Odlazak čovjeka koji se ogriješio o Dražena, pa se ispravio sa Peđom i Divcem

Kada ode trener sa 1.042 NBA pobjede, dvije finalne serije, Kućom slavnih i gotovo tri decenije rada u ligi, najlakše je spakovati život u brojke. Deseto mjesto na vječnoj listi, 23 sezone kao glavni trener, plej-of u 16 navrata, Portland u finalima protiv Detroita i Čikaga, Sakramento kao najljepša košarkaška pobuna ranih dvijehiljaditih. Sve je tu, uredno, teško i dovoljno veliko da stane u službeni oproštaj.

Ali Rik Adelman je zanimljiviji od službenog oproštaja.

Njegova karijera ima onu vrstu košarkaške ironije zbog koje NBA istorija nikada nije samo niz prstenova i poraza. Adelman je bio trener koji je u Portlandu gledao Dražena Petrovića i nije vidio ono što će ostatak lige uskoro morati da vidi. A onda je, deceniju kasnije, u Sakramentu napravio najevropskiji veliki američki tim svog vremena, tim u kojem su Vlade Divac i Peđa Stojaković bili više od stranaca koji su se prilagodili NBA ligi. Bili su srce i mozak jedne košarke koju su Amerikanci godinama kasnije počeli da predstavljaju kao budućnost.

Tu negdje, između Draženove klupe u Portlandu i Divčevog dodavanja sa lakta u Arko Areni, živi najzanimljiviji dio Adelmanove priče.

Portland krajem osamdesetih i početkom devedesetih nije bio laboratorija za eksperimente. Bio je tim koji je imao Klajda Drekslera, Terija Portera, Džeroma Kersija, Bak Vilijamsa, Kevina Dakvorta, kasnije i Denija Ejndža. Bio je ozbiljan, dubok, fizički, spreman da igra finale. U takvom svijetu Dražen Petrović nije došao kao projekat za razvoj, nego kao gotov igrač koji je već pregazio Evropu. Samo što NBA tada nije imala današnji refleks prema evropskoj genijalnosti. Nije bilo Luke Dončića da prethodno objasni Americi da ritam može biti sporiji, a odluka brža. Nije bilo Nikole Jokića da pokaže da centar može voditi napad kao starinski plej sa rukama dirigenta. Nije bilo ni Dirka Novickog kao velikog dokaza. Bilo je samo nepovjerenje, hijerarhija i klupa.

Dražen je u Portlandu imao veoma ograničenu minutažu.

Kao ruki je dobijao nešto više od 12 minuta po meču, a naredne sezone, kada je stigao Ejndž, njegova uloga se dodatno smanjila. U jednom trenutku Blejzersi su ga držali van igre na 20 od prvih 38 utakmica. To je danas gotovo nadrealno za igrača koji će već u Nju Džersiju postati jedan od najboljih šutera lige, čovjek od preko 20 poena po meču i All-NBA bek. Tada je, međutim, bio stranac koji je čekao red u redu koji za njega nikada nije bio stvarno otvoren.

Adelman se tu ogriješio. Ne sam, naravno. Nije jedan trener izmislio tadašnje NBA predrasude, niti je Portland bio amaterska družina koja nije znala šta radi. Taj tim je igrao finale 1990. i 1992, bio blizu samog vrha, imao svoj poredak i svoje zvijezde. Ali najveće greške u sportu obično i nastaju u dobrim timovima, ne u lošim. Loši timovi imaju luksuz da probaju sve. Dobri timovi se često toliko drže onoga što radi da ne vide ono što bi moglo da ih podigne još više.

Dražen je bio baš to - mogućnost da se već odličan tim pomjeri u nešto drugačije. Šuter koji nije tražio izgovor, nego loptu. Takmičar koji nije znao da glumi strpljenje. Igrač koji je na klupi izgledao kao čovjek zaključan u sobi dok napolju svira njegova muzika.

Kada se priča o Adelmanu, taj dio ne treba gurati pod tepih. Uostalom, pravi oproštaj od velikih trenera nije lakiranje biografije. Adelman je bio veliki baš zato što njegova karijera nije ravna linija. Imao je slijepu mrlju. Imao je grešku koja je ostala urezana u sjećanju evropske košarke. Dražen je poslije Portlanda otišao u Nju Džersi i za kratko vrijeme pokazao koliko je bio spreman. Ostatak znamo, nažalost previše dobro, jer Draženova priča nema onoliko sezona koliko je zaslužila.

A onda Sakramento.

Kao da je košarka, taj čudni sport koji voli da vraća račune tamo gdje ih najmanje očekuješ, odlučila Adelmanu dati drugu šansu sa Evropom. I on je ovog puta nije promašio.

Kingsi sa kraja devedesetih i početka dvijehiljaditih bili su čudo u najljepšem smislu te riječi. Franšiza bez velikog glamura, grad koji nije Los Anđeles, Boston, Čikago ili Njujork, dvorana koja je zvučala kao da je svaki napad lokalni referendum, i ekipa koja je igrala košarku kao da je neko spojio američku atleticizam, jugoslovensku školu, Prinstonovu disciplinu i uličnu radost Džejsona Vilijamsa. Kasnije je Majk Bibi donio više kontrole, Kris Veber bio glavna zvijezda, Dag Kristi čuvao sve što se kreće, Bobi Džekson ulazio kao šibica u benzin, a naša strana svijeta imala je dvojicu ljudi zbog kojih se u regionu Sakramento gledao kao kućni tim.

Divac i Peđa.

Divac je u Adelmanovom sistemu bio centar koji ne služi da zatvori reket, spusti blok i čeka da mu neko baci loptu. Bio je raskrsnica. Lopta je kod njega dolazila da bi drugi disali. Sa visokog posta gledao je bekdor, ugao, šutera koji izlazi iz bloka, Vebera koji reže, Bibija koji čeka pola sekunde viška. Divac nije igrao brzo zato što je jurio, nego zato što je znao unaprijed. To je najljepša brzina u košarci.

Peđa je bio drugi dio iste rečenice. Šuter koji je mijenjao geometriju terena prije nego što je liga počela da se klanja prostoru kao svetinji. Nije mu trebalo deset driblinga da objasni koliko je opasan. Dovoljno je bilo da izađe iz bloka, da se ramena poravnaju, da lopta krene i da odbrana shvati kako je već zakasnila. U Adelmanovom Sakramentu Peđa nije bio egzotični dodatak. Bio je jedno od glavnih pravila igre.

Zato je taj tim toliko važan. Kingsi nisu samo bili simpatični gubitnici iz one vječne serije protiv Lejkersa. Nisu samo 61 pobjeda iz sezone 2001/02, najbolji skor lige, sedam utakmica finala Zapada i rana koja još zna da peče navijače Sakramenta. Bili su dokaz da NBA može izgledati drugačije. Da napad ne mora početi izolacijom i završiti nadmudrivanjem jedne zvijezde protiv petorice. Da visoki igrači mogu biti kreatori. Da šuter iz Evrope može biti centralni stub, ne specijalista koji ulazi kada treba stići minus. Da lopta, kada se kreće pametno, pravi više štete od svakog individualnog plana.

Adelman je u Portlandu imao Dražena i nije ga oslobodio. U Sakramentu je oslobodio Divca i Peđu.

To ne briše prvu grešku, ali joj daje kontekst koji je zanimljiviji od običnog kajanja. Adelman nije bio trener koji je kroz cijelu karijeru ostao zarobljen u starom NBA razmišljanju. Naprotiv, njegov najbolji tim bio je ispred vremena. Danas, kada gledamo Denver sa Jokićem (koji vodi njegov sin), Golden Stejtove principe kretanja bez lopte, centre koji dodaju sa vrha reketa i napade koji žive od prostora, lako je zaboraviti koliko su Kingsi tada izgledali kao čudna, vesela, gotovo bezobrazna najava budućnosti. Adelman nije izmislio sve to sam, Pit Karil i njegov prinstonski duh bili su ogroman dio te priče, ali trener je taj koji mora dati dozvolu. Adelman ju je dao. Nije gušio igru da bi pokazao autoritet. Pustio je igrače da misle.

U tome je bila njegova najveća trenerska elegancija. Nije pripadao galeriji trenera koji od svake utakmice prave predstavu o sebi. Nije imao cinizam Popa pred kamerama, Rajlijevu filmsku auru, Filovu zen-mistiku ili Auerbahovu cigaru kao simbol moći. Adelman je djelovao kao čovjek koji bi radije da ga ostave na miru sa snimkom utakmice, dobrom petorkom i idejom kako da jedan pas otvori tri vrata. Bio je tih, ali njegove ekipe nisu bile tihe.

Portland je imao snagu. Hjuston je sa njim, čak i kroz povrede Jao Minga i Trejsija Mekgrejdija, imao seriju od 22 pobjede koja je djelovala kao mala košarkaška pobuna protiv nesreće.

Minesota mu nije dala isti materijal, ali jeste evropski šmek jer je vodio Pekovića, Rubia, Kirlenka.

Golden Stejt nije bio pravo mjesto u pravo vrijeme, ali Sakramento je bio savršen spoj. Tamo je Adelman dobio igrače koji su razumjeli da košarka nije samo akcija, već razgovor. Divac je pričao pasom, Veber fintom, Peđa kretanjem, Bibi hladnim pogledom, Kristi odbranom, Arko Arena bukom.

I baš zato njegov odlazak pogađa malo drugačije ljude koji su košarku tih godina gledali sa ove strane okeana. Za američku istoriju, Adelman je trener sa velikim brojem pobjeda i nekoliko velikih timova bez prstena. Za nas je i čovjek koji se našao na dva kraja evropskog ulaska u NBA. Prvo kao trener koji nije prepoznao Draženovu neizbježnost. Zatim kao trener koji je Divcu i Peđi dao prostor da budu ono što jesu, bez potrebe da se izvinjavaju zbog drugačijeg košarkaškog jezika.

Možda je to najpošteniji način da ga pamtimo. Ne kao savršenog. Savršeni treneri ionako postoje samo u tuđim sjećanjima i vlastitim autobiografijama. Adelman je bio bolji od toga. Bio je trener koji je imao veliku grešku, pa kasnije napravio jedan od najljepših odgovora na nju. U Portlandu je Dražen čekao minute koje nikada nisu došle. U Sakramentu su Divac i Peđa dobili sistem koji im je vjerovao prije nego što je ostatak lige potpuno shvatio zašto treba vjerovati takvim igračima.

Rik Adelman je otišao bez NBA prstena, ali sa nečim što ponekad traje duže od prstena - sa timom koji ljudi i dalje prepričavaju kao omiljeni bend koji se raspao prije najvećeg albuma. Portland će ga pamtiti po finalima. Sakramento po zlatnom dobu. A Evropa možda najviše po neobičnom luku njegove karijere: od trenera koji nije pronašao pravo mjesto za Dražena Petrovića do čovjeka koji je kasnije pomogao da Peđa i Divac postanu ključni dio jedne od najljepših NBA priča svog vremena.

U te dvije slike staje i greška i iskupljenje.

A možda je baš to, na kraju, najljudskija verzija košarkaške veličine.