac na ovo gostovanje morao u, iz te perspektive gledano, najtežem mogućem trenutku.

Nije za odbaciti bio ni psihološki momentum. Na istom ovom mjestu direktni konkurent Zrinjski je prije dvije sedmice demonstirao silu i osvojio bodove koje je Borac morao ispratiti. Na to se još nadovezala tradicija međusobnih dvoboja, odnosno činjenica da je ovaj stadion crna mačka Banjalučana - Borac na Grbavici nije dobio pet zaredom, odnosno od novembra 2022, uključujući i prvi duel ove sezone. U posljednjih deset godina slavio je samo tri puta. I što je najvažnije, Borac je prošle godine upravo na ovom mjestu bukvalno ispustio titulu prvaka; Željo je preokrenuo u posljednjih 15 minuta i utabao Zrinjskom put ka peharu.

I sve to je, vidjelo se to od prve do zadnje minute, itekako ostavilo traga na Vinku Marinoviću i njegovoj ekipi.

Prvo poluvrijeme jeste pokazalo da je ogromna razlika u kvalitetu između dvije ekipe, no za goste je problem bio taj što apsolutnu dominaciju nisu pretvorili u gol. Borac je baš lako s loptom dolazio u zadnju trećinu, potpuno neutralizirajući bilo kakav defanzivni učinak Željine sredine. Gosti su imali više od 70% posjeda i kružili ispred kaznenog prostora Željezničara, koji je - priznaće to kasnije i Savo Milošević - bio natjeran da se spusti svom golmanu u krilo i grčevito brani.

Samo se zahvaljujući Vedadu Muftiću na poluvrijeme otišlo s nulama. Međutim, sa svakom novom minutom (i novim promašajem) bilo je jasnije da se među Borčevce uvlači nervoza. Miloševićeva promjena (Šabić i Milošević unutra, slabi Dragović i Peixoto vani) donijela je više energije u igri domaćih, priliku su osjetili i navijači i Željo je bukvalno oteo kontrolu nad utakmicom. Kada je Omar Sijarić deset minuta prije kraja isključen, djelovalo je da se Borac potpuno raspao.

Zapravo, da se ne lažemo, djelovalo je to mnogo ranije. Govorili smo već nekoliko puta kako je najveća boljka ovosezonskog Borca utisak kojeg Vinko Marinović ostavlja jednom kada njegov tim uđe u probleme. Tako je bilo i ovaj put; izgledalo je da šef struke gostiju upada u stanje panike. Vađenje Stefana Savića, Damira Hrelje i Luke Juričića - uz činjenicu da je zbog povrede na početku ostao bez Grahovca - djelovalo je kao ne šum, nego totalni blackout u komunikaciji.

Marinović je trofejni trener, čovjek koji je osvojio tri titule prvaka; trebao bi znati da nikako ne smije slušati đavolka koji mu sjedi na ramenu, u uho šapuće loše savjete i tjera ga na sulude poteze. Bez obzira na širinu rostera, na kvalitet kojeg ima na klupi, teško je opravdati vađenje trojice igrača koji ofanzivno nose ovu sezonu - kombinovano su skupili 33 gola i 14 asistencija - i ne shvatiti ga kao svojevrsno bacanje peškira. Borac je prepustio utakmicu Želji, a na terenu djelovao baš kao i Marinović pored klupe - prestrašeno, grogirano, bez pravog rješenja.

Ali takav je fudbal. Da je Odinaka u samom finišu zabio zicer, tinta bi se danas trošila na potpuno drugu, za Marinovića i Borac mnogo neugodniju temu. Ovako je ona u sudijskoj nadoknadi već bila zaboravljena, a trener Borca je u kameru mogao izgovarati floskule o karakteru i snazi psihe ove ekipe.

Međutim, za ovu pobjedu presudan je bio individualni kvalitet, i to u ovom slučaju jednog čovjeka. Sebastián Herrera je Kolumbijac samo na (jednom) papiru; on je u Borcu i ovoj ligi dovoljno dugo da je svjestan značaja ove utakmice na Grbavici. U septembru prošle godine je Borac ovdje u 15 minuta ispustio dva gola prednosti i izgubio; u aprilu takođe ispustio gol prednosti i u sudijskoj nadoknadi ostao bez šanse da osvoji titulu prvaka.

Ovaj put to nije dozvolio; iskoristio je problem kojeg Muftić ima sa visokim loptama, šutirao iz skraćenog kornera direktno u gol i Borcu - koji mu je karijeru vratio na pravi put i preko kojeg je zaradio poziv u reprezentaciju Sjeverne Makedonije - donio nešto što se čini kao daleko najvažnija pobjeda ove sezone.

Jer Borac je s ovom pobjedom opet stavio pritisak na Zrinjski, ali i sebi drastično olakšao put do cilja. Ne samo zato što s plus šest Banjalučani sada mogu sebi priuštiti i dva kiksa, ili što derbi u Mostaru krajem aprila mogu igrati potpuno rasterećeni, nego prije svega što su pobjedom na Grbavici učvrstili vjeru u vlastite mogućnosti. Čak i više zbog činjenice da su drugo poluvrijeme odigrali tako loše, povukli toliko loših poteza i potpuno se izgubili - pobijediti u takvim okolnostima je za ovaj tim značajnije od samih bodova.

Nije najteža, nije ni najviša, ni najozbiljnija, ali u ovom trenutku daleko najvažnija prepreka je preskočena. Borac je sada u apsolutnoj kontroli. To, naravno, ne znači da je gotovo - Zrinjski sasvim sigurno neće odustati, a Borac je - ili da kažemo Marinović? - pokazao da ima mane koje drugi mogu iskoristiti. Međutim, ove subote zaista jeste napravljen prvi i to ogroman korak ka tituli prvaka Bosne i Hercegovine.

Borac je preskočio najvažniju prepreku i sada više ne ovisi ni o kome drugom.