Petak kada odlazi Edin

Malo je riječi koje večeras imaju smisla. Nema riječi kojima bi se počela, opisala ili završila ova noć. Bosna i Hercegovina i Švedska su remizirali i devedeset minuta jesmo bili fokusirani na fudbal, na teren, na ono što su nam Sergej Barbarez i Graham Potter spremili. Ali da se ne lažemo, malo ko je na Bilinom polju večeras bio zbog toga; ovdje smo došli da se u ime svih nas poklonimo i kažemo hvala. Ne i zbogom, jer Edin Džeko ne ide nigdje - on ostaje zlatnim slovima upisan u istoriju reprezentacije Bosne i Hercegovine kao najveći, kao najbolji ikada.

Najveći.

Najbolji.

Ikada.

Stotinu i osamdeset pet noći je prošlo od one kada je ovdje na Bilinom polju pala Italija; kada ušetate na tribine zrak ovdje i dalje miriše na tu veliku, najveću pobjedu u istoriji reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kako ide onaj sada već čuveni video? Od tada kolektivno nismo imali niti jedan loš dan, niti jednu lošu noć. Za ovu je unaprijed bilo zapisano da bude velika. U ovoj je čitava BiH ispratila najvećeg igrača kojeg je ikada imala; ovo je petak kada odlazi Edin.

Znali smo da će, šta god da se desi večeras, biti teško zadržati suze. Nema veze koliko ste veliki i jaki, ovo je trenutak za koji niko od nas nije spreman. Ni mi koji smo bili te junske noći bili na Koševu i gledali ga prvi put u dresu reprezentacije, ni dječaci i djevojčice kojima je ovo večeras bila prva utakmica reprezentacije u životu.

Prije toga je trebalo odraditi i utakmicu sa Šveđanima, koji su prvi put ikada gostovali u BiH. Sreli smo ih mnogo ove večeri, svaki je bio impresioniran atmosferom, ali i načinom na koji se ova zemlja oprašta od Edina Džeke. Graham Potter i društvo sa sjevera nisu skrivali čast činjenicom da imaju priliku sudjelovati u ovome spektaklu; isto tako, od hladnih sjevernjaka nije se moglo očekivati ništa drugo nego da to pokušaju okrenuti u svoju korist. Englezu je odmogla činjenica da je dobar dio njegove ekipe - po svemu sudeći u kinu - zaradio virozu. Tako je i Potter morao improvizovati, a najveće iznenađenje bio je Hampus Skoglund, 22-godišnji desni bek Hammarbyja, koji je dobio svoj debi za Švedsku.

Nije ni Sergej Barbarez odustao od ideje da u svakoj utakmici Lige nacija priredi neko iznenađenje; večeras je Martina Zlomislića ostavio na klupi, a debi dao Salki Hamziću, dvadesetogodišnjem golmanu Tirola. U odnosu na Bukurešt na klupi je ostao i Ermin Mahmić, kao i Haris Tabaković; u vrhu napada je bio Edin Džeko a na svojoj sada već standardnoj poziciji Ermedin Demirović. Jasno je bilo; svi će večeras čekati oproštaj Edina Džeke, ali ni utakmica ipak nije nevažna; s tribina se na deset minuta prije početka, taman pred onu grotesknu himnu Lige nacija, prvi put zaorilo - hoćemo pobjedu. Atmosfera je opet sjajna, nabrijana, pobjednička, a kako i ne bi bila; nismo imali lošeg dana od onog Cardiffa.

Bila je ovo potpuno drugačija utakmica u odnosu na prve dvije, pogotovo na onu u Bukureštu. Tri izmjene koje je Barbarez napravio gotovo pa automatski su značile i manji posjed za BiH; Gigović i Bašić su radili solidan posao, ali Demirović je prirodno mnogo udaljeniji od veznog dvojca nego Mahmić. Na prvu djeluje i da je Zlomislić jači u igri nogom od Hamzića, barem za sada. Uz to, gosti su u polju imali petoricu novih igrača u odnosu na ponedjeljak (kada je zbog povrede Starfelta ušao Smith i šestorica) pa su pored većeg posjeda, barem s tribina Bilinog polja, izgledali sviježiji i rastrčanijih od igrača koji su u BiH trebali imati ključnu ulogu. Na odmor se otišlo sa po jednim golom u mreži ali i nulama na semaforu - Gyokeresov i Džekin, a taj bi bio burno proslavljen, poništio je Oleksiy Derevinskyi.

Umor je postao još očigledniji u nastavku. BiH je sve teže uspjevala prebaciti loptu ne samo u protivničku, nego i u neutralnu trećinu. Djelovalo je kao da se utakmica malo uspavala, ali bila je to samo optička varka Šveđana. Oni su strpljivo čekali prvu veliku grešku i dočekali je nakon sat vremena. Nakon presječene lopte sam je pred Hamzića izašao Gyokeres. Napadač Arsenala pucao je rukometnim visoko u glavu, novi golman BiH je morao kapitulirati - Švedska je vodila 1-0.

Označilo je to sat vremena igre, ali i kraj reprezentativne karijere Edina Džeke. Sergej Barbarez je signalizirao izmjenu, valjda i sam pokušavši izbjeći izljev emocija. Stadion je eksplodirao, svi igrači potrčali do aut linije, oni u plavom formirali počasni špalir, ovi u žutom poredali se i dugo aplaudirali. Aplaudirao je i čitav stadion; ali još nije bilo vrijeme za kraj, ostalo je pola sata loptanja. Međuitim, u igri BiH se suštinski ništa nije promijenilo, Tabaković je zamijenio Džeku, a problemi na sredini terena ostali su isti. Mogao je to kazniti Gyokeres u 72. ali se spetljao pred istrčalim Hamzićem i BiH je, barem u teoriji, ostala u igri.

Ako smo nešto naučili o ovoj generaciji Bosne i Hercegovine onda je to da nikada ne odustaje. Ni kada stvari na terenu ne izgledaju dobro, ni kada su umorni, ni kada je protivnik bolji. Nema predaje, do kraja hrabro. A znamo šta prati hrabre; tako je bilo i ovaj put. Šveđani će se hvatati za glavu kada vide čitavu sekvencu iz 80. minute; gužva i krljanje u šesnaestercu nakon prekida s desne strane, odbijanac do Kerima Alajbegovića, ovaj koji gubi balans dok centrira iz driblinga, lopta koja leti vječnost i pada iza Viktora Johanssona za još jednu erupciju oduševljenja Bilinog polja.

Umorna Bosna i Hercegovina jedan, oslabljena Švedska jedan. Ništa čime bi Sergej Barbarez ili Graham Potter bili nezadovoljni, pogotovo u trećoj utakmici najdužeg reprezentativnog prozora ikada. Ukrajinac je odsvirao kraj, i jedni i drugi su duboko izdahnuli i prihvatili ovo kao dobar početak kraja ove lijepe zeničke noći.

I koliko god da smo gledali na semafor, koliko god da smo postajali svjesni da dolazi kraj, iznenadio nas je i presjekao. Na tribinama je odjednom zavladala melanholična, neobjašnjiva, tužna tišina. Niko nije bio spreman, niko nije mogao biti spreman.

Ovaj put su u špalir stali svi, stadionski spiker ponovo je pročitao njegovo ime; tri puta Edin, tri puta Džeko. Edin je stupio na teren i prošetao kroz istoriju - kroz glavu su i njemu i nama prolazili svi golovi, sva sreća i sva tuga i sve što smo proživjeli zajedno u ovih devetnaest godina. Dugo je trajao počasni krug, svako je želio mahnuti, pokloniti se, zahvaliti,, s razglasa se čulo kako je ovo težak dan, kako je težak oproštaj, ali zapravo nije. Igrači su ga digli na ruke, pa bacili visoko u zrak, kako se radi s najvećima. Jer ovo je slavlje. Veliko slavlje jedne velike karijere, jedne velike ere, slavlje koje će trajati još dugo i koje će uvijek biti dio nas.

Jer lijepo je bilo navijati za Bosnu i Hercegovinu u vremenu Edina Džeke.

Najveći.

Najbolji.

Ikada.