Lacio nikad bolji, Olimpiko nikad prazniji

Gotovo trideset godina je prošlo otkako je toliko navijača Lazija krenulo na jednu gostujuću utakmicu. Bio je mart 1999, na klupi je sjedio pokojni Sven-Göran Eriksson, a rimski klub je lovio naslov prvaka Italije kada je skoro deset hiljada njegovih pristalica pohodilo stadion Carlo Castellani u Empoliju. Ovog utorka taj je rekord možda i oboren; stariji se kunu da je sinoć u Reggio Emiliji bilo i više od deset hiljada navijača Lazija. Ali povod je ovaj put bio drugačiji. Jeste dvoboj sa Sassoulom bio važan, prije svega jer Lazio ove sezone nije izgubio niti jednu od devet odigranih utakmica u prvenstvu. Ali svi oni su ovdje bili jer svoj klub već mjesecima odbijaju gledati kod kuće.

Na Olimpicu ih nema. Ili ih barem nema dovoljno da tribine najvećeg rimskog stadiona ne izgledaju sablasno prazno. Na gostovanjima ih, međutim, ima sve više, a što je Lazio bolji, to je njihov protest glasniji.

I možda je baš to najveći paradoks ove neobične sezone. Gennaro Gattuso preuzeo je ljetos ekipu od koje gotovo niko nije očekivao ništa posebno, a nakon devet prvenstvenih kola ima osam pobjeda, jedan remi i 25 bodova. U Reggio Emiliji Lazio je Sassuolu zabio šest golova, promašio još dva jedanaesterca i odigrao utakmicu koja je bila demonstracija svega onoga što je Gattuso u samo nekoliko mjeseci uspio napraviti od ovog tima. I dok su igrači slavili pred hiljadama svojih navijača, postalo je jasno da je naizgled nemoguća stvar u Rimu postala svakodnevica: što Lazio igra bolje, to je njegova najveća tribina praznija.

Jer navijači Lazija nisu odustali od Lazija. Odustali su od Claudija Lotita.

Kada je Gattuso ovog ljeta stigao u Formello, teško da je mogao zamisliti komplikovaniji posao. Lazio je iza sebe imao još jednu sezonu obilježenu razočaranjima, nezadovoljstvom navijača i sukobima s upravom, a prijelazni rok dodatno je produbio osjećaj da klub nema nikakav ozbiljan sportski plan. Odlazili su važni igrači, financijska ograničenja otežavala su njihovo nadomještanje, a novi trener dobio je zadatak napraviti konkurentnu ekipu u okolnostima u kojima se činilo da niko u klubu i oko njega ne govori istim jezikom.

Gattuso pritom nije dolazio kao čovjek koji će sve probleme riješiti nekakvom taktičkom revolucijom. Njegova trenerska karijera do tada nije nudila mnogo razloga za takav optimizam. Bilo je uspješnih razdoblja, bilo je i trofeja, ali i previše poslova koji su završavali prije nego što su zapravo počeli. Njegovo ime još je uvijek mnogo snažnije asociralo na igrača koji je trčao, udarao, vikao i odbijao odustati nego na trenera čije ekipe imaju jasno prepoznatljiv fudbalski identitet.

A onda je Lazio počeo pobjeđivati.

Isprva se činilo da je riječ o onome što se od Gattusa i očekivalo. Više agresivnosti, više energije, više spremnosti na fizičku borbu. Međutim, kako je sezona odmicala, postajalo je jasno da se iza tih pobjeda krije nešto više od karaktera i motivacijskih govora. Lazio je počeo igrati brže, direktnije i, što je možda najvažnije, s mnogo više samopouzdanja.

Gattuso je uspio napraviti tim koji ne pokušava kontrolisati utakmicu beskonačnim dodavanjima, nego prostorom i ritmom. Kada osvoji loptu, Lazio želi što prije doći u situaciju da napadne protivničku odbranu, a ne samo da zadrži posjed. Bekovi se uključuju visoko, krila napadaju prostor, a igrači iz sredine terena mnogo češće dolaze u završnicu. U takvom fudbalu Nuno Tavares i Romano Floriani Mussolini postali su važni dijelovi napadačkog mehanizma, jer njihova energija i kretanje daju Laziju širinu koju protivnici sve teže zatvaraju.

Naravno, devet utakmica nije dovoljno da bi se govorilo o ekipi koja će izdržati čitavu sezonu u borbi za naslov. Ali je sasvim dovoljno da se prepozna promjena; ovaj Lazio ne pobjeđuje zato što ima daleko kvalitetnije pojedince od svojih protivnika, nego zato što sve više izgleda kao ekipa koja zna što želi napraviti s loptom i bez nje.

Utakmica protiv Sassuola možda je bila najjasniji dokaz toga. Šest golova u gostima samo po sebi predstavlja impresivan rezultat, ali važniji je način na koji je Lazio dolazio do prilika. Njegovi napadi nisu djelovali kao izolovani trenuci individualne inspiracije, nego kao posljedica organizovanog pritiska, brze tranzicijei stalnog traženja prostora. Momčad koja je ljetos izgledala kao skup igrača koje je neko zaboravio prodati danas igra s uvjerenjem da može pobijediti gotovo svakoga.

I sve to pred navijačima koji je kod kuće ne žele gledati.

U tome je suština ove priče. Da je Lazio loš, da gubi utakmice i tone prema dnu ljestvice, bojkot bi se lako mogao protumačiti kao još jedna reakcija razočaranih navijača na slabe rezultate. Ali Lazio ima najbolji početak sezone u svojoj istoriji, igra atraktivan fudbal i - pobjeđuje. Njegovi navijači, međutim, ne traže smjenu trenera, ne zvižde igračima i ne dovode u pitanje njihovu privrženost klubu. Naprotiv, putuju stotinama kilometara da bi im pokazali koliko ih podržavaju.

Odbijaju samo jedno: da svojim prisustvom na Olimpicu daju legitimitet Claudiju Lotitu.

Sukob Lazijevih navijača i predsjednika kluba traje godinama, ali je posljednjih mjeseci prerastao u nešto mnogo ozbiljnije od uobičajenog nezadovoljstva vlasnikom. Lotito je Lazio preuzeo 2004, spasio ga od financijskog sloma i u međuvremenu osvojio više trofeja nego bilo koji njegov prethodnik. Međutim, za navijače je upravo to postalo dio problema. Čovjek koji je nekada bio spasitelj kluba, smatraju oni, s vremenom je financijsku stabilnost pretvorio u jedinu ambiciju, a Lazio u zatvoreni sistem u kojemu je najvažnije da on ostane na vlasti.

Njihova pobuna zato nije usmjerena protiv rezultata, nego protiv načina na koji se klub vodi. Prodaje igrača, financijska ograničenja, nedostatak ulaganja i Lotitovi drugi fudbalski i politički interesi godinama su stvarali osjećaj da Lazio ne pripada ljudima kojima najviše znači. Ovog ljeta taj je osjećaj prerastao u organizovani bojkot, koji se više ne ograničava samo na najglasniji dio Curva Nord, nego zahvaća i veliki dio ostatka navijačke baze.

Lotito, s druge strane, ne pokazuje namjeru da popusti. Godinama tvrdi da je dio organiziranih navijača zainteresiran za vlastiti utjecaj i privilegije, a ne za dobrobit kluba. I u tome leži dodatna složenost ovog sukoba. Lazio nije klub koji je njegov vlasnik uništio, niti je Lotito čovjek koji iza sebe nema nikakvih rezultata. Ali je istovremeno postao predsjednik kojemu veliki dio vlastitih navijača više ne vjeruje, bez obzira na ono što se događa na terenu.

Gattuso se tako našao u gotovo apsurdnoj situaciji. Radi posao bolje nego što je itko očekivao, stvorio je ekipu s kojom se navijači ponovno mogu identificirati, a ipak svaku domaću utakmicu igra pred tribinama koje izgledaju kao da je klub kažnjen zatvaranjem stadiona. U Reggio Emiliji bilo je drugačije. Gotovo deset hiljada ljudi pjevalo je, slavilo i nakon posljednjeg sučevog zvižduka pozdravljalo igrače. Gattuso je, dok su mu skandirali, pokazivao prema svojim igračima, prepuštajući im zasluge za ono što se dogodilo na terenu. Bio je to prizor kakav se obično viđa kada klub i njegovi navijači zajedno proživljavaju nešto veliko.

Samo što u Lazijevu slučaju to zajedništvo traje do trenutka kada se vrati u Rim.

Gattuso će nastaviti pokušavati pobjeđivati, Lotito će nastaviti odbijati prodaju kluba, a navijači će nastaviti tražiti njegov odlazak. I što Lazio bude uspješniji, to će biti teže ignorisati činjenicu da najveći problem ovog kluba više nije fudbal.

Jer gotovo deset hiljada ljudi spremno je otići u Reggio Emiliju da bi gledalo Lazio. A nekoliko dana kasnije mnogi od njih neće prijeći ni nekoliko kilometara vlastitog grada da bi ga gledali na Olimpicu.

To je možda i najneobičniji dokaz ljubavi prema jednom fudbalskom klubu.