Kraj transfer histerije?

Manchester City je juče oborio britanski rekord kada je na Chelseajev račun obećao prebaciti 125 miliona funti u zamjenu za pravo da potpiše ugovor sa Enzom Fernandezom. Bila je to daleko najveća priča posljednjeg dana prelaznog roka, kojemu čak i u našim medijima tepamo kao Transfer Deadline Dayu.

Ali nekako, to nije to. I već dugo to nije to.

Nije bilo osjećaja da je fudbalski svijet stao, da se događa nešto veliko ili da posljednje sate prelaznog roka treba provesti pred televizorom. Enzov transfer je velika priča, nema sumnje u to, samo što smo do trenutka kada je potvrđen već pročitali sve njegove moguće verzije. Znali i da je City ozbiljno zainteresovan, da Chelsea traži ozbiljne pare i da Enzo želi otići. Malo smo slušali i čitali i o povuci-potegni, ali zapravo se nije desilo ništa što svi nismo očekivali da se desi.

📸🥶 pic.twitter.com/RRVTa4ZNwc
— Manchester City (@ManCity) September 1, 2026
 

I zato je upravo najveći transfer dana u isto vrijeme i dokaz da se na zadnji dan prelaznog roka mogu desiti velike stvari, ali i objašnjenje zašto se fudbalski svijet pomalo ohladio od spektakla tog zadnjeg dana. Što je, da se odmah razumijemo, dobro.

Nazovite me starcem koji laje na oblake, ali taj cirkus koji je barem pet - možda i deset, ko ih više broji? - godina stvaran od tog posljednjeg dana bio je jedan od najgorih običaja, da ne kažem tradicija, modernog fudbala. Možda je to subjektivna stvar, ali - da skratim koliko je god moguće - koga briga? Da li je stvarno ikada bilo potrebe za cjelodnevnim programom, od osam ujutro? Za likovima koji stoje ispred trening centara, prate FlightRadar ili žive blogove na desetak portala? Matias Fernandez-Pardo prešao je iz Lillea u Newcastle za 51 milion funti. Aston Villa platila je PSG-u 47 miliona nečega za Ibrahima Mbayeja, a Southamptonu još 30 za Taylora Harwood-Bellisa. Hull je za Ilyasa Ansaha dao 21 milion, Liverpool je kupio klinca iz Genka za 30 i ostavio ga u Genku, Crystal Palace je posudio Honesta Ahanora. Jeste li mogli bez ovih informacija do ujutro?

Kroz posljednjih desetak godina stvorena je ogromna fama od samih transfera. Naravno da su za to, između ostalih, najveći krivci mediji, kojima je očito trebao dodatni hajp, pa su narativ stvarali vještački. To je iznjedrilo sve te nuspojave, među kojima je i posljednji dan prelaznog roka, ali i novinare koji su se, eto, specijalizirali za transfere, što je u praksi značilo da imaju ogromnu mrežu agenata koji ih filuju filterovanim informacijama. Međutim, u jednom trenutku ta je priča napravila puni krug. Sjećam se, prije par godina, jednog stranog kolege i druga koji je na Twitteru objavio nešto o smrti člana porodice; jedan od prvih komentara bilo je pitanje kada će objaviti da Real Madrid potpisuje sada više nije ni važno koga.

Bilo bi lijepo, ali ipak je teško povjerovati da su ljude takve stvari odbile od tog lažno stvorenog hajpa oko transfera. Međutim, činjenica je da u posljednjih par godina ta euforija drastično splasnula. Možda što i zadnji dan ipak ima 24 sata, a novoj generaciji sve više od tridesetak sekundi na njihovim telefonima nema nikakvog smisla. Ljudi i dalje prate transfere, jasno. Otvaraju live blogove, provjeravaju mobitele i čekaju da njihov klub kupi stopera ili napadača. Ali malo su ohladili. Deadline Day više nije nogometna Nova godina. Nema one histerije koja je pratila Skyjeve reportere dok su stajali ispred trening-centara okruženi djecom koja su im upadala u kadar i radila gluposti. Nema ni dobrog starog Harryja Redknappa da objasni nešto kroz prozor automobila.

    
    
        Harry Redknapp interviewed from his car window on transfer deadline day
    
    
        
        Watch on YouTube
    
    
        
    

Transferi danas ne traju jedan dan, nego čitavu godinu. Jedan prelazak proizvodi desetke vijesti prije nego što se uopće dogodi. Klub prati igrača. Igrač je zainteresiran. Ostvareni su kontakti. Sprema se ponuda. Ponuda je spremna, ali nije poslana. Onda je poslana, ali nije dovoljna. Dogovor je blizu. Ostali su detalji. Razmjenjuju se dokumenti. Zakazan je liječnički pregled. Fabrizio Romano napiše „here we go“ i predstavi to kao ekskluzivu, iako se već deset dana zna tko ide kamo i za koliko novca.

Do posljednjeg dana tako više ne ostane mnogo toga što publika već ne zna.

Ostanu samo poslovi koje klubovi nisu uspjeli završiti ranije, poslovi kojih su se sjetili prekasno i poneki transfer koji se zaista neočekivano otvorio. Od toga treba napraviti cjelodnevni spektakl, jer je program već najavljen, reporteri raspoređeni, a oglasni prostor prodan.

Najbizarnije u svemu tome je svojevrsna proslava ambicije na zadnji dan, iako je jasno da je takva kupovina posljedica - lošeg planiranja.

Klubovi pojačanja skautiraju, već smo rekli, godinama i o njihovom dovođenju sasvim sigurno ne odlučuju posljednji dan. Većina ozbiljnih poslova završena je ranije, tako da nam ostaju ili neozbiljni poslovi, odnosno oni koji se prave bez jasnog planiranja i impulsivno, ili oni koji se namjerno razvlače radi poslovnih razloga. Ali klub koji tri ili četiri utakmice unutar sezone mora dovoditi prvog napadača ili desnog beka, to nije klub koji je ambiciozan i koji zna šta radi, naprotiv.

Navijači to svejedno vole. Čitavo ljeto traže dokaz da njihov klub ima plan, sposobnog sportskog direktora i uređenu skautsku službu. Onda dođe posljednji dan prelaznog roka i nadaju se da će isti taj sportski direktor u nekoliko sati dati 40 ili 50 miliona za nekog igrača koji bi im trebao sezonu preko noći učiniti boljom. Ako ubode, dobro i jeste, ako ne, ima se koga kriviti.

I to je otprilike oduvijek bila logika Transfer Deadline Daya. Važno je da se nešto dogodi; konkretno šta i kako, to je sporedno. Važan je privid rada, privid drame. Ali, djeluje da su i ljudi naučili taj trik. I dalje čekaju transfere, samo više ne ostaju budni da bi saznali na koga su Hull, Southampton i Ipswich potrošili stotine miliona funti.