I kad pobjeđuješ

U Sevilli je i sasvim obična šetnja ozbiljan test samokontrole. Ne zbog udaljenosti, nego zbog činjenice da gotovo svaka ulica ima neko mjesto na kojemu biste mogli - sjesti. Malo hladovine, ledeno hladna caña piva, nekoliko maslina, možda koji komad manchega i payoya. Sve ono zbog čega ćete obećati da ostajete samo deset minuta, pa se sat kasnije iznenaditi što je grad u međuvremenu promijenio boju.

Predvečer se to u Sevilli dešava brzo. Bijele fasade omekšaju, sjene se izduže, a ulice koje su preko dana izgledale kao da ih je neko ispraznio odjednom se napune ljudima. Preko Guadalquivira zaživi Triana; iz lokala najednom trešte glasovi, muzika i zvuk čaša, razgovori se sele na trotoar i gotovo ništa ne sugeriše da bi trebalo požuriti. Andaluzija ima taj nezgodni dar da vas uvjeri kako sve može malo sačekati.

Fudbal, međutim, rijetko može.

U ovom gradu pripadnost se nosi, izgovara i podrazumijeva. Zelena i bijela, crvena i bijela; dvije kombinacije koje se sreću na istim ulicama, žive u istoj zgradi i sjede za istim porodičnim stolom na nedjeljnom ručku. Sevilla nema granicu preko koje prestaje jedan klub i počinje drugi. Zato gradski derbi traje mnogo duže od devedeset minuta, a ponedjeljak nakon njega može biti zahtjevniji od same utakmice. Navijači Betisa to dobro znaju. Posljednjih godina znaju i nešto na što su se dugo morali navikavati, konačno znaju kako izgleda kada za tim stolom imaju ozbiljne argumente.

Real Betis Balompié više nije klub kojemu se pred svaku novu sezonu mora objašnjavati da mu, eto, konačno dolaze bolja vremena; ta vremena već traju. Osvojili su Kup kralja 2022, igrali prvo evropsko finale 2025. i počeli povezivati rezultate koji su ranije izgledali kao iznimka. Utakmica s Portom, i to u trenutku kada su na pet uzastopnih utakmica bez poraza, zato je još jedna prilika da se vidi dokle su stigli, ali i dobar povod da se podsjetimo zašto je Betis bio velik i prije nego što je počeo redovno izgledati kao ozbiljna ekipa.

Ako veličinu kluba mjerite isključivo trofejima, u Sevilli biste dugo imali vrlo jednostavan posao. Sevilla FC pronijela je ime grada Evropom sedam puta osvajajući Kup UEFA i Europa ligu. Puerta de Jerez, trg nadomak katedrale i Alcázara, toliko je puta bio prekriven crvenim i bijelim da su proslave gotovo postale dio gradskog kalendara. A ko god ima gradskog rivala, uspješnijeg gradskog rivala, zna kako je Béticosima bilo teško gledati te proslave iz komšiluka.

Trg na kojem su oni trebali slaviti - Plaza Nueva - imao je drugačije dane.

U junu 2009. desetine hiljada navijača tamo su došle tražiti odlazak Manuela Ruiza de Lopere i promjenu načina na koji se upravljalo klubom. Betis je upravo ispao iz lige, ali problem je bio mnogo veći od ispadanja. Ljudi su na mjesto predviđeno za slavlje došli tražiti da im se vrati nešto što su smatrali svojim. Trinaest godina kasnije opet su bili na ulicama, ovaj put s peharom. Između te dvije slike nalazi se dobar dio onoga što se u Betisu promijenilo. Da bi se razumjelo ono što je ostalo isto, treba otići malo dalje.

Betis je nastao spajanjem gradskih klubova Betisa i Sevilla Balompié. Jedni su donijeli kraljevski prefiks, drugi igrače, tradiciju i teren. Ostala je i riječ balompié, doslovni španski prijevod fudbala, pomalo starinski i sve rjeđi u nazivima klubova, koji Betisu tako dobro pristaje. Jer ovo je klub u kojemu neke stvari uporno ostaju na svom mjestu čak i kada se sve oko njih promijeni.

Betis jeste bio i prvak Španije, ali sada već predaleke 1935. Kasnije je upoznao i drugu ligu i sedam godina trećeg nivoa takmičenja. Upravo kroz takva razdoblja nastajala je njegova najpoznatija filozofija, njihovo famozno manque pierda. I kad gubiš. Arhaični izraz, ali vrlo precizno obećanje: položaj na tabeli neće odlučiti čiji dres nosiš. Jer svi navijaču srastu s identitetom svojih klubova, a identitet Betisa decenijama je bio povezan s porazima, velikim i malim, toliko da su ih ljudi prihvatili kao neizbježne.

U Andaluziji, gdje se lokalni ponos često mora braniti i od tuđih predstava o tome kako ljudi žive, takva pripadnost ima dodatnu težinu. Opuštenost koju posjetilac vidi za kafanskim stolom lako pretvori u čitavu teoriju o jugu, kao da grad počinje živjeti tek kada on sjedne naručiti drugo pivo. Fudbalska tribina daje mnogo kompleksniju sliku; grada koji zna uživati, ali zna i biti tvrdoglav, zahtjevan i vrlo glasan kada mu se učini da ga neko potcjenjuje.

Béticos su kroz godine dobili mnogo prilika da to pokažu.

Punili su Benito Villamarín, stadion u Heliópolisu, i kada je ekipa nudila malo razloga za zadovoljstvo. Vraćali se nakon ispadanja, čekali nove početke i gledali kako dobre sezone brzo postaju uspomene. Betis je imao velike igrače i dobre timove i mnogo prije Manuela Pellegrinija. Problem je bio što je rijetko uspijevao sačuvati ono što bi napravio. Zato je Čilenčev najveći doprinos možda upravo kontinuitet.

Kada je došao 2020, Betis je još jednom pokušavao izaći iz sezone koja je ostavila više pitanja nego odgovora. Pellegrini je radio ono što uglavnom radi: tražio smisao u kvalitetu kojeg ima, pojednostavljivao zadatke i ostavljao dovoljno slobode igračima koji s loptom mogu napraviti razliku. Nije morao svaki napad pretvoriti u demonstraciju vlastite ideje. Bilo je dovoljno omogućiti ekipi da izgleda kao da zna šta želi. U početku je to donijelo bolju igru. Onda je donijelo rezultate. Tek kada se jedno i drugo počelo ponavljati, postalo je jasno koliko taj posao vrijedi.

Jer Betis je i ranije znao biti zabavan. Njegovi navijači godinama su mogli nabrajati utakmice, poteze i igrače zbog kojih je vrijedilo doći na stadion. Mnogo je teže bilo nabrojati nekoliko uzastopnih sezona u kojima se ekipa nije morala tražiti ispočetka. Kup iz 2022. bio je najočitija potvrda promjene. Treći u historiji kluba, nakon 1977. i 2005, osvojen protiv Valencije na penale. Béticos su konačno imali novu proslavu koja nije bila posvećena povratku među žive. Imali su pehar, ekipu i trenera uz kojeg je bilo razumno vjerovati da se priča tu neće završiti. I još se nije završila.

Tri godine kasnije otišli su u Wrocław na finale Konferencijske lige. Protiv Chelseaja su poveli, na odmor otišli s prednošću, a onda primili četiri gola. Bio je to težak rasplet prve evropske finalne utakmice, posebno nakon što im je prvo poluvrijeme dalo priliku da zamišljaju nešto sasvim drugo. Ali čak je i takvo razočaranje govorilo o tome koliko se Betis pomjerio. Ranije su se pitali zašto ne mogu izdržati još jednu dobru sezonu; sada su se pitali zašto nisu izdržali još jedno poluvrijeme do evropskog trofeja.

Ove sezone vratili su se u Ligu prvaka, prvi put nakon nastupa u sezoni 2005/06. Otvorili su je pobjedom 3-2 u Lilleu, a sada im dolazi Porto, klub kojemu je nastup na toj sceni gotovo prirodno stanje. Portugalcima je ovo dvadeset i osmo učešće, Betisu tek drugo. Razlika je ogromna, ali Pellegrinijeva ekipa više nema razloga da takve utakmice unaprijed prihvata kao izlet.

U domaćem prvenstvu Betis također drži za njih neobičan korak - u gornjem su dijelu tabele, ispred gradskog rivala. Za béticos to, naravno, nije nevažan detalj, ali još je važnije da napredak Betisa danas ima vlastiti sadržaj. Njihova dobra vremena ne moraju se dokazivati lošim vremenima Seville. Imaju trofej, imaju evropsko finale i imaju nekoliko godina rada koje se mogu povezati u smislenu cjelinu.

Izlazak iz Heliópolisa - Benito Villamarín prolazi kroz obnovu, pa Betis igra na La Cartuji - za klub toliko vezan za vlastitu tribinu nije mala stvar; mijenja se put do stadiona, mjesto na kojemu se zastane prije utakmice, čitava ona sitna geografija navijačke svakodnevnice. Ali novi privremeni dom ima i jednu važnu uspomenu. Upravo tamo osvojen je Kup 2022. Betis danas tako pokušava spojiti dvije stvari koje su mu dugo išle različitim putevima: ono što znači ljudima i ono što može napraviti na terenu.

Manque pierda i dalje je sasvim dovoljno da se objasni zašto će se navijači pojaviti i nakon poraza. Ali nije razlog da se od ekipe ne očekuju pobjede. Uostalom, teško da bi desetine hiljada ljudi izašle na Plaza Nuevu tražiti drugačiji klub da su zaista bile zadovoljne samo činjenicom da on postoji. Željeli su više a sada nešto od toga i imaju.

Predvečer će Sevilla opet izvući stolove na ulicu. U Triani će se čuti muzika, uz Guadalquivir će neko zaključiti da ima vremena za još jedno pivo, a za istim porodičnim stolovima ponovo će se raspravljati o fudbalu.

Béticos ovaj put imaju dosta toga reći.

I kad pobjeđuješ.