Posljednji jednorog

Pisanje ovim tempom me je oslobodilo da budem što ličniji sa vama. Gotovo da sam na nekoliko tekstova od toga da krećem svaki tekst redom "dragi dnevniče", ali eto, nadam se da ne zamjerate.

Krećemo od impresije te noći kada je Porzingis završio kao igrač Bostona, čijem sam se dolasku i te kako radovao. Legao sam tog 21. juna srećan što je Boston doveo dio koji mu je falio i igrača kojeg sam i cijenio i volio. Bred Stivens se odrekao Malkolma Brogdona, koji je igrao sjajnu sezonu, ali posao ko posao, san snova.

Onda sam se probudio 22. i vidio da su se Klipersi uplašili za Brogdonovo zdravlje, pa je Boston morao da se okrene Memfisu i ponudu pojača Markusom Smartom.

Ko god me zna, zna da mi je momak iz Flauer Maunda omiljeni igrač Kelta, neko koga da porežeš po venama, potekla bi zelena boja. Defanzivni specijalista koji je srce ostavljao na terenu, usput dijelio ćuške i Tejtumu i Braunu. Da, da me pitate u tom trenutku Smart ili neko od njih dvojice, rekao bih: birajte koga ćete, samo ne Markusa.

Boljela me duša zbog cijene koja je plaćena za Porzingisa. Razumio sam Breda Stivensa, šta je krajnji cilj, ali bilo mi je krivo.

Nisam bio onaj dječak 2015. godine u dresu Niksa što je plakao kada je Adam Silver u Barklajs centru pročitao njegovo ime (doći ćemo i do toga), ali bol je bio stvaran.

LOOK: Knicks crying kid now owns a Kristaps Porzingis jersey
https://t.co/S3CjeCcxMQ
(Pic via @KD_SWAGGER) https://t.co/AXRh9T70Fy
— CBS Sports NBA (@CBSSportsNBA) December 19, 2015

Liepaja će uvijek da bude ekipa našeg reprezentativnog golmana Danijela Petkovića (i moje čuđenje kako tamo završi, pored kvaliteta), tim koji je ove godine izbacio Dečić iz Lige konferencija.

Ali i po tome što se prije 31 godinu tamo rodio Kristap Porzingis (uvijek se radio temeljni backcheck svakoga ko me interesuje).

Sa samo 15 godina preselio se u Sevilju, koja je imala osjećaj za džigljastog dvometraša koji je imao svega 70 kilograma. Zapravo, zagrizla je za snimak koji je napravio tadašnji agent i poslao klubovima iz Španije i Italije. Sevilja je zagrizla mamac.

Zamislite kulturni, klimatski, socijalni šok djeteta na pragu tinejdžerskih godina. Lučki grad na Baltiku, mjesto gdje mu je tata, poslije karijere koja je većim dijelom zalazila u amaterizam, vozio autobus, a majka nosila dres omladinske reprezentacije.

Taj period pamtiće po budilniku u sedam ujutro, koji je trebalo da ga digne iz kreveta i spremi prvo za čas španskog jezika, koji nije razumio ni kapi.

To dizanje jutarnjeg prekrivača bilo mu je teže od svakog treninga, a sve je pratila anemija. Pričao je Kristap kasnije da je jedva mogao da izdrži treninge, da je prvi put kad je otišao doma za Božić kazao svojima da ne želi da se vraća, ali da se vratio.

Nutricionistkinja kluba Imakulada Avivar mu je pomogla da se riješi anemije, da se pravilno hrani, da ojača. Taj napredak tijela pratilo je i dizanje jezičke barijere, pošto je španski krenuo da uči, samim tim imao je s kime da porazgovara.

Onda je imao i sreće da mu za trenera dođe Aito Garsija Reneses, koji je umio da vidi da nema samo nezgrapnog dječaka sa dugim rukama i nogama, od kojeg treba praviti sidro. Dao mu je loptu, puštao ga da šutira sa distance, a 2015. je stigla nagrada Rising Star Eurokupa.

Fanovi evropske košarke koji prate NBA znali su njegovu vrijednost. U Njujorku nisu.

Vraćamo se na noć drafta, onu koja je NBA ligi donijela Karl-Entonija Taunsa, Devina Bukera, D'Anđela Rasela, a sa 4. pozicije Porzingisa.

Jeste da je Barklajs centar dom Bruklin Netsa, ali te noći je bio Medison Skver Garden u malom, i kada su čuli da je Fil Džekson preko svog ađutanta Stiva Milsa izabrao baš njega, krenula je salva zvižduka.

Tu se vraćamo dječaku koji je ronio iskrene dječije suze, a koji će samo koji mjesec kasnije postati najveći fan Porzija.

Nisu Niksi baš sa istorijom internacionalaca koji su se proslavili u njihovom dresu (mislim preko bare, da me neko ne zaskoči sa najpoznatijim košarkašem sa Jamajke).

Petnaestak godina ranije, 1999. godine, birali su sa 15. pozicije takođe dimenzijama ogromnog Frederika Vajsa, iako je poslije njega pošao Ron Artest.

Vajs nije sekunde jedne zaigrao u NBA ligi, a pamtimo ga po tome što je njegovih 218 cm + podignute ruke preskočio Vins Karter u najljepšem internacionalnom zakucavanju ikada (poslije Peđe preko Sabonisa).

Pa Andrea Barnjani, koji je stigao iz Toronta, ali nikako nije kliknuo.

Prve sezone Porzingis je hvatao odbijene lopte u tuđim napadima i zakucavao ih preko ljudi koji su u ligi bili duže nego što je on uopšte igrao košarku, šutirao trojke sa visine sa koje se trojke ne šutiraju i blokirao bekove koji su mislili da su ga prošli.

Internet ga je krstio Porzingod, onako tipično kako samo Njujorčani mogu da pretjeraju, ali je ipak kum njegovog imena Kevin Durant. Nakon jedne utakmice Oklahome protiv Niksa, nazvao je Porzija "Jednorogom", imenom koje će da mu ostane prilijepljeno do kraja karijere.

Durant i NBA liga nisu tada znali da se u Francuskoj "kuva" još veći talenat, ali ono što je Letonac pružao jeste bilo za divljenje.

Igrača od 220 cm koji se kreće i šutira kao bek liga ranije nije imala, i niko nije znao šta sa njim da radi. Samo što je jednorog i stvorenje iz bajke, a bajke o jednorozima rijetko imaju srećan kraj (sjećam se crtanog koji je nosio naziv baš kao kolumna, ali nije da je bio inspiracija za istu, čisto opis gracioznosti i usamljenosti mitskog bića kakav je jednorog).

U februaru 2018. zakucao je preko Janisa Adetokumba, doskočio i ostao da leži: pokidani prednji ukršteni ligament. Godinu kasnije, dok se još oporavljao, Niksi su ga poslali u Dalas, a navijači koji su ga na draftu izviždali, pa zavoljeli, počeli su da mu zvižde ponovo, svaki put kad bi u Garden došao kao gost. Prvi krug se zatvorio.

Dalas je trebalo na papiru da pruži tandem iz snova Dončić-Porzingis, duo koji je nezamislivo braniti. Kristap koji može da završi sve na obruču što mu Luka servira, ili da pomjeri centra ka trojci, a ostavi Luki auto-put do koša.

U stvarnosti je bilo mnogo više povreda i traženja uloge nego što je ta zamisao obećavala. Uz Dončića je trebalo pronaći ritam, prihvatiti i posjede u kojima čekaš loptu, a novi prekidi zbog povreda dodatno su otežavali posao, pa je završio u Vašingtonu, za koji se znalo da je odskočna daska za prvi tim koji želi dio slagalice da dopuni takvim igračem.

Boston je izvadio srce rostera i mijenjao ga za prstenje. Bred Stivens je pokazao još jednom da je najveći vizionar našeg vremena.

Sa Porzingisom je napad Bostona dobio mogućnost koja je ranije često nedostajala. Kada bi protivnik preuzeo blok i ostavio nižeg igrača na njemu, mogao je da dobije loptu i šutne preko njega, bez potrebe da se cijeli napad ponovo zavrti. Ako bi protivnički centar ostao u reketu, čekao ga je šut spolja, a prostor koji je otvarao Tejtumu i Braunu vrijedio je i onda kada sam ne bi završio akciju. Na drugoj strani su iza dobrih spoljnih defanzivaca stajale još i njegove ruke. Boston je imao mnogo načina da vas dobije, a Porzingis mu je dodao nekoliko koje nije bilo lako preživjeti u istoj večeri, kada svi pripale.

Porzingis je u plej-ofu povrijedio list i propustio deset utakmica, Seltiksi su se bez njega snašli i više nego dobro, a u finalu ih je čekao Dalas, isti onaj koji nije vjerovao u kombo njega i Dončića.

Poslije 38 dana bez meča, vratio se i za oko 21 minut ubacio 20 poena, uz šest skokova i tri blokade. U prvoj četvrtini dao je 11, dovoljno da se odmah osjeti kakav problem Maveriksi imaju. Ušao je sa klupe i utakmica je počela da se mijenja, sa onom lakoćom zbog koje zaboravite sve izvještaje o povredama i opet gledate samo košarkaša. Šut preko čuvara, trojka, zaštita obruča, sve ono zbog čega ga je Boston i doveo.

A onda druga utakmica i detalj koji vas natjera da guglate, i to baš ozbiljno. Poslije sudara koljenima sa Derekom Lajvlijem, pukao mu je retinakulum na lijevoj nozi i iščašila se tetiva, povreda toliko rijetka, unikatna, da više spada u znanje za kviz nekih doktora nerdova nego što ste mogli tada da nađete šta je zapravo.

Vratio se u petoj utakmici, Boston je uzeo osamnaestu titulu, Porzingis postao prvi Letonac sa šampionskim NBA prstenom, a ja sam dobio još jedan razlog da prihvatim kako je Stivens znao šta radi.

Ta prva utakmica finala ostaje mi najdraža Porzingisova slika u zelenom. Poslije toliko čekanja i računanja može li da igra, koliko može i hoće li izdržati, konačno se jedna velika priča o njegovom povratku završila titulom.

U februaru 2025. dobio je virus od koga se nikad nije oporavio kako treba. Igrao je, nestajao, vraćao se, a ljekari Seltiksa su, kako je kasnije ispričao, kao uzrok pronašli posturalni ortostatski tahikardijski sindrom, skraćeno POTS: stanje u kome srce podivlja čim ustaneš, a tijelo nema snage ni za ono za šta je uvijek imalo. Bolna je bila ona scena iz svlačionice na duelu sa Njujorkom, gdje je davao intervju dok je jedva uspijevao da navuče čarapu. Vidjelo se da je bolest isisala svu snagu iz njega.

Seltiksi su u međuvremenu imali konačno i najtežu bitku zvanu "drugi apron", morali su da se naprave ozbiljni cutovi, i znalo se da je Porzi prvi u izlogu. Atlanta se javila, Stivens nije zatezao previše, a iz Hoksa je prešao u Golden Stejt, ali ni tamo nije uspio u potpunosti da se oporavi. Trejd koji je zakasnio koju godinu, jer je Kristap trebalo da bude idealan partner Stefa Karija.

Stiv Ker se "izlanuo" u javnosti o njegovom zdravstvenom stanju, pa se izvinjavao, klub mu je ljetos dao dvogodišnji ugovor, ali se na pripremama i na parketu nije pojavio. Sve dok nije stigla objava da je to to.

Ne smije priča da se zaokruži bez reprezentacije. Letonija je nekada davno bila prvi prvak Evrope (1935. godine), ali ju je na modernu košarkašku mapu upravo vratio Porzi.

Dresovi Niksa po Rigi, utakmice gledane u tri ujutru, klinci u Liepaji koji su odjednom znali sve o Niksima, Maveriksima, Voriorsima, Seltiksima...

Ironija je, naravno, u tome što je najveći uspjeh u modernoj istoriji letonske košarke napravljen bez njega. Na Svjetskom prvenstvu 2023, prvom na koje se Letonija uopšte plasirala, Porzingis je otpao nekoliko dana pred početak zbog povrede stopala i turnir proveo uz tim, u trenerci.

Meni lično dragi Italijan Luka Banki je sa ekipom bez svoje zvijezde pobijedio Francusku i Španiju, Arturs Žagars je protiv Litvanije podijelio sedamnaest asistencija, više nego iko ikad na jednoj utakmici Mundijala, i Letonija je završila peta. Hiljade ljudi dočekale su ih kod Spomenika slobode u Rigi.

Sport često voli da se tako poprilično neslano našali. Mislim, ipak, da bez dječaka iz Liepaje ne bi bilo ni Manile.

Tijelo ga je izdavalo u svakom gradu u kome je igrao, a on mu je svaki put davao još jednu šansu.

Sinoć, u 31. godini, prvi put ga je poslušao.

Danas, sjutra, u nekim narednim danima, budilnik će ponovo da zazvoni, baš kao onda u Sevilji, kada je mršavi dječak, na kratkom krevetu, morao da se digne na čas španskog. Sad može da nastavi da spava i, na kraju krajeva, zaslužio je.