Pogled Zorana Zekića koji govori više od hiljadu riječi

Možda slika govori hiljadu riječi, možda ih ovdje možemo napisati još toliko, ali ništa neće ispričati priču o utakmici Čelika i Sarajeva na Bilinom polju ove nedjelje kao lice Zorana Zekića nakon nje.

To je zapravo nešto što smo (pre)često gledali ove sezone kada je trener Sarajeva u pitanju. Na njegovom licu se jasno vizualizira sve ono što proživljava u devedeset minuta fudbala ove ekipe. Matisse bi na njegovom licu pronašao svoju jarku crvenu, Van Gogh bi ga ocrtao nemirnom žutom, a Picasso vjerovatno našao trenutak da svako oko pošalje na svoju stranu, ali ono što bi jednako isijavalo iz slike svakog majstora je frustracija. Znate već, onaj tip frustracije koji se prelije preko vrha, dovede vas do tačke da više niste ni ljuti ni bijesni, samo sležete ramenima, tupo gledate u daljinu, blago se smijete i ponavljate samom sebi kako vam ništa nije jasno.

Nema baš pretjerano mnogo stvari koje bi se iz ove utakmice mogle izdvojiti da bismo ih nazvali lošim, kada je u pitanju FK Sarajevo. Od prve minute su krenuli agresivno i brzo domaćima stavili do znanja da ih sjajna atmosfera neće impresionirati. Uzeli su loptu, nametnuli svoj ritam i svoj plan, koji je - barem je takav utisak - jasno ciljao Čelikove mane. Teško se domaćin nosio s napadima Sarajeva preko bokova, a gosti su relativno lako prenosili loptu u protivničku trećinu; do poluvremena su stvorili nekoliko izvrsnih šansi.

Što nas dovodi do najvećeg problema - ugurati loptu u gol. Dobro, nećemo se lagati, nije Sarajevo ovako dobro bilo u svim ranijim utakmicama, daleko od toga. Nije čak ni u drugom poluvremenu ove utakmice. Ali da od početka sezone vuku problem s realizacijom, to je istina koja je u Zenici samo dobila najbolju ilustraciju, sve sa onim Matissovim, Van Goghovim i Picassovim bojama. Teško bi i oni naslikali neke od upropaštenih prilika, i to ne samo u završnom udarcu, nego i u finalnom dijelu izgradnje igre.

Ne treba, naravno, oduzeti ni Čelikov udio u ovoj podjeli bodova. Zeničani su prvu četvrtinu prvenstva odradili dosta solidno, a nije teško zaključiti da ogroman doprinos u tome ima i atmosfera koja vlada oko kluba. Više od šest godina čekanja na derbije poput ovog među navijačima je stvorilo euforiju, koja se kanalisala u pozitivnu energiju. Trenutno nema grada i kluba u BiH koji žive ono što žive Zenica i Čelik i to se može osjetiti i na načinu na koji ova ekipa igra. Brzo su u nedjelju shvatili da je Sarajevo bolje, da ima kontrolu i da je realnost da će biti u podređenom položaju.

Nije bilo mjesta panici; manjak kvaliteta u odnosu na Sarajevo nadomjestili su ogromnom borbenošću i požrtvovanšću. Agresivnost su podigli na dodatni nivo i tu ih je malo poslužila i sreća. U bar dva, a moguće i tri navrata startovi su bili na rubu isključenja, no jako slabi sudija Kukić nije posegnuo za crvenim, a iz VAR-a nisu smatrali da ga treba zvati. I to je svakako najlošiji dio ove utakmice, i to ne samo zato što će se o tim odlukama sada pričati danima, koliko zbog činjenice da je sudija umrtvio utakmicu. Čeliku je to odgovaralo više, Sarajevu manje, neutralnim gledaocima nikako, ali previše je tu bilo prekida da bismo pričali o ozbiljnom fudbalu u drugom dijelu. Pogotovo u posljednjih dvadeset minuta, kada je ritam potpuno pao i kada je igra gotovo pa izgubila smisao.

Na kraju su zadovoljniji bili domaćini i to isključivo zbog toga kako su preživjeli prvo, ali i kako su se adaptirali u drugom poluvremenu, izbalansirali utakmicu i time zaslužili bod. Zekićev pogled u prazno jeste ocrtao kako je izgledalo Sarajevo, ali možda će i njemu ova utakmica na kraju ipak ostaviti pozitivan utisak, obzirom da je njegova ekipa izgledala dosta dobro, pogotovo u tom prvom dijelu. Problem za Zekića, a kojeg Bojan Regoje nema, jeste to što je on u sezonu ušao s ciljem da se bori za prvaka, a ovakvim rezultatima Zrinjski i Borac su već sada predaleko za ozbiljnu trku za prvaka.