Hamrun(ić) Spartans

Riječ "inkluzija" čuje se redovno. Najčešće od društveno političkih aktera. Inskluzivno društvo jedan je od demokratskih principa. Svi vrijede isto. I pripadnici manjine i većine. Jači i slabiji, mladi i stari, svima su ista prava i svačiji glas na izborima vrijedi isto. 

Inkluzija u sportu, na vrhunskom nivou, zadatak je kojim se bave kako nacionalne tako i nadnacionale, međunarodne organizacije. Cilj je učiniti sport dostupnim svima, na svim nivoima. A na onom vrhunskom, poenta inkluzije je smanjiti jaz između najvećih i najmanjih, najbogatijih i onih čiji budžeti se projektuju tek na par strana sveske. 

Evropska kuća fudbala, razmisljajući na taj način, prije deceniju je počela projekat Lige konfenrecija, tada samo u naznakama nečega što bi moglo da se desi u narednom periodu. Cilj je bila uključenost više klubova u evropskim takmičenjima. Jer, Liga Šampiona je uvijek bila samo za najbolje, format kvalifikacija nimalo lak, dok Liga Evrope nije mnogo zaostajala, ali je i ona bila nedostižan san za mnoge klubove iz raznih zemalja. 

Uefa je imala u planu da oplemeni evropski klupski fudbal pričama klubova koji su na periferiji, ne po talentu, već po skromnim mogućnostima i dotadašnjim rezultatima. Bilo je teško zamisliti da ekipa sa Gibraltara ili sa Malte igra glavnu fazu Lige Šampiona ili Lige Evrope. Ipak, Liga konferencija, koja je zvanično najavljena krajem 2018. godine, pokazala se kao pun pogodak. Nije to takmičenje u kojem nema vrhunskih ekipa, naprotiv.

Prvo izdanje Lige Konferencija gledali smo u sezoni 2021/2022. Osvojila ga je Roma. Naredne sezone pehar je otisao Vest Hemu, potom Olimpijakosu, dok je trenutni prvak Čelsi.

Najmlađe Uefino klupsko takmičenje učinilo je svoje, pa danas, od svih članica UEFE, samo Crna Gora, Andora i San Marino nijesu imale predstavnika u glavnoj fazi nekog takmičenja. Uvijek su ti klubovi ispadali tokom kvalifikacija. Strijelac istorijskog, prvog gola u Ligi konferencija bio je igrač malteške Moste, Evo Kris u meču sa Spartakom iz Trnave. A ovaj tekst vodi nas baš na Maltu, koja je ovog ljeta napustila društvo zemalja koje smo iznad spomenuli i prvi put našla sa svojim predstavnikom mjesto u glavnom žrijebu u Nionu.

Hamrun Spartans klub je sa Malte, osnovan davne 1907. U posljednjih pet sezona, četiri puta su bili šampioni države. Imaju ukupno 11 titula, ali su one razruđene tokom cijelog 20. vijeka. Hamrunov uspon u novijoj istoriji krenuo je sa jednim čovjekom, Josefom Porteljijem, biznismenom iz oblasti građevinarstva sa jakim političkim vezama. Ubrzo nakon što je preuzeo klub, plan je bio dovesti najbolje malteške igrače. To je bila početna ideja, koja je donijela instant uspjeh u domaćem takmičenju. Ipak, za Evropu je moralo bolje.

Malta nije nikada bila prepoznata kao fudbalska Meka, bilo je stranaca, ali ne previše kvaliteta. Ipak, u sezoni 2025/2026, poklopilo se sve, pa i pojačanja koja su došla iz inostranstva. A danas, osim Brazilaca, Italijana i Afrikanaca, u Hamrunu igra i nekoliko igrača sa prostora EX YU republika. I opet, nisu to neka pretjerano poznata imena, morate biti baš ozbiljan fan regionalnog fudbala da bi se na pomen imena sjetili o kojem je igraču riječ, ali su to momci sa više nego pristojnim karijerama.

27.11. biće istorijski dan za Hamrun i Maltu. Stigla je pobjeda u glavnoj fazi jednog takmičenja. Hamrun je pobijedio Linkoln Red Impse sa Girbaltara 3:1. A među strijelcima ipak jedno ime koje je nekad bilo zvučno na ovim prostorima, ali su ga mnogi zaboravili.

Posljednji gol na meču, pečat na pobjedu Spartansa, stavio je Ante Ćorić, nekada najtalentovaniji hrvatski fudbaler, klasa 1997. - onaj kome se predviđala blistava karijera i kojeg je Roma 2018. godine platila 6 miliona. Ćorić je ušao sa klupe i odmah dao gol, prvi u dresu kluba sa Malte. Antu je sada 28 godina, a u međuvremenu je od Rome išao na pozajmice do Almerije, Venla, Olimpije i Ciriha, da bi po isteku ugovora otišao u Rudeš, vratio se kući u Zagreb. Kratko je igrao za Varaždin, pa je uslijedila epizoda na Malti.

Jasno je da je propustio šansu da napravi veliku karijeru, ali sinoć kada je dao gol, sigurno da su zaigrala mnoga srca u Hrvatskoj, pa i šire. Nekada je Ćorić bio i jedan od najvećih talenata na čuvenoj simulaciji Football Manager, pa ga mnogi i po tome pamte. Vjerovatno da ste juče tokom dana napravili anketu na temu "Gdje su i šta rade" mali broj ljudi bi znao da je Ćorić u Hamrunu. Ali eto, tu je i postigao je gol u Evropi. Lijep trenutak i za njega i za klub. Ćorić, proglašen za najperspektivnijeg fudbalera Hrvatske 2015. godine, ipak je uspio obući dres nacionalnog tima, i to četiri puta. Ćorićeva karijera neodovljivo podsjeća na godinu starijeg Alena Halilovića, koji je za razliku od igrača Hamruna napravio ipak solidnu karijeru, iako je po talentu bio projektovan da možda baš sada bude lider Hrvatske reprezentacije.

Da Ćoriću lakše bude na Malti, trude se njegovi saigrači iz regiona. Znamo da igrači sa ovih prostora, u kojem god klubu ili gradu da se nađu, uvijek budu podrška jedan drugome. Prevazilaze se lako sve razlike po naciji, vjeri i jeziku. Hrvatskom internacionalcu za pogodak je asistirao Crnogorac, Jovan Čađenović, momak iz Podgorice. Čađenović je u Hamrunu nešto duže, stigao je tokom zime, osvojio tituli i učestvovao u plasmanu u Evropu. Prošao je omladinski pogon Partizana, bio u prvom timu Borca iz Čačka, odakle je otišao u litvansku Suduvu, sa kojom je imao zapažene rezultate. Generalno, Cađenoviću prija Litvanija, igrao je i za Panevežis tri sezone i takođe bilježio odlične rezultate. Jovan zna kako se osvajaju trofeji, s obzirom na to da je sa oba kluba u Litvaniji bio šampion. Igrao je i u Kazahtsanu, za Taraz i Kaisar, a u negovu biografiju stala je epizoda u Metalcu iz Gornjeg Milanovca. Čađenović je pouzdan zadnji vezni, igrao je u mlađim kategroijama za reprezentaciju Crne Gore, ali nikada za mladu i A selekciju. U januaru će napuniti 31 godinu.

Od početka do kraja, u pobjedi nad Linkolnom igrao je Ognjen Bjeličić, koji ima i najviše staža od "Jugoslovena" u Hamrunu. Tu je od 2022., od kada je pola sezone proveo u Novom Pazaru, ali se odmah vratio. Bjeličić je jedan od lidera Hamruna. Nekada je igrao za Radnički Niš i Inđiju, a iz mlađih kategorija Rada svojevremeno otišao u Viktoriju Plzenj. Bjeličić ima 28 godina, a zanimljivost u vezi njega, makar ako je tačna statistika na poznatim fudbalskim sajtovima, je da je tek prije nekoliko dana postigao prvi pogodak u takmičarskim mečevima još od sezone 17/18 kada je nastupao za Inđiju. Bjeličić je na Matu stigao kao štoper i uglavnom je to i igrao, dok ga koriste i kao zadnjeg veznog. U dresu Hamruna upisao je preko 100 utakmica.

Gol za 2:1 u meču sa Linkolnom postigao je momak iz Bosne i Hercegovine, Semir Smajlagić. I on je ljetos došao u klub, a igrao je za Primorje iz Slovenije. Kroz karijeru je često mijenjao klubove, nastupao je za Radnički Niš, a stigao je i do Astane. Ponikao je u Sarajevu. Nastupao je za omaldinsku selekciju BiH, a osim gola u Evropi, ove sezone ima i dva pogotka u šampionatu Malte.

Hamrun je trenutno drugi na tabeli malteškog šampionata nakon 12 kola. Ima 25 bodoba, jedan manje od vodeće Florijane. U startnih 11 protiv Linkolna bila su samo cetiri igrača sa Malte. Golman i kapiten, Henri Bonelo, ujedno i čuvar mreže nacionalnog tima, te Kamenzuli, Mbong i Garsija.

Najpoznatije ime koje je nosilo dres Hamruna sigurno je Kristijan Zakardo, nekadašnji italijanski reprezentativac i svjetski šampion iz 2006. Zakardo je bio i član zlatne generacije Volzburga koja je osvojila Bundesligu 2009. Italijani na Malti, to zvuči sasvim normalno. Trenutni šef struke je Đakomo Modika, baš iz Italije.

U Hamrunu su radili i Manuele Blazi, Lućano Zauri, Đovani Tedesko, sve poznata imena sa "čizme".