Priča s još novim početkom

Svijet fudbala je svijet mitova, legendi i prilagođenih narativa. Tako nas priča o Bruni Guimarãesu i interesu Arsenala - navodno - vodi još u vrijeme prije nego je ovaj brazilski internacionalac i zakoračio na evropsko tlo. Nakon što se kao dječak gradio prvo kroz ulični fudbal i malo ozbiljniji futsal, te za brazilske uslove maleni Audax, Bruno Guimarães je interes velikih klubova izazvao tek u Athletico Paranaenseu. Nekoliko telefona u Curitibi je zazvonilo tih dana, a s druge strane je bio u to vrijeme sportski direktor Arsenala Edu s jednostavnim pitanjem - kakav je ovaj dečko?

Odgovori su valjda morali biti pozitivni, ali nedovoljno da bi relativno nepoznati veznjak tek tako Brazil zamijenio Emiratesom. On je ka Engleskoj krenuo okolnim putem, preko Lyona, u kojemu je brzo bljesnuo i od Petera Bosza zaradio nadimak termometar ekipe; sve se po njemu ravnalo. Toliko je bio dobar da je, opet je vrijeme da umetnemo jedno navodno, Edu ponovo podigao slušalicu i nazvao u Francusku. Povratna informacija je bila toliko dobra da je tada još uvijek sportski direktor Arsenala - da, da, navodno - pred Mikaela Artetu stavio prijedlog da ga potpišu.

I priča onda kaže da je Mikel rekao - ne.

Ali kako to obično biva s takvim storijama, tu joj ni blizu nije bio kraj; tek savršeni zaplet. Kada je Lyon Guimarãesa uvjerevao da dođe na Olimpijski park, ili kako se već zove ona moderna građevina koja je naslijedila Gerland, njihov tadašnji sportski direkto Juninho Pernambucano mu je poručio da će od njega napraviti najboljeg veznjaka svijeta. Eddie Howe jeste inovativan tip, ali nije mu trebalo da izmišlja toplu vodu - Guimarães je u Francuskoj drastično napredovao, mnogo radio na sebi i stvorio sve preduslove da bude baš to, pa mu je i trener Newcastle Uniteda mogao obećati isto. Svraku na rame, dati ćemo ti sve na svijetu i napraviti te najboljim.

Nije da je iko u tom dijelu priče nešto slagao. Bilo je to vrijeme kada je Newcastle United zaista izgledao kao da pravi ekipu koja će u budućnosti biti itekako kompetetivna vrhu Premier lige. I ona to jeste bila, između ostalog zahvaljujući i Bruni. Skupio je ukupno 195 nastupa u crno-bijelom dresu, sudjelovao u osvajanju prvog trofeja, zabio ukupno 31 gol, jednu više asistenciju, došao i do kapitenske trake, najvećeg ugovora u timu i statusa jednog od najomiljenijih igrača na tribinama. Neki bi rekli i do vrhunca.

Ali kada se ovog ljeta počelo spekulirati sa interesom drugih klubova, prvenstveno Arsenala, bilo je jasno da ni Bruno nije imun na takvu ponudu. Možda da taj njegov Newcastle nije počeo pucati po šavovima, možda bi bilo drugačije, ali i do njega su na Svjetskom prvenstvu, gdje je bio s Brazilom, dolazile vijesti o problemima. Ranije je otišao Alexandar Isak, pa je Anthony Gordon dogovorio Barcelonu, Sandro Tonali bio pred odlaskom, a očito je znao da u takvoj situaciji neće ostati ni Howe. Već je bio najplaćenjij igrač tako da novi ugovor nije imao smisla; ambicije kluba prosto se više nisu poklapale s onim koje bi objektivno morao imati takav igrač.

Tu se opet pojavio Arteta.

Teško da će Španac to vidjeti kao nekakvu potvrdu da je onomad napravio grešku, bez obzira što je cijena danas dvostruko veća. U tom trenutku Brunu nije vidio kao pojačanje; ovaj mu je, čak možda i najviše u utakmicama protiv Arsenala, pokazao da se zeznuo. Kada u igraču koji je posebno motivisan protiv tebe, do te mjere da iz njega pršti surova agresivnost, on je možda i rješenje za tvoje probleme. Postavlja se logično pitanje: zašto baš sada, kad Arsenal osvaja titule, Arteta odjednom ozbiljno plaća za igrača kojeg je nekad pustio da prođe gotovo bez borbe?

Na stranu što je Arteta već koketirao sa dolaskom (ispostavilo se preskupog Tonalija), bilo je jasno da Arsenal želi proširiti ono na šta može računati u veznom redu. Jer nekoliko puta prošle sezone upravo je tu Arsenal djelovao kao da bi mogao posrnuti u borbi za titulu. Declan Rice je odigrao više minuta od bilo kojeg drugog igrača u klubu, otišao na Svjetsko prvenstvo s problemima sa zadnjom ložom, pomogao Engleskoj do polufinala, i u pripremni period ušao i dalje sanirajući tu istu povredu. S povredom se lani mučio i Martin Ødegaard (propustio 13 utakmica), a snagu je na kraju izgubio i Martin Zubimendi. Christian Nørgaard, igrač doveden prošlog ljeta upravo kao pokriće za te pozicije, odigrao je svega 101 prvenstvenu minutu prije nego što je ovog ljeta prodat Evertonu. Arteta mu, drugim riječima, jednostavno nije vjerovao dovoljno da bi ga koristio kad je najviše trebalo.

Guimarães je za četiri godine u Newcastleu propustio tek šesnaest utakmica; on nije igrač koji će popuniti rotaciju ili ojačati konkurenciju, nego sasvim sigurno podignuti standard Arsenalovog veznog reda. Što je možda i važnije za Artetu, Bruno Guimarães je profilom drugačiji igrač od onoga što je nosilo Arsenal do sada - agresivniji je, snažniji u duelu, odlično se snalazi u prostoru bez lopte, ali je u stanju i da napravi višak driblingom i s loptom u nogama, a ne samo pasom. To je kvalitetan, mjerljiv doprinos - na kojeg se može dodati i devet postignutih golova lani; u Arsenalu je samo Gyökeres zabio više - koji je Arsenalu u sezoni prvaka često nedostajao u tijesnim utakmicama, upravo iz sredine terena.

Bruno Guimarães od Newcastlea se oprostio gotovo kroz suze, ali suština njegove poruke je da mu treba novi izazov. A, barem na prvu, ispada da je taj izazov napraviti korak izvan komfort zone, osiguranog mjesta u timu i statusa legende u ekipu koja u kojoj će se morati boriti za svoju poziciju, ali i koji bi mu trebao donijeti borbu za pehare. Priča - nema sada veze koliko je ona zapravo prenapuhana - tako je napravila savršen krug. Arsenal i Bruno Guimarães bili su suđeni jedno drugom; Arteta i Bruno Guimarães bili su suđeni jedno drugom.

I priča tek treba da dobije svoj kraj.