Ni Ancelotti nema čarobni štapić

Možda su Braziilci stvarno vjerovali da je Carlo Ancelotti čudotvorac; možda su se samo nadali da je s Brazilom u stanju iskopirati ono što je napravio u Madridu. Ali da se ne lažemo, njegova magija na Bernabeu je najvažniji sastojak imala u svlačionici, odnosno vrhunskom individualnom kvalitetu. Ovaj Brazil taj sastojak nema i to je Maroko pokazao na najbolji mogući način. Don Carlo je dole pored klupe na ovom ogromnom stadionu djelovao kao kuhar kojeg su iz kuhinje vrhunskog restorana bacili u pečenjaru i zamolili ga da kraljevskoj familiji servira jelo od pet slijedova.

Ali Ancelotti se rodio pod sretnom zvijezdom, i ona ga je ovog popodneva pripazila barem jednim vrhunskim začinom. Jednim ali dovoljnim da početak mundijalske priče zadrži u pozitivnom tonu. Vinicius Junior već godinama je možda i najkritikovaniji Brazilac; ovaj gol danas bio mu je tek deseti u jubilarnom pedesetom nastupu - za takvog igrača premalo. Ali ono što je pokazao danas dovoljno je da Ancelotti shvati da će mu od njega i njegovog raspoloženja i forme ovisiti ovaj Mundijal. Hrabriji - je li ono kažu stari da je hrabar isto što i glup? - će reći od Vinija će mu ovisiti put do titule prvaka svijeta.

Ova je utakmica bila prva velika pobjeda ovog sjevernoameričkog prvenstva. Nisam imao previše vremena da vidim atmosferu u gradu, nakon što je tresnuo od tlo avion iz Toronta stajao je na pisti gotovo sat vremena, uskrativši mi priliku da uporedim brazilsku i marokansku feštu s bosanskom. Međutim, sve oko ovog zaista gigantskog stadiona i vjerovatno najvećeg derbija prvog kruga prvenstva bila je ilustracija onoga što FIFA želi. Ne, naravno, sa organizacijske strane; dolazak s Times Squarea u New Jersey prava je logistička noćna mora. Vozovi su bili puni, taksiji i uberi udvostručili cijene, a zvanični medijski busevi bili rijetki. Za navijače su pronašli savršeno rješenje - gomila žutih školskih buseva kupila je Brazilce i iz grada ih prevozila ovdje.

A ovo ovdje je zapravo beskrajno veliki parking pored kojeg je, eto, izgrađen stadion. To vjerovatno funkcioniše savršeno kada je na programu NFL, jer se ovaj prostor stvarno koristi kao parking. U slučaju fudbala to je samo perimetar za ulazak na stadion, tako da se malo više od 80.000 ljudi rano počelo okupljati ovdje i zabavljati. Naravno, pomoglo je i to što nije bilo većih problema; atmosfera je svuda gdje smo do sada bili prava slavljenička. Golim okom je bilo vidljivo da je podrška Brazilcima mnogo veća; žuta boja dominirala je i ulicama i aerodromima i željezničkim stanicama.

Bilo je mnogo i Marokanaca, ali Brazilaca ovdje živi puno više. Uz to, Brazil je atraktivan i američkoj publici, pa smo vidjeli mnogo lokalaca koji su nosili žuti dres a u ruci NY Knicksa - da se presvuku kad ludilo počne. Na ono što se dešava na tribinama mi baš i nismo navikli. Vi na televiziji vidite more rasplesanih mladića i djevojaka u žutim i crvenim dresovima; mi ogromne redove da se kupi preskupi hamburger, pivo, sok i kokice - hodnici stadiona nemaju onaj ustajali miris kakav mi na Balkanu znamo; ovdje sve miriše na kokice, burgere i pizzu.

Takva je publika savršena kulisa za stvarno dobru predstavu koju su nam pružili Brazilci i Marokanci. Kada ste na velikom takmičenju kao izvještač, najmanje gledate fudbal - dok ja ovo pišem, Ancelotti i dalje priča na press konferenciji desetak metara od mene, a Škoti pjevaju himnu na televizoru u kojeg niko ne gleda - i teško je ocijenjivati kvalitet. Ali ovo je ipak djelovala kao najbolja i najzanimljivija utakmica do sada.

Mohamed Ouahbi možda je bio i najveća trenerska nepoznanica ovog prvenstva, barem kada su ozbiljne ekipe u pitanju. Nismo znali koliko se uklopio s ovom ekipom koja je rasla preko zadnjeg Mundijala i patila na zadnjem AFCON-u, ali i dvadesetak minuta je bilo dovoljno da vidimo da stvari izgledaju odlično. Maroko je poletan, brz, čvrst u duelu, taktički disciplinovan i dobro organizovan. U sredini su prosto razbili dvojac Casemiro-Bruno Guimarães u prvom poluvremenu i apsolutno dominirali. Prelijepi, majstorski, fantastični gol Ismaela Saibarija došao je kao nekakav šlag na tortu, nagrada za ono što je Maroko igrao u tim trenucima.

Ali ovo ipak nije priča o Maroku, ne sada, ne večeras. Marokanci su odigrali jako dobru utakmicu, na prvo poluvrijeme dodali i sjajnih završnih dvadeset minuta, međutim to ne mjenja činjenicu da su večeras oči svijeta bile uprte u Brazil. O Maroku ćemo pisati, ovakav Maroko preko Škotske i Haitija bi trebao moći daleko, i sasvim sigurno je da ima potencijal da opet bude jedna od najboljih priča Mundijala. Ostavili su utisak da su zapravo oni izgubili dva boda, i tako, pomalo paradoksalno, sami pretvorili priču o Ancelottijevom Brazilu u važniju.

Dakle, jesmo li večeras dobili negativan odgovor na pitanje može li ovaj Brazil konkurisati za titulu?

Naučili smo da u ovom poslu treba biti oprezan, da prerani zaključci lako mogu skočiti na nos, ali ne bi bilo nikakvo čudo da vas navedemo na zaključak da perspektiva Brazila od večeras izgleda ipak malo manje svijetla. Doduše, možda je Ancelotti samo napravio ozbiljnu grešku i naučio iz nje; kada je na poluvremenu povukao i Casemira i Ibaneza bilo je to u neko ruku upravo skrušeno dizanje ruke i prihvatanje krivice.

S Fabinhom i Danilom Brazil je malo promijenio strukturu, sasvim dovoljno da preuzme loptu, kontroliše sredinu i natjera Maroko da se povuče iza lopte. Ipak, u ovom Brazilu nije bilo dovoljno kvaliteta da onaj sjajni gol Viniciusa iz prvog poluvremena nadograde još nečim, i to je ono što je hajlajt ove utakmice. Za one koji površno prate možda će ova rečenica zvučati nadrealno, ali danas je u New Jerseyju Maroko u timu imao dovoljno kvaliteta da odigra ono što želi i ostvari dobar rezultat, a Brazil nije. Nadrealno ili ne, ali je tako.

Brazil ipak ima dovoljno kvaliteta da se iskoprca iz ove grupe, a onda ide ona priča o specifičnostima turnira i zaključak da je apsolutno sve moguće. I jeste, sve je moguće, ali iz današnje ptičije perspektive s vrha stadiona Giantsa ipak ne djeluje realno.