Tri decenije Svemirskog basketa
Film koji je spojio sportske i crtane junake našeg djetinjstva, vanvremenske patike i jedan od tri najbolja saundtreka te dekade, pravljen je namjenski za generaciju djece koja je rasla sredinom devedesetih. Ali ma koliko bio proizvod bezbrižne zabave i reklamnog programa, njegova slava i dalje traje, trideset godina nakon izlaska.
18.11.2026. 10:17 h
Ako biste pitali one odrasle u devedesetima koja im je bila omiljena startna petorka u djetinjstvu, nesumnjivo je da bi većina izdiktirala: Tasmanijski đavo, Zečica Lola, Patak Dača, Duško Dugouško, Majkl Džordan. Sigurno najneobičniji sastav ikad okupljen da igra košarku na velikoj sceni ostao je i do dana današnjeg sublimacija jednog vremena i klasik za sve generacije.
Film „Space Jam“, kod nas prevođen kao „Svemirski basket“, pojavio se u kinima širom svijeta sredinom novembra 1996. godine. Ideju da udruži najboljeg košarkaša svih vremena sa animiniranim likovima iz Vorner Broders sastava imao je Ivan Rajtmen, koji se osamdesetih proslavio kao reditelj filmskog serijala „Ghostbusters“. U saradnji sa predstavnicima kompanije Najk i, naravno, Majklom Džordanom, pokrenuo je produkciju nečeg nezaboravnog.
Ovih dana se obilježava tri decenije od izlaska ovog filma koji je okupio sportske i animirane zvijezde i napravio ogroman finansijski uspjeh, ali prije svega dodatno obojio bezbrojna djetinjstva. Autor ovih redova bio je u drugom razredu osnovne škole kada je ovaj film izašao. Kako su tada bili aktuelni putujući bioskopi po školama, moji drugari iz klupe i ja gledali smo zajedno „Space Jam“ ne trepćući i upijajući svaku scenu. I taj osjećaj se nije izgubio ni toliko godina kasnije.
Sve je ustvari počelo još 1992. godine, kada je Najk objavio nekoliko reklama u kojima su se udružili Majkl Džordan i Duško Dugouško. Džordan je u tom trenutku najveća sportska zvijezda na planeti, čije patike svi žele, a Duško, kao i ostali likovi iz dobre stare „Looney Tunes“ ekipe – Patak Dača, Kojot, Ptica Trkačica, Silvester i Tviti, i dr. – doživjeli su renesansu kroz „uličnu“ garderobu (majice, duksevi, trenerke) na kojima su se pojavljivali u nešto modernijim izdanjima.
Najkova kampanja bila je jedna od inspiracija. Druga je svakako bio film „Who Framed Roger Rabbit?“ iz 1988. godine, koji je bio revolucionaran za svoje vrijeme po načinu na koji je učinio interakcije dvodimenzionalnih likova i živih glumaca gotovo besprijekornim. Danas taj film mnogi pamte po liku Džesike Rebit, ali to je neka druga priča.
Zaplet za film je sasvim jednostavan: grupa vanzemaljaca ukrade talente NBA košarkašima da bi pobijedila Duška Dugouška i njegove drugare i tako pokorila njihov animirani svijet. Jedina nada za naše junake da dobiju tu utakmicu jeste da potraže pomoć Njegovog letećeg visočanstva. Mali problem leži u tome što je Majkl završio košarkašku karijeru i počeo da se bavi bejzbolom. I tu je ono što je bio genijalan potez reditelja Džoa Pitke i njegovih scenarista – film i stvarnost su bili u simbiozi.
Snimanje filma, naime, počelo je nekoliko mjeseci nakon što se Džordan zaista vratio košarci nakon dvogodišnjeg izleta u bejzbol. Dok je trajalo snimanje, Džordanu se izašlo u susret da se napravi tzv. „Jordan Dome“, košarkaški teren pod šatorom, gdje je on redovno održavao formu i igrao sa igračima koje bi pozvao na partiju. Kada je film konačno izašao, u novembru 1996. godine, Bulsi su iza sebe imali još jednu šampionsku sezonu, postavili rekordnih 72-10 a Džordan je naravno bio MVP.

Sve se savršeno poklopilo. „Space Jam“ je pogodio trenutak u vremenu, uhvatio esenciju devedesetih i stekao ogromnu popularnost. Bilo je toliko toga se voli u ovom filmu. Za nas koji smo tad bili djeca, vidjeti Duška Dugouška i Majkla Džordana kako organizuju napad sa Tasmanijskim đavolom je bilo vantjelesno iskustvo. Međutim, u filmu su mogle da uživaju i starije generacije, a to je ono što je i učinilo da film, iako simbol jedne decenije, ostane omiljen do dan-danas.
Bil Marej i Vejn Najt bili su na vrhuncu popularnosti tih godina i njihov komičarski doprinos uspjehu filma je bio ogroman. A da ne zaboravimo da su se tu pojavili brojni NBA igrači tog vremena, od Čarlsa Barklija i Patrika Juinga do Lerija Džonsona i Magzija Bogsa. Vrijedi spomenuti da se u jednoj kameo ulozi pojavio i naš Vlade Divac, kojem nije bilo strano da gostuje u filmovima i serijama.
Saundtrek za film je posebna priča. Toliki trag su ostavile pjesme „Fly Like and Eagle“ i „I Believe I Can Fly“ da su i danas montaže Džordanovih poteza kao i uopšte scena iz NBA lige devedesetih nezamislive bez ove muzičke podloge. Album „Space Jam Soundtrack“ je prodan u toliko primjeraka da je šest puta proglašen platinastim.
„Space Jam“ je imao budžet od 80 miliona dolara a zaradio je 230 miliona nakon mjesec dana, a potom još 209 miliona u prodajama VHS kaseta. Da, filmovi su se tad još uvijek gledali preko video-rekordera. Kad se na to dodaju i prodaja brendiranih proizvoda i suvenira, te razni drugi prihodi vezani za film, procjenjuje se da zarada iznosi između četiri i šest milijardi dolara.
Film je bio marketinški zemljotres. Od sada kultnih Air Jordan 11 patika preko dresa koji su nosili Majkl i njegovi animirani saigrači, pa sve do brojnih nimalo suptilnih ekonomsko-propagandnih poruka koje su ubacili sponzori poput Mekdonaldsa, Gejtorejda, Sonija i drugih.
Uticaj na popularnost košarke se takođe ne smije zanemariti. Status apsolutnog košarkaškog božanstva Džordan je dodatno učvrstio sa još dva šampionska prstena nakon izlaska filma. „Space Jam“ i zakucavanje sa pola terena za pobjedu nad „Monstarsima“ postali su dio Džordanovog „legasija“, skoro u jednakoj ravni sa košem za pobjedu na Jutom u šestoj utakmici NBA finala 1996, ili bilo kojim drugim njegovim legendarnim potezom.

To je u mnogome uticalo i na promociju NBA lige van američkih granica i stvaranje romantične slike o toj deceniji profesionalne košarke koja i dalje traje. U filmu se pojavljuju brojni NBA igrači, a simbioza muzike, marketinga i sporta učinila je i da tadašnja djeca, među njima i ja, dodatno budu privučeni fantaziji košarkaške igre.
Film koji je spojio sportske i crtane junake našeg djetinjstva, vanvremenske patike i jedan od tri najbolja saundtreka te dekade, pravljen je namjenski za generaciju djece koja je rasla sredinom devedesetih. Ali ma koliko bio proizvod bezbrižne zabave i reklamnog programa, njegova slava i dalje traje, trideset godina nakon izlaska.
Neizbježno je spomenuti – prije pet godina izašao je „Space Jam: A New Legacy“, nasljednik legendarnog originala, u kojem glavnu ulogu nosi obećani nasljednik na poziciji GOAT-a, Lebron Džejms. Film, čini se, nije uspio da dostigne slavu onog iz 1996. godine, a ni zaradu (162 miliona na budžet od 150), ali o njemu neka pišu neke nove generacije, koje su odrastale uz njega.
„Space Jam“ je obuhvatio sve ono najbolje iz devedesetih, definisao stil i ukus našoj generaciji i bio jedan od filmova koji su obilježili naše djetinjstvo. Ali ono što je najbitnije, prevazišao je generacijski jaz i ostao kultni klasik. „Milenijalci“, kojima i sam pripadam, odrasli na Dušku Dugoušku i Majklu Džordanu, danas taj film puštaju svojoj djeci. I ta magija i dalje ne prestaje da opčinjava.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram