Fudbalski nastavak Stogodišnjeg rata, pa Davidi i Golijati
Sabah i LASK protiv Borusije iz Dortmunda odnosno Sportinga iz Lisabona praktično nemaju šta da izgube. Oni jesu autsajderi, ali to im u ovom slučaju daje neku kontraintuitivnu prednost. Dvadesetog i dvadeset prvog oktobra biće, naravno, mnogo dobrih utakmica, ali ove dvije na specifičan način imaju nešto posebno. U fudbalu se, za razliku od nekh drugih oblasti, ipak još uvijek ne zna sve unaprijed.
16.10.2026. 09:23 h
Često citiram reči Pola Ostera o fudbalu kao nastavku rata drugim sredstvima. Izvorno je fudbal evropski fenomen, a teško da je bilo koji drugi kontinent toliko obilježen ratovima kao Evropa. Ljudi kad govore o istoriji često govore samo o dvadesetom vijeku i eventualno dijelu devetnaestog. U tom ključu, u tim ratnim pričama, Njemačka uglavnom igra veliku ulogu, pa se potenciraju “rivaliteti” Britanije i Njemačke, odnosno Francuske i Njemačke. Ipak, unutar nešto šireg istorijskog okvira, možda i ključni ratni “rivalitet” bio je onaj između Engleske i Francuske. Uostalom, one su bile protivnice u famoznom Stogodišnjem ratu. Nećemo se ovdje, međutim, baviti nekom reprezentativnom utakmicom između Engleske i Francuske, nego nam ta aluzija služi tek kao kontekst za uokviravanje odgiranih utakmica između Arsenala i Lila, odnosno Mančester Sitija i Pari Sen Žermena.
20. i 21. oktobra nemamo francusko-engleske duele na programu, pa ćemo pažnju da usmjerimo na parove koji nam nude neke inspirativne priče, po jedan par iz oba dana, parove Sabah – Borusija, odnosno Sporting – LASK. Riječ je, očigledno je, o mečevima koji spadaju u “David i Golijat fasciklu”: Borusila iz Dortmunda i Sporting iz Lisabona su nesumnjivi evropski giganti.
Sporting ima u svojim vitrinama pehar pobjednika Kupa pobjednika kupova, dok je Borusija jedanput bila evropski šampion, kao prvi njemački klub, a još je dva puta bila u finalu Lige šampiona. Takođe, Sporting je bio šampion Portugala čak dvadeset i jedan put, dok se Borusija iz Dortmunda okitila titulom Bundeslige osam puta.

Istorije Sabaha i LASKA su mnogo siromašnije. U slučaju Sabaha, ta istorija je i vremenski kratka. Klub je, naime, osnovan prije manje od jedne decenije, tačnije 2017. godine. U prošloj sezoni, osvojio je svoju prvu nacionalnu titulu, ali takođe i nacionalni kup, tako da je, eto, prvo pa muško, što se kaže, odnosno dupla kruna, a zatim i plasman u završnicu Lige šampiona. Istorija LASK-a je mnogo duža i seže čak u devetnaesti vijek, pošto je klub koji se danas zove LASK osnovan 1899.
Ipak, kad je o titualama riječ, LASK nije puno bolji od puno “mlađeg” Sabaha. I LASK je prošle sezone uzeo duplu krunu, a titulu u Austriji je prethodno osvojio samo jedanput, i to (relativno) davne 1965. Tada se plasirao u Kup šampiona, ali je izgubio odmah u prvom kolu, protiv poljskog Gornika, i to u oba meča, pa time, naravno, i u zbiru. I, eto, više od šezdeset godina kasnije, format je promijenjen, a LASK je uspješniji i čudesnim preokretom protiv Seltika uspio je da uđe u “regularni” dio Lige šampiona. To bi bio veliki uspjeh i za klub sa mnogo jačom dosadašnjom tradicijom.
A šta tek reći za Sabah, klub koji ne postoji ni deset godina, koji su počeli svoj evropski pohod prvim pretkolom, pa su prošli kroz sva četiri, izbacivši predstavnike Velsa, Finske, Danske i na kraju Izraela. Najluđa tu je svakako priča o njihovom šefu stručnog štaba, litvanskom treneru Valdasu Dambrauskasu. Ovaj četvdesetdevetogodišnjak nikada nije profesionalno igrao fudbal. Na litvanskoj verziji kviza “Ko želi biti milioner” osvojio je neku sitnu nagradu u protivrijednosti od nešto više od sedam stotina funti, pa je s tim novcem otišao u Englesku. U Londonu je osam godina radio najrazličitije nekvalifikovane poslove i, kako se to kaže, školovao se uz rad na Fakultetu za sport. Trenirao je omladinske i juniorske ekipe pojedinih engleskih klubova prije nego se vratio u Litvaniju. Radio je na Baltiku i na Balkanu: Litvanija, Letonija, Bugarska i Hrvatska, prije nego ga je posao odveo do Azerbejdžana.
Dambrauskas ne dolazi u Sabah kao potpuni anonimus, ali nije ni neko veliko ime. Ipak, osvaja “duplu krunu” i to vjerovatno izgleda kao vrhunac. Ima smisla nadati se i “utješnom” učešću u nekom od manje prestižnih evropskih klupskih takmičenja nakon što se ispadne iz kvalifikacija za Ligu šampiona. Ipak, uspio je da savlada sve četiri prepreke i napravi istorijski uspjeh. Važan dio njegove vizije je i srpski napadač Veljko Simić. Svoju fudbalsku filozofiju, u kontekstu vlastite biografije, Dambrauskas je ovako sažeo: ”Fudbal ne pripada samo onima koji su rođeni u fudbalskim porodicama ili onima koji su igrali na najvišem nivou. Fudbal pripada onima koji ga vole, koji su spremni da uče svakog dana i koji se ne plaše da sanjaju velike snove kada svi ostali misle da je to nemoguće”

Trener LASKA je Ditmar Didi Kuhbauer. Za razliku od svog litvanskog kolege, on je imao zapaženu igračku karijeru, pa je za Austriju čak igrao i na Svjetskom prvenstvu 1998. Klupsku igračku karijeru mu je osim igranja u Austriji obilježilo i bivanje u Primeri (Real Sosijedad) i njemačkoj Bundesligi (Volfsburg). Kao trener, Kuhbauer je, barem dosad, isključivo vezan za Austriju. Tu je, međutim, bio u nekoliko važnih timova, a u LASKU-u mu je ovo već druga “tura”. Taj dvomeč protiv Seltika, kad se LASK vratio u revanšu nakon što je izgubio prvu utakmicu sa 3:0 je direktno ušao u istoriju. Šta god poslije da se desi ovoj ekipi može da bude samo plus.
Sabah i LASK protiv Borusije iz Dortmunda odnosno Sportinga iz Lisabona praktično nemaju šta da izgube. Oni jesu autsajderi, ali to im u ovom slučaju daje neku kontraintuitivnu prednost. Dvadesetog i dvadeset prvog oktobra biće, naravno, mnogo dobrih utakmica, ali ove dvije na specifičan način imaju nešto posebno. U fudbalu se, za razliku od nekh drugih oblasti, ipak još uvijek ne zna sve unaprijed.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram