Bournemouth: Kako smo završili ovdje?

Već gotovo stotinu pedeset godina razglednice Bournemoutha izgledaju isto. Široka pješčana plaža, redovi ležaljki, poneki galeb i drveni molovi koji se, kao da ne znaju šta bi sa sobom, pružaju duboko u La Manche. Onaj najveći i zovu Mol, jer tako se valjda zove svaki veliki mol odavde do Kalifornije, i već gotovo dva vijeka predstavlja najprepoznatljiviji dio grada koji je izrastao zahvaljujući ljudskoj potrebi da se barem nekoliko dana godišnje pobjegne od svakodnevice. Bournemouth je dugo bio mjesto - ili je još uvijek? - u koje se dolazilo na odmor, a onda se vraćalo kući s nešto tamnijom kožom, ako ste imali sreće da vas je vrijeme poslužilo, i ponekom fotografijom kao dokazom da i u Engleskoj eto postoji to nekakvo ljeto.

Danas je to najveći grad Dorseta, sa malo manje od 200 hiljada duša i sedam milja plaže, velikim univerzitetom, hiljadama studenata, restoranima, klubovima i, naravno, turistima koji ljeti napune njegove ulice, a zimi ga, kako to svuda biva, ostave lokalnom stanovništvu. Ima u njemu nečeg pomalo neobičnog, neobjašnjivog, možda čak i bizarnog - istovremeno se pokušava predstaviti kao moderno, živahno mjesto za mlade, ali i zadržati onu staru reputaciju mirnog primorskog odmarališta. Nema tu industrijskog naslijeđa kakvo je oblikovalo Portsmouth, niti Southamptonovu lučku tradiciju, a još manje Brightonovu potrebu da vlastitu posebnost stalno naglašava. Taj je Brighton s vremenom postao gotovo produžetak londonske kulturne scene, modernim restoranima i American Expressom kao lokomotivom grada. Bournemouth je u odnosu na sve njih ostao mnogo jednostavniji, manje zainteresovan za to kako ga drugi vide.

I možda je baš zato toliko neobično da se u njemu danas igra evropski fudbal.

Jer Bournemouth, za razliku od svojih komšija duž južne obale, nikada nije imao naročito važnu ulogu u engleskoj fudbalskoj istoriji. Southampton je imao Matta Le Tissiera, FA kup i decenije prvoligaškog fudbala, Portsmouth dva naslova prvaka Engleske, dva FA kupa i legendarni Fratton Park, a Brighton je posljednjih godina izgradio jedan od najprepoznatljivijih projekata modernog engleskog fudbala. Bournemouth je, s druge strane, veći dio svog postojanja proveo u nižim ligama, daleko od naslovnica i televizijskih kamera.

Njegov Dean Court, danas Vitality Stadium, prima tek nešto više od jedanaest hiljada gledalaca. U Premier ligi, u kojoj se stadioni maltene nadograđuju tim brojem kako bi im se proširio kapacitet, a klubovi ravnaju brojem pratitelja na drugim kontinentima, to djeluje gotovo kao statistička greška. To jeste statistička greška. Bournemouth nema globalnu navijačku vojsku, nema stotine autobusa turista koji svakog vikenda dolaze vidjeti klub o kojem su čitali na internetu, niti prodavnice klupskih dresova na aerodromima širom svijeta. Ima ljude koji već decenijama dolaze na isto mjesto, sjede na istim tribinama i prije utakmice piju u istim pubovima.

I upravo su ti ljudi prije nekoliko dana, kada je na Dean Court stigao Milan, razvili koreografiju koja je možda bolje od bilo kakvog sportskog rezultata objasnila gdje se njihov klub danas nalazi.

How did we end up here? Kako smo završili ovdje?

Milan, sedmerostruki prvak Evrope, otišao je kući s tri gola u mreži, a Bournemouth je nakon tri kola Evropske lige imao devet bodova, gol-razliku 8:1 i večerašnje gostovanje praškoj Sparti kao sljedeći korak u sezoni kakvu njegovi navijači donedavno nisu mogli ni zamisliti.

Ali, stvarno, kako su završili ovdje?

Odgovor na njihovo pitanje počinje u proljeće 2009, kada je Bournemouth bio mnogo bliže ispadanju iz profesionalnog fudbala nego ulasku u Premier ligu. Klub je prethodnih godina nagomilao dugove, završio u administraciji i zbog finansijskih problema novu sezonu u četvrtoj ligi počeo sa 17 oduzetih bodova. Eddie Howe, nekadašnji igrač Bournemoutha, preuzeo je ekipu s 31 godinom, u trenutku kada je budućnost kluba bila toliko neizvjesna da su navijači skupljali novac kako bi pomogli njegov opstanak. U aprilu te godine Steve Fletcher, napadač koji je gotovo čitavu karijeru proveo u crveno-crnom dresu, postigao je gol protiv Grimsbyja kojim su Trešnjice osigurale ostanak u Football League.

Za velike engleske klubove takva utakmica bila bi tek jedna neugodna epizoda iz prošlosti, nešto što se povremeno spomene u dokumentarnom filmu o teškim vremenima. Za Bournemouth je postala dio kolektivnog pamćenja. Fletcher danas ima tribinu nazvanu po sebi, mural igrača koji proslavljaju taj gol je krasi, a mnogi ljudi koji su tog proljeća stajali na Dean Courtu i dalje prepričavaju taj dan. Jer još uvijek su tamo gdje su i bili. Samo što danas umjesto Grimsbyja gledaju Milan.

Naravno, između te dvije utakmice dogodilo se mnogo više od čuda i dobrog trenerskog rada.

Maxim Demin počeo je ulagati u klub 2011. godine, a Howe je dobio mogućnost da nastavi posao koji je već započeo. Bournemouth je za nekoliko sezona prošao put od četvrtog do prvog ranga, u kojem je debitovao 2015, a pet godina kasnije ispao, da bi se 2022. ponovo vratio među najbolje. Iste godine stigli su i novi većinski vlasnici, investicijska grupa predvođena američkim biznismenom Billom Foleyjem, čovjekom koji je već imao iskustvo u profesionalnom sportu kao vlasnik hokejaških Vegas Golden Knightsa.

Foley je kupio klub koji je već imao stabilnu strukturu, ali i ozbiljna ograničenja. Dean Court bio je premalen čak i za skromnije premierligaške ambicije, infrastruktura je zaostajala za konkurencijom, a komercijalni potencijal Bournemoutha nije se mogao porediti s onim koji imaju klubovi iz Londona, Manchestera ili Liverpoola. U takvim okolnostima američki kapital nije mogao samo kupiti uspjeh, nego je morao omogućiti da klub pronađe način kako ga dugoročno proizvoditi.

To je značilo ulaganje u igrače, skauting, stručni kadar i infrastrukturu, ali i prihvatanje činjenice da će najbolji fudbaleri prije ili kasnije odlaziti u bogatije sredine. Bournemouth je pod Andonijem Iraolom postao jedna od najagresivnijih ekipa Premier lige, s visokim pritiskom, intenzivnim trčanjem i napadima koji su često počinjali odmah nakon osvojene lopte. Iraola je iz igrača izvlačio maksimum, a klub je istovremeno razvijao model u kojem je mogao dovesti talentovanog fudbalera, učiniti ga boljim i prodati ga za mnogo više novca.

Antoine Semenyo, Miloš Kerkez i Dean Huijsen bili su među najboljim primjerima takvog pristupa. Bournemouth nije mogao spriječiti njihov odlazak, ali je mogao osigurati da oni ne predstavljaju kraj jednog uspješnog ciklusa. Upravo zato je izbor Marca Rosea, nakon Iraolina odlaska ovog ljeta, bio važan. Njemački trener, koji je radio u Salzburgu, Borussiji Dortmund i Leipzigu, donio je vlastito iskustvo, ali ne i potpuno drugačiju fudbalsku filozofiju. Bournemouth je zadržao intenzitet, agresivnost i spremnost da protivniku oduzme vrijeme za donošenje odluka.

U evropskim utakmicama takav pristup zasad daje gotovo savršene rezultate. Real Sociedad je pao u San Sebastiánu, Sturm je primio tri gola, a Milan na Dean Courtu nije pronašao odgovor na ritam koji mu je domaćin nametnuo. Devet bodova iz tri utakmice nisu garancija da će Bournemouth nastaviti pobjeđivati, ali su potvrda da njegov uspjeh nije nastao slučajno.

Ipak, bilo bi naivno iz te priče potpuno izbaciti novac. Bournemouth igra u ligi čiji televizijski prihodi omogućavaju čak i klubovima iz donjeg dijela tabele da raspolažu budžetima o kojima većina evropskih konkurenata može samo sanjati. Njegova sposobnost da dovodi igrače, plaća trenere i razvija infrastrukturu neposredno je povezana s činjenicom da je dio Premier lige. Ali to ne objašnjava zašto je baš Bournemouth, klub s najmanjim stadionom u takmičenju i jednom od najmanjih navijačkih baza, uspio izgraditi ekipu koja danas pobjeđuje evropske velikane.

Dio odgovora nalazi se u kontinuitetu. Od Howea do Iraole i Rosea mijenjali su se treneri, igrači i vlasnici, ali je klub uglavnom uspijevao izbjeći potrebu da nakon svakog uspjeha sve počinje ispočetka. Drugi dio nalazi se u načinu na koji Bournemouth razumije vlastite mogućnosti. Njegova prednost nije u tome što može nadmašiti konkurente novcem, nego što je naučio živjeti s činjenicom da to ne može.

Međutim, možda i najvažnija karika u tom lancu je to što je Bournemouth i dalje klub u kojem se navijači uglavnom poznaju, u kojem porodične veze s tribinama traju generacijama i u kojem se uspjeh ne mjeri samo brojem osvojenih trofeja. Povratak Deana Courta u klupsko vlasništvo, gotovo dvadeset godina nakon što je stadion morao biti prodan zbog dugova, za mnoge od njih vjerovatno ima jednaku emocionalnu vrijednost kao evropski rezultati. Planirano proširenje stadiona otvorit će prostor za nove navijače, ali će istovremeno donijeti i pitanje koliko se Bournemouth može promijeniti prije nego što izgubi dio onoga što ga čini posebnim.

Jer onih jedanaest hiljada ljudi koji danas gledaju Milan nisu došli zbog Milana. Dolazili su i kada je protivnik bio Grimsby, kada se klub borio za opstanak u četvrtoj ligi i kada nije bilo nikakvog razloga vjerovati da će jednog dana igrati nekakvu Evropu.

Odgovor na pitanje kako su dospjeli ovdje je zapravo prilično dug. Ima u njemu novca, dobrih odluka, talentovanih trenera, pametnih transfera i povoljnih okolnosti. Ali ima i sedamnaest oduzetih bodova, jednog gola Stevea Fletchera i mnogo ljudi koji su prije sedamnaest godina samo željeli da njihov klub dočeka sljedeću sezonu.

Večeras će neki od njih biti u Pragu. Ostali će gledati utakmicu u pubovima Bournemoutha, nekoliko ulica od plaže koja, eto ispalo je tako, više nije i vjerovatno nikada neće biti poznatija od njihovog fudbalskog kluba.