Ne dirajte ništa

Džoni Roten je u junu 1977, dok je Engleska slavila kraljičin jubilej, sa jednog splava na Temzi urlao "NOOO FUTUREEE", a policija je na pristaništu čekala da im to lično objasni.

Čitava generacija londonske djece shvatila je tu parolu kao životni moto.

The Sex Pistols - God Save The Queen on the River Thames 1977 Watch on YouTube

Nama je, ironijom kakvu ne bi smislio ni sam Malkolm Meklaren, ta rečenica godinama visila nad klubom koji se baš tako zove, pa smo gledali Budućnost bez budućnosti, sa upravama koje traju kraće od jednog pankerskog EP-a (a oni traju kraće od bilo čega drugog gitarskog).

Možda je vrijeme da parolu ostavimo u arhivi Pistolsa, jer budućnost Budućnosti trenutno sjedi u klupi gimnazije.

Petar Vujović je protiv Petrovca prošao kroz odbranu, poslao loptu od stative u mrežu i drugi put za četiri dana dao gol za prvi tim Budućnosti.

Budućnost 4:1 Petrovac – 18.09.2026. | Sažetak, 9.CFL Kolo Watch on YouTube

Ima tek sedamnaest godina i ide u gimnaziju „Slobodan Škerović“, pa između dvije prvenstvene utakmice mora da stigne i ono što stižu njegovi drugovi iz škole.

U jednom dijelu dana odgovara pred profesorima, u drugom pred odbranama koje bi najradije da mu objasne kako je još rano za njega, a da ne pominjem „sive eminencije našeg fudbala“ sa onim čuvenim „polako, ne preskakati razrede“.

Za sada se prilično dobro snalazi na obije katedre.

Četiri dana ranije postigao je prvijenac protiv Mladosti, a prije toga namjestio gol Ilji Serikovu protiv Jezera. Budućnost je pobijedila u sve tri utakmice.

Poslije Jezera, 3:0, i Mladosti, 2:0, stigao je Petrovac, 4:1, pa se ekipa koja je u prvih šest kola sakupila pet bodova i dala dva gola odjednom našla na vrhu tabele (ah, te čari CFL-a).

Devet golova za osam dana. Čovjek gotovo da poželi da provjeri jesu li u međuvremenu nekoga doveli.

Ali ne, svi ovi momci su već bili tu.

I Vujović, i Aleksa Caušević, i Matija Jovanović, i Lazar Popović, i Danilo Vukanić.

Bila je tu i škola iz koje su izašli, sa svim onim ljudima čiji se rad obično primijeti tek kada neko njihovo dijete prvi put obuče seniorski dres.

Budućnost se i prije Srđana Nikića opredijelila za mlade, neki su već dobijali minute, ali je trener omladinaca, pozvan da privremeno preuzme prvi tim, odlučio da ih sastavi i sa njima proba da izađe iz neprilike (cojones do poda).

Protiv Jezera i Mladosti počinjao je sa šestoricom igrača koji ispunjavaju uslov za bonus. U toj grupi bili su i golman Filip Domazetović i dvadesetogodišnji Vukanić, uz četvoricu tinejdžera.

To je prilično drugačija slika od one u kojoj ziheraški ideš na „nekada je bio ime“ iz regiona od 30+ godina, ili na Argentince koji su bili hit... u Letoniji.

Ovdje od klinaca sve kreće, zavisi početak napada, posljednji pas, rezultat.

Caušević je protiv Jezera dobio mjesto u prvih jedanaest svega jedanaest dana poslije 16. rođendana i asistirao je Vukaniću.

U njegovom godištu još ima mnogo vremena za kadetski fudbal, a on je već učestvovao u akciji kojom prvi tim prekida više od mjesec bez pobjede. Onda je ponovo počeo protiv Mladosti, pa protiv Petrovca. Tako prilika počinje da liči na povjerenje.

Vukanićev gol za 2:0 protiv Petrovca lijepo je pokazao kako to može da izgleda. Počeo je akciju dodavanjem sa sredine terena, Jovanović je napravio posao po lijevoj strani, a Vukanić stigao do ivice kaznenog prostora da je završi. U takvoj akciji ima i kretanja poslije predatog pasa, i driblinga koji pomjeri odbranu, i saigrača koji zna da će lopta ponovo doći.

To se uči, ponavlja i igra zajedno. Podatak o godinama tek poslije svega daje dodatni razlog da se skrene pažnja.

Nikić je poslije prve pobjede rekao da taj tim treba gurati do kraja, ko god bude trener.

Dopada mi se ta izjava.

Čovjek je došao da odradi utakmicu dok klub traži nekoga drugog (treba li?), pobijedio i odmah zatražio kontinuitet za igrače koje sjutra možda više neće voditi. U narednoj utakmici ponovio je sastav i opet pobijedio, pa zatim dobio i Petrovac. Sad bi valjda i potraga mogla malo da odmori. Ima dovoljno posla oko ekipe koja je već na terenu.

Uostalom, Budućnost je konačno, poslije vrtloga koji traje skoro dvije godine, hokejaških zamjena trenera, uprava, dovođenja svega i svačega, mirna na toj strani van terena.

Fatos Bećiraj, koji je početkom septembra preuzeo posao sportskog direktora, četvrti je na toj funkciji od ljeta prošle godine.

Samo da svakome objasnite šta je njegov posao, upoznate ga sa ekipom i saslušate šta predlaže, treba vremena. A onda treba početi da se radi, pod uslovom da u međuvremenu već nijeste odlučili da je bolje dovesti nekog sljedećeg.

Između pobjede protiv Mladosti i Petrovca Budućnost je stigla i pred odbornike podgoričkog parlamenta.

Na sjednici 16. septembra žučno se raspravljalo o ugovorima, otpremninama, dugovima i odgovornosti, uz vraćanje na bivše uprave i prethodne gradske vlasti.

Informacija o upravljanju i poslovanju kluba za 2025. i 2026. godinu na kraju nije usvojena. Volio bih da se ta silna potreba da se o Budućnosti govori pretoči u odgovore na konkretna pitanja, sa potpisima ispod konkretnih odluka. Ovako će se smijeniti još koja uprava dok budemo utvrđivali čiji je koji dug i od kojeg datuma počinje nečija odgovornost.

Uz tu raspravu vrijedi pogledati i snimak na kojem se prepričava jedna evropska utakmica Budućnosti. Ako mislite da smo bili na dnu... ooo, kako se varate, ovo je nešto što je probilo.

Prema toj priči, Boris Spalević, bivši predsjednik kluba, razgovarao je o kravama dok je Budućnost primala gol i ispadala iz kvalifikacija.

Teško je poslije takve priče slušati o velikoj brizi za klub. Kad prihvatiš da vodiš Budućnost, njena evropska utakmica valjda zaslužuje da se razgovor o stočarstvu odgodi za neko drugo vrijeme i mjesto i fotelju.

Caušević sa šesnaest godina mora da prati loptu, protivnika, saigrača i ono što mu trener traži. Od predsjednika bi se, za početak, moglo očekivati da gleda utakmicu.

Smjena Radonjića i kompletnog stručnog štaba, Bećirajev dolazak i Nikićevo preuzimanje ekipe zato bi morali da donesu i malo reda u to ko o čemu odlučuje.

Meni je od svakog novog imena u upravi važnije hoće li taj red potrajati. Ionako ne polažemo nade da će odjednom neko reći: „Daj da dovedemo ljude od fudbala i biznisa i napravimo najbolji mogući projekat u istoriji Crne Gore, imamo sve uslove za to.“

Ne, prije će to opet biti podobno po partijskim kvotama.

Hoće li trener moći da izabere tim, sportski direktor da vodi svoj dio posla, a momak od šesnaest godina da izgubi loptu i na sljedećem treningu nauči šta je pogriješio.

Budućnost je već dovoljno dugo mjesto na kojem se previše ljudi osjeća pozvanim da nešto presiječe, objasni, preuzme, preporuči. Posebno oni kojima je fudbalska nadležnost, da ne kažem osnovna fudbalska pismenost (o daaa, bilo je i takvih slučajeva), počela funkcijom u gradskoj vlasti.

Političar u svlačionici zauzima i vrijeme koje bi trener mogao da provede sa igračima. Njegova funkcija putuje sa njim, ma koliko posjetu predstavljao kao navijačku, i svaka rečenica dobija težinu koju na fudbalskom treningu nije zaslužila.

Zato bih svima koji osjete potrebu da baš sada dođu, čestitaju, održe govor i malo usmjere ovu mladost preporučio da ostanu na tribini.

Odatle se odlično vidi kako Vujović igra. Može i da mu se aplaudira, bez obaveze da se poslije toga uđe unutra. Puštite se propagande, ako vam je stvarno stalo do kluba.

Grad ima sasvim dovoljno načina da bude koristan Budućnosti: da obezbijedi uslove za rad, vodi računa o javnom novcu, traži odgovornost za njegovo trošenje i omogući klubu da planira duže od narednog kola.

Tri pobjede ostavljaju sva ta pitanja otvorenim. Ugovore i račune treba pregledati jednako pažljivo i poslije 4:1. Samo se na osnovu izborne matematike teško može procijeniti treba li Caušević da igra od početka i koliko će Vukaniću značiti još jedna sezona sa jasnom ulogom.

Pri tome, djeci treba društvo na terenu. Kada je Petrovac smanjio na 2:1, utakmicu su zatvorili iskusniji: Raspopović glavom poslije Ivanovićevog prekida, pa Vušurović iz kontre.

Baš tako bih volio da izgleda njihovo zajedničko igranje, da mladi imaju kome da predaju loptu i na koga da se oslone kad protivnik pritisne. Od starijih se traži da pomognu ekipi kroz takve trenutke, a ovi mlađi će sa svakim od njih ponešto naučiti. U petak su svi imali svoje mjesto u pobjedi. I nekako, svi su bili „naši“. Nije bilo uvezenih menadžerskih opcija.

Naravno da tri kola ne mogu da budu potvrda kako je Budućnost riješila sve svoje probleme. Petrovac je imao prilike, pred ovom ekipom je još mnogo zahtjevnih utakmica, a dio posla tek će doći kada protivnici bolje upoznaju ono što Nikić pokušava.

Upravo tu bih volio da jednom izdržimo. Da prvi remi ne pokrene traženje novog trenera, da poslije dva loša driblinga Caušević ponovo dobije loptu, da Vujoviću promašaj bude dio utakmice koju će analizirati i iz koje će učiti.

Bistra su to djeca, koja mogu brzo da poprave raspoloženje cijelom klubu, ali se klub prema njima mora ponašati odraslo i onda kada mu to raspoloženje pokvare.

Zbog toga treba svi da vičemo "NE DIRAJTE NIŠTA“, i onda kada stigne naredni poraz. Još jače nego sada poslije tri pobjede.

Lako je sada podržati mladost i slikati se uz nju. Treba ostati pri toj odluci kada neko na tribini počne da traži iskusnog igrača, kada krenu preporuke za pojačanja i kada se ponovo pojavi čovjek sa vezama koji sve može da sredi do ponedjeljka.

Tada će se vidjeti koliko je prostora Nikić stvarno dobio i koliko ovaj klub vjeruje onome što sam stvara.

Poker Petrovcu je sa tribine gledalo oko 500 navijača.

Tu Budućnost ima još jedan veliki posao: da sljedeći put neko povede dijete jer je čuo da igraju neki dobri momci, pa da ono zapamti Vujovića i traži da dođe ponovo.

Tako bi jedan gimnazijalac mogao da uradi za svoj klub nešto za šta su se ovdje godinama birale uprave i pisali programi. Valjalo bi mu ostaviti dovoljno prostora da pokuša. A ovima sa foteljama, sjedite, opuštite se i, kumim vas kapicom, NE DIRAJTE NIŠTA.

Pistolsi su tvrdili da budućnosti nema. Ovdje je ima, ima sedamnaest godina i u ponedjeljak ide na prvi čas.