Kissed by the Rose - Čikago je zagrlio svog sina u priči bez titule, ali sa pravom ljubavi

Postoje trenuci u sportu koji nemaju potrebu da budu objašnjeni. Ne traže kontekst, ne traže statistiku, ne traže uporedne kolone i fusnote. Dovoljno je da se dese. Da stoje sami, čisti, ogoljeni. Takav je bio i trenutak od prije dvije noći, kada je u Čikagu podignut dres sa brojem 1 – dres Derika Rouza.

U "Junajted centru" nije se slavila karijera u klasičnom smislu te riječi. Nije se slavila dominacija. Nije se slavila dugovječnost. Slavila se veza. Ona rijetka, iskrena veza između grada i igrača, između betona i parketa, između sna i njegove krhke stvarnosti.

Rouz je Čikago u pravom smislu te riječi. Odrastao u Inglvudu, ozloglašenom dijelu još ozloglašenijeg južnog Čikaga, mjestu gdje ni policija ne zalazi ako baš ne mora.

Tamo gdje snovi u većini slučajeva ostaju samo snovi, jedan dječak je, uniformisan od glave do pete u opremu Bulsa, izabrao da se izbije odatle i postane nešto više.

Čikago je oduvijek znao da prepozna svoje. Ne one koji su samo prolazili, već one koji su pripadali. A Rouz je pripadao od prvog dana. Ne zato što je bio prvi pik, već zato što je nosio grad u načinu na koji je igrao. U silini prvog koraka. U odlasku na obruč bez kalkulacije. U spremnosti da preuzme odgovornost čak i kada je tijelo već slalo upozorenja.

Bio je najmlađi MVP u istoriji lige, poveo tim do finala Istoka u eri supertima iz Majamija. Ta rečenica i dalje stoji, ali danas zvuči kao uvod, ne kao poenta.

Jer prava priča počinje tek kasnije. Onog trenutka kada koljeno popusti, kada smo preko TV-a mogli da čujemo vrisak publike, kada shvatiš da se tijelo više ne kreće onako kako ga pamtiš. Malo je igrača koje povrede ne promijene samo fizički, već i suštinski. Rouz je bio jedan od njih.

I tu, paradoksalno, počinje njegova istinska veličina.

Jer najteži dio njegove karijere nije bio gubitak eksplozivnosti, već gubitak identiteta. Šta si kada nijesi ono što si bio? Šta si kada ti tijelo više ne dopušta da budeš verzija sebe koju svi pamte? Rouz nikada nije bježao od tog pitanja. Nije ga maskirao. Nije ga pakovao u fraze. Nosio ga je otvoreno, ponekad bolno iskreno.

Plakao sam sa njim kada je ubacio 5o poen u dresu Minesote.

Nije sramota, muška ljuta suza je to. Jer ta jedna noć bila je podsjetnik na ono univerzalno pitanje svih pitanja "šta bi bilo kad bi bilo", koje se mnogo ljepše i jednostavnije zaokružuje u engleskom jeziku "What if".

Nisam ni sanjao da ću ikada moći da stojim pored njega, a kamoli da se slikam i da sa "Uvijek nasmijanim" razmijenim koju riječ.

Prvo smo slušali kako jednom klincu posvećuje pažnju, gdje vidiš koliko je tu prirodnosti i one iskrene dobrote i znatiželje.

Kada je saznao da mali igra pleja, to nije bila ona klasična "moram da odradim" situacija, već detaljno propitivanje o stilu, pasovima, šutu.

"Nasmijani" mu je prenio nešto ranije snimljenu pitalicu za Džejlena Brunsona, koji ga je proglasio za najboljeg pleja. Iskreno mi je bilo milo, a Rouz je sa nama podijelio priču da zvijezdu Njujorka zna još kao klinca.

A onda sam ga gledao u VIP boksu Abu Dabija, kako trčkara zajedno sa ženom za djecom, u jednoj bezazlenoj porodičnoj atmosferi koja govori mnogo.

Zato ova ceremonija nije bila nostalgija. Bila je priznanje.

Bulsi nijesu povukli dres jer je Rouz donio titulu. Povukli su ga jer je nosio težinu grada i kada je bilo najteže. Jer nikada nije pokušao da glumi nešto drugo. Jer je ostao svoj i kada više nije bio zvijezda, i kada je postao podsjetnik da sport nije uvijek priča o usponu, već često o prihvatanju pada.

Njegov broj sada stoji pod krovom, rame uz rame sa Majklom Džordanom, Skotijem Pipenom, Džerijem Slounom i Bobom Lavom.

I to ne djeluje kao izuzetak, već kao logičan epilog. Jer Rouz nikada nije bio nasljednik, niti kopija. Bio je zaseban put. Jedinstvena linija u istoriji franšize koja ne može da se precrta, niti ponovi.

Te večeri, dok se dres polako dizao, Čikago nije aplaudirao samo uspomenama. Aplaudirao je čovjeku koji ih nikada nije izdao. Koji je ostao dio grada čak i kada je morao da ode. Koji je dokazao da se veličina ne mjeri samo onim što osvojiš, već i načinom na koji ostaneš.

Derik Rouz je sada dio plafona Junajted centra.

Ali njegova priča odavno je bila iznad parketa.