Argentinska giljotina vrijedna finala

Postoje tako neke utakmice koje nas ostave bez riječi. Nekada jer pršti na sve strane, nekada zbog fantastičnih golova, nekada i zbog savršenog taktičkog nadmudrivanja, zbog ovog i onog. I ova u kojoj je Argentina okrenula Englesku jedna je od takvih, između ostalog i zato što je Argentina napravila svojevrsno čudo i okrenula, ali i zbog toga što se ono što smo vidjeli u posljednjih pola sata gotovo pa kosi s fudbalskom logikom.

Karakter je odigrao svoju ulogu, mentalitet takođe, ogromnu je odigrao i Lionel Scaloni i njegove izmjene, ali svoj je doprinos ovom finalu Argentine dala i Engleska i njen selektor Thomas Tuchel koji je utakmicu završio onako kako je jedino odgovaralo - Argentini.

Engleska je noćas u Atalanti ugradila još jednu ciglu u svoj već veliki zid satkan od luzerskog mentaliteta; Argentina je, opet na krilima najvećeg na svijetu, sebi pružila priliku za još jednu zlatnu stranu i u New Yorku će - i treba reći sasvim zasluženo - braniti titulu prvaka svijeta protiv Španije.

I prvih pola sata ove utakmice nas je takođe ostavilo bez teksta. Ali u tom slučaju bilo je to bukvalno - apsolutno ništa nismo imali zapisati. Izuzmemo li očekivanu agresivnost Argentine od prve sekunde, targetiranje najnervoznijeg među Englezima Judea Bellinghama, te detalj s Harryjem Kaneom duboko u svojoj polovini gdje je tražio prostor da otvori kontre, nismo vidjeli baš ništa. Ova je utakmica ušla u istoriju - prvi put od kada se vodi statistika na Mundijalima, dakle od 1966, da nismo vidjeli niti jedan jedini udarac u prvih pola sata igre. Niti jedan. Do poluvremena se to nije pretjerano popravilo; dvije ekipe u protivničkom šesnaestercu loptu su dirnule po četiri puta, a kombinovano su imali xG od pomalo nestvarnih 0.08.

Ako ćete iskreno, čak ni ta agresivnost nam nije ponudila neko uzbuđenje; previše je na ovom terenu bilo onih lažnih siledžija koji češće djeluju kao da se boje svoje sjene i nadaju se da će ih društvo pokriti jednom kad započnu kavgu. Da parafraziramo Ramba, na terenu je bilo previše karakternih osobina za nešto više od mlakog guranja i ponekog malo oštrijeg starta.

Ipak je nakon tih pola sata utisak donekle bio da je Engleska dozvolila Argentini da utakmicu odvede tamo gdje njoj odgovara i da čeka trenutak insipiracije Lea Messija. Međutim, nije baš da su igrači u bijelim dresovima bili bez ideje. Već spomenuta pozicija Kanea otvarala mu je prostor da pokušava da jednim pasom izbaci čitav zadnji red protivnika, dok je pritisak kojeg su pravili na igrača s loptom, pogotovo ako je to bio Messi, Argentince ostavljao bez konkretnog odgovora. I u nastavak se ušlo manje-više s istim momentumom, ali onda je Harry konačno pogodio jedan od tih pasova. Ili skoro pogodio; drugu loptu je osvojio Rice, u peterac je centrirao Rogers, a tamo se Gordon ubacio ispred Lisandra Martineza i mirno, mirnije nego ikada prije zabio za vodstvo. Doslovno, keep calm and carry on.

Samo što je Engleska nakon tog gola bila bukvalno sve suprotno od toga. Teško je objasniti šta se desilo ekipi koja je u prvih sat vremena izgledala strpljivo, smireno, fokusirano. Na pauzu za kraj treće četvrtine otišli su nakon sjajne prilike Argentinaca - Messiju je ostavljen prostor, ovaj je centrirao, a Pickford spašavao s linije udarac glavom. Vrhunskim trenerima taj predah je na ovom Mundijalu dolazio da poslože stvari, ali Thomas Tuchel kao da se dodatno pogubio. Engleska je nakon pauze djelovala kao da Nijemac nije pogledao niti jednu jedinu utakmicu Argentine na ovom Svjetskom prvenstvu.

Messi i društvo izbacili su Cape Verde nakon što im je ostavljen prostor za centaršut unutra; isto to su uradili protiv Egipta, a onda Švicarcima taj prostor iskoristili za gol šutom iz daljine. Tuchel je s terena izveo Gordona, pa onda (prilisno) Jamesa, pa i Ricea te Argentincima doslovno ostavio baš taj prostor kojeg oni trebaju.

Naravno, ne smije se ništa oduzeti karakteru ove Argentine, njihovom pobjedničkom mentalitetu koji je na ovom Mundijalu dodatno ojačan, ne smije se ništa uzeti ni Scaloniju koji je izmjenama dobio na energiji, širini i momentumu. Ali ako je postojalo nešto što Engleska nije smjela uraditi onda je to da se povuče u krilo Pickfordu i ostavi prostor prije svega Messiju s loptom. Centaršutevi su dolazili u kanonadama - u prvom dijelu Argentina ih je imala četiri, u drugom 15.

Kako su djelovale Tuchelove izmjene na ekipu najbolje je pokazao trenutak kada su na teren ušli Burn i O’Reilly - igrači bukvalno nisu znali ko gdje treba da se postavi i počeli su se sudarati. Tuchel je priliku, sve sa mašnicom, ispružio na tanjiru Scaloniju, a njegova Argentina takve poklone ne propušta. Nema sumnje da se Engleska i psihološki raspala, ali selektor i njegove odluke joj nisu pomogle; Argentina je to znalački iskoristila. Vidjeli smo i dvije stative, vidjeli smo i odbrane Pickforda, nekoliko paničnih čiščenja Engleza, vidjeli smo 13 udaraca, totalnu dominaciju.

To koliko je prostora imao Enzo Fernandez da se namjesti na udarac pet minuta prije kraja polufinala Svjetskog prvenstva valjda će se izučavati na trenerskim školama, valjda odmah poslije lekcije o prostoru ostavljenom Messiju. Giljotinu preko nejakog engleskog vrata spustio je Lautaro Martinez; bukvalno si mogao vidjeti suze i nemoć u očima engleskih reprezentativaca koji su trideset minuta čekali taj konačni udarac, tu oštru sjekiru na vratu, koji su znali da dolazi, vidjeli to svojim očima, gledali se u bliskoj budućnosti kako bauljaju petercom dok im se glava kotura pod nogama. Baš kako je Engleska izgledala u tih zadnjih pola sata.

Argentina je još jednom uspjela, još jednom se vratila. Još jednom se - i to je izuzetno važno reći - zasluženo vratila. Ostala im je još jedna i narativ će se opet okrenuti Leu i onome što će ovaj Mundijal značiti za njegovu ostavštinu ovoj igri, ali fantastičnu utakmicu odigrao je Alexis Mac Allister, odličan je bio i Parades, sjajan u završnici i Enzo, čisto kao ilustracija koliko je ova Argentina ipak dobra. Koliko ova ekipa zapravo nije Leo i 10 malih rudara, nego jedan od najboljih timova svog vremena, ma šta o njima mislili.

Stotinu i poneka utakmica je za nama; ostao nam je samo New York. Španija će ga dočekati spremna, Argentina će ga dočekati spremna. A mi ćemo valjda dočekati utakmicu koja ostavlja bez riječi, ali iz najboljih mogućih razloga. Finale, na tebe je red.