Another brick in the wall

Lijepa, topla aprilska noć u Milanu ove godine, Inter je dočekao Kaljari, pobijedio ga sa 3:0 i napravio korak ka Skudetu. Prije meča fudbaleri Intera su izašli iz tunela u jaknama sa neobičnim amblemom.

Dva čovjeka u odijelima pružaju ruku jedan drugome, dok jedan od njih mirno gori. Ko je odrastao uz ploče, odmah je prepoznao kult, antologiju, relikviju, omot jednog od najboljih albuma jednog od najboljih bendova svih vremena - "Wish You Were Here" od Pink Flojda.

Ne treba da pričam da me je kolaboracija Intera i Pink Flojda oduševila i da sam odmah gledao kako na sajt da naručim jaknu, gdje u ludilu nisam ni vidio da je cijena iste poprilično paprena, ali, srećom po mene, 2XL je prvi prošao.

Klub iz Milana je vratio jednu manje poznatu epizodu iz istorije benda: početkom sedamdesetih članovi grupe i ljudi iz njihove turnejske ekipe osnovali su Pink Floyd Football Club, tim za utakmice u pauzama između koncerata.

Uz jakne je išao i vinil, štampan u tačno 1908 primjeraka, po godini u kojoj je klub rođen. Tada je sve to ličilo na modni kapric.

Danas, četiri mjeseca kasnije, sve izgleda kao filmski trailer najave šta će siva eminencija fudbalskog tržišta Bepe Marota i njegov tim da urade.

Stouns, Spens i Džons, ok, zvuči prije kao advokatska kancelarija iz Londona, ali Inter se hrabro ovog ljeta okrenuo engleskom tržištu i sa tri engleska reprezentativca spreman je da krene u odbranu titule u Italiji.

Englezi na Meaci nisu novost, doduše, u istoriji kluba ih je bilo taman onoliko koliko ih je sad stiglo u ovom prelaznom roku.

Geri Hičens je odradio "VENI VIDI VICI", odigrao je jednu godinu, postigao 20 golova, osvojio Skudeto i prešao u Torino, koje je predvodio do dva vezana finala Kupa (vrijeme kada je kup još nešto značio).

Pol Ins je stigao kao "Guverner" iz Junajteda i u dvije godine kupio je svojim zalaganjem ljubav sjeverne tribine.

A najsvježije pamćenje je Ešli Jang, idealan za taktiku Antonija Kontea, koji je bio dio tima u kojem je Inter osvojio Skudeto nakon decenije pauze i devet vezanih titula Juventusa.

Dakle, Inter i Englezi su spoj koji i te kako ide, a sama Serija A je imala uspone i padove u igračima sa Ostrva.

Englezi u Seriji A nikad nijesu bili samo fudbaleri, prije su bili lakmus, mjera koliko ostrvo i čizma umiju da se razumiju.

Te 1961, kad je italijanski fudbal bio centar svijeta, Džimi Grivs je stigao u Milan pa pobjegao poslije nekoliko mjeseci, proklinjući režim Nerea Roka, ručkove po propisu i novinare u žbunju, koje je godinu dana ranije genije sedme umjetnosti Felini zauvijek krstio kao paparace u kultnom filmu "La Dolce Vita".

Možda je ovo mjesto gdje će tekst da ode u off, ali mora pažnja da se posveti i jednom Luteru Blisetu, koji je stigao kao ogromno pojačanje u Milan 1983. godine.

Transfer, tada plaćen astronomskih milion funti za golgetera Votforda, prati jedan mit. Naime, neko u klubu je htio Džona Barnsa, drugog tamnoputog napadača, ali je greškom doveo Bliseta.

Pod takvim okolnostima, Bliset će da postane, sa jedne strane, jedan od najvećih promašaja komšija Intera u istoriji, tolikoj da su ga mediji zvali "Luther Miss-it" po broju nevjerovatno promašenih šansi.

Nakon godinu dana se vratio u Englesku, a ponovo je oživljen 1994. godine u pojmu koji nema veze sa fudbalom.

Grupa pisaca, aktivista i medijskih gerilaca iz Bolonje pokrenula je ono što se zove Luther Blissett Project: ideju otvorenog, kolektivnog pseudonima koji može koristiti bilo ko. Svako je mogao potpisati akciju, tekst ili podvalu kao Luter Bliset i stotine ljudi širom Evrope to je i radilo.

Najpoznatije su im bile medijske podvale smišljene da razotkriju kako mediji objavljuju bez provjere: izmislili su, recimo, britanskog konceptualnog umjetnika Harija Kipera, koji je navodno nestao na italijansko-slovenačkoj granici dok je biciklom ispisivao riječ ART preko mape Evrope, pa je državna televizija RAI za njim tragala u emisiji za nestalim osobama.

Vrhunac je došao 1999, kad su četvorica iz bolonjskog jezgra pod imenom Luther Blissett objavila roman "Q", istorijski triler o radikalnom anabaptisti kojeg kroz Evropu šesnaestog vijeka, kroz reformaciju i vjerske ratove, prati papski špijun sa šifrom Q.

Roman je postao međunarodni bestseler, preveden na desetine jezika, a na koricama je stajalo ime fudbalera koji je promašivao zicere na San Siru. Čak je korišćen i kao simbol studentskog otpora u Italiji u velikim protestima protiv poskupljenja studija.

Sada da se vratimo na same Engleze. Bio je u Milanu i odlični Rej Vilkins, kojeg je Franko Barezi posebno volio. Pol Gaskojin je bio toliko vezan za Lacijale da im je napravio i zastavu koja se nosila na sjeveru Olimpika, "C'mon guys", ali je i doživio da mu klinac iz mladog tima "nebeskoplavih" slomi nogu i tako ga udalji od terena. Ime klinca? Alesandro Nesta. I Dejvid Plat je ostavio traga u Bariju, Juveu i Sampi u prvoj polovini 90-ih godina.

Bilo je tu još imena, a i živimo u eri gdje fudbaleri sa Ostrva, doduše ne Englezi per se, prave ogromnu razliku. Zato da se vratimo Interu i pojačanjima.

Džon Stouns dolazi sa uspomenom koju Inter nikada nije uspio sasvim da zaboravi. One noći u Istanbulu, kad je evropski san "neroazura" umro na jedan jedini gol Rodrija i epske promašaje Lukakua sa druge strane, Stouns je bio dio zida o koji se taj san razbio.

Savršena cigla Pepovog fudbalskog genija, koju je Katalonac naučio da ne bude samo cigla nego i vezista, da misli, stiže u odbranu Intera, gdje je Simone Inzagi odavno napravio od štopera fudbalere koji su i napadački pismeni.

Đed Spens stiže nakon sjajnog Mundijala, iz Tuhelove reprezentacije koja se vratila sa bronzom, poslije polufinala protiv Argentine.

Kada se našao na spisku, bilo je u engleskoj javnosti onih koji su se pitali "a što će nam on", a kada se prvenstvo završilo, pitali su se "kako to da smo igrali do sada bez njega". Možda je ispod radara prošla činjenica da mu Serija A nije nepoznanica, jer je jednu polusezonu (januar-maj 2024.) odigrao za Đenovu, ali "crveno-plavi" nisu imali 10 miliona da ga otkupe, iako je ostavio dobar utisak.

Neće biti lako zamijeniti nekoga kao što je Denzel Damfris. Spens ima ubrzanje i igru jedan na jedan da raširi protivnika, može da igra na obje strane, a u Kivuovih 3-5-2 dobiće mnogo prostora visoko uz desnu aut-liniju. Od njega će se tražiti ne samo da šparta gore-dolje, nego da prepozna kada Nikola Barela izlazi u međuprostor, kada napad traži širinu, a kada treba napasti leđa beka i završiti akciju na suprotnoj stativi.

A Kurtis Džons, dok se njegov potpis još suši, nosi najsjetniju dionicu. Šesnaest godina u jednom klubu, od dječaka iz Toksteta do prvaka Engleske i Evrope, i onda odlazak od kuće, koja je po njegovom ponašanju na terenu postala "tijesna za njega".

Odlazak Fratezija omogućio je Interu potpis Engleza, koji je drugačiji tip igrača od Italijana, iako je u formaciji to ista pozicija.

Fratezi je živio od kasnog utrčavanja u šesnaesterac; Džons češće omogućava ekipi da do tog prostora dođe, primanjem između linija, nošenjem lopte kroz pritisak i kratkim dodavanjem kojim se čuva napad.

Bio je sve u Liverpulu, i osmica, i desetka, pa i desni bek kad zaškripi, a protiv Ajntrahta u Ligi šampiona imao je 122 kompletna dodavanja, od čega 98 ka naprijed. To je zvaničan rekord Liverpula otkad se takva statistika prati.

Može da postane fudbaler koji će da diktira tempo, odnosno da njegov ritam iz Engleske bude mnogo važniji od stereotipa o engleskoj snazi.

Treba, međutim, biti pošten i dotaći se "tamne strane" (ha, pun intended) ove engleske terce u Interu.

Stouns je stigao kao slobodan igrač, fudbaler koji je prošle godine imao malo minuta i, pored Mundijala, nije da su premijerligaši stajali u redu.

Spens je napravio proboj, ali je i dalje morao da traži klub koji će mu dati jasnu ulogu.

Džons, nakon 16 godina Enfilda, u svojoj 25. godini života nije uspio da se usidri u startnih 11, a dosadilo mu je da bude vječita rotacija. Ali baš zato Marota ne gleda na to što su fudbaleri izgubili u Premijer ligi i svojim klubovima, nego ono što mogu da pruže Interu i Seriji A.

I tu se krug zatvara ljepše nego što bi ijedan scenarista smio da napiše. Milan su krajem devetnaestog vijeka osnovali Englezi, a Inter je 1908. rođen iz raskola, iz pobune manjine koja je htjela klub otvoren za strance i po tome mu dala ime.

Klub izmišljen zato da bi stranci imali gdje da igraju danas dovodi unuke osnivača gradskog rivala: "Us and Them" prevedeno na fudbal, mi i oni, s tim što istorija, kao svaka dobra ploča, najviše voli da se okrene na drugu stranu.

Zato, vratimo se na kraju na aprilsku noć kada su fudbaleri izašli sa logom Pink Flojda.

Fudbal jeste industrija rukovanja u kojoj neko uvijek izgori.

Ali neka rukovanja budu i ono najprostije što jesu: dvije ruke, dva jezika i jedan zid koji se ponovo zida, kamen po kamen, ciglu po ciglu.

I kad u septembru sjeverna tribina zagrmi, negdje između italijanskog i engleskog lebdjeće rečenica koju svaki stadion šapuće onima koje je poželio i onima koji propuštaju sve to. Wish you were here. Pjesma koja je pola vijeka čeznula u kondicionalu ove jeseni na San Siru prelazi u prezent.