Ludilo se samo nastavlja

U trenutku kada ti neko administrativnom odlukom pokuša ograničiti kretanje, definisati gdje smiješ da budeš i u kojoj mjeri smiješ da pokazuješ pripadnost svom klubu, najlakše je reagovati impulsivno ili se jednostavno povući i prihvatiti nametnuti okvir kao nešto što je neminovno. Ali ono što se ovih dana dešava oko Budućnosti i Varvara pokazuje da postoji odgovor koji ide izvan tih linija, odgovor koji se nadigrava idejom koja je dovoljno jednostavna da bude razumljiva svima i dovoljno precizna da pogodi suštinu problema.

Jer ova priča ne počinje od Kotora, niti od jednog videa ili jedne objave, nego od ambijenta u kojem crnogorski fudbal već godinama funkcioniše između praznih tribina i odluka koje te iste tribine dodatno udaljavaju, pa se tako u jednom trenutku došlo i do zabrane prisustva na utakmicama i domaćim i gostovanjima, koja je, bez obzira na formalne razloge, još jednom otvorila pitanje odnosa između sistema i onih koji tom sistemu daju smisao.

Pri čemu se Savez u kontinuitetu postavlja kao institucija koja na najmanje stvari reaguje najtežim mjerama, bez osjećaja za kontekst u kojem se te mjere primjenjuju i bez svijesti o tome da u ligi bez publike svaka nova kazna ima višestruko jači efekat nego što bi imala u uređenijem i življem okruženju.

I kada takva zabrana postoji, kada se prostor za podršku sužava i kada se pokušava definisati kako i gdje smiješ da budeš uz svoj klub, prirodno je očekivati reakciju, ali ono što ovu situaciju izdvaja jeste način na koji je ta reakcija artikulisana, jer ona nije došla kroz buku bez smisla, nego kroz ideju koja je u sebi spojila ironiju, kontekst i vrlo jasnu poruku.

“Svi u Kotor”.

Na prvi pogled, poziv na gostovanje, na okupljanje, na put, ali u trenutku kada znaš pozadinu cijele priče, postaje jasno da se ne radi samo o geografiji, nego o načinu da se kaže nešto mnogo veće, jer Kotor u ovom slučaju nije izabran slučajno, nego kao prostor koji u sebi nosi dodatni sloj značenja, sloj koji se naslanja na cijelu tu duhovitu paralelu sa “nalazima”, dijagnozama i pokušajem da se ljubav prema klubu predstavi kao nešto što treba liječiti, a ne živjeti.

I upravo u toj ironiji leži snaga cijele ideje, jer kada se emocija pokuša objasniti kao problem, najlogičniji odgovor nije da je braniš direktno, nego da je prevedeš u jezik koji razotkriva apsurd takvog pristupa, pa tako dolazimo do situacije u kojoj se navijački identitet ne povlači pred zabranom, nego se transformiše u nešto što ne može da se uklopi u pravilnik.

Istovremeno, važno je razumjeti i trenutak u kojem se sve ovo dešava, jer odlazak u Kotor nije rezultat nove zabrane niti pokušaj njenog zaobilaženja, nego dolazi u trenutku kada je kazna istekla i kada se formalno ponovo otvara prostor za gostovanja, što cijeloj priči daje dodatnu dimenziju, jer pokazuje da ideja nije nastala kao reakcija na jedan trenutak, nego kao odgovor na kontinuitet odluka koje su pokušavale da ograniče ono što se u suštini ne može ograničiti.

Jer i kada zabrana prestane, ostaje pitanje zašto je uopšte postojala, kao i utisak da se pravila uvode i ukidaju bez jasnog kriterijuma, dok Savez istovremeno nastavlja praksu kažnjavanja koja često djeluje disproporcionalno u odnosu na realnost lige, pa se tako stvara ambijent u kojem kazna postaje prvi refleks, a razumijevanje posljednja opcija.

Paralelno sa tim, dodatni sloj cijele priče dolazi iz samog kluba, jer odnos između trenutne Uprave Budućnosti i navijača odavno više nije neutralan prostor, nego otvoreno polje neslaganja koje se velikom brzinom produbljuje, i koje je kroz niz poteza jasno pokazalo da postoji ozbiljan raskorak između načina na koji Uprava vidi klub i načina na koji ga žive oni koji su uz njega decenijama.

U tom kontekstu, primjer iz Bara u prvom dijelu sezone ostaje kao jasan presedan koji je teško posmatrati izolovano, jer u trenutku kada izvršni direktor Budućnosti Predrag Kažić šalje dopis Mornaru u kojem praktično obavještava domaćina da Budućnost neće imati organizovanu podršku na toj utakmici, više ne govorimo o tehničkom pitanju nego o potezu koji simbolički označava prekid jedne nepisane linije između kluba i njegove tribine.

Jer klub koji unaprijed “odjavljuje” svoje navijače sa gostovanja ne donosi samo operativnu odluku, nego šalje poruku da postoji spremnost da se navijačka energija ne samo kontroliše nego i anticipira, da se njena forma unaprijed definiše i da se njen intenzitet svede na nivo koji je prihvatljiv iz perspektive administracije, i lošeg politikanstva što je pristup koji se teško može uklopiti u prirodu bilo kojeg autentičnog navijačkog pokreta.

Uprava Budućnosti je stoprocentno podijeljena kao politički plijen i rezultat posljednjih lokalnih izbora u Podgorici, a te funkcije prigrabili su oni koji prije toga nikad nisu bili na stadionu, što se vidi iz svakog novog poteza.

Kada se takav potez spoji sa politikom Saveza koji u kontinuitetu poseže za kaznama i zabranama u ligi koja nema publiku, dobija se slika sistema i kluba koji, svako na svoj način, dodatno sužavaju prostor u kojem navijačka kultura može da postoji, pa se tako jaz između tribine i struktura ne smanjuje nego postaje sve izraženiji.

I upravo iz tog sudara dolazi ideja koja ne pokušava da se uklopi u zadate okvire, nego ih zaobilazi na način koji je istovremeno duhovit i precizan, jer "Šizofrenija ne znam dal je to", nekako mi je krivo što nije zaživio originalni tekst, jednog dosta kreativnog momka koji je glasio "plavo-bijeli dajte gol još jače da pjevamo, Budućnost je naš narkotiko", ali hej nije ni ovaj dio loš zbog tog završetka koji objašnjava sve, i zaokružuje priču savršeno".

Nije ovo samo poziv na okupljanje nego način da se pokaže da pripadnost ne zavisi od dozvole i da se podrška ne može svesti na prostor koji je neko unaprijed odredio.

Ako ne možeš na gostovanje, napraviš svoje gostovanje, ako ti neko pokuša objasniti gdje je granica tvoje podrške, ti pokažeš da ta granica ne postoji u prostoru nego u osjećaju, i upravo tu ova priča dobija svoju punu dimenziju, jer se direktno naslanja na ideju da se ljubav prema Budućnosti ne može formalizovati, ne može se kontrolisati i ne može se svesti na proceduru.

Ona postoji kroz kontinuitet, kroz generacije koje su rasle uz klub, kroz naviku koja ne zavisi od rezultata i kroz osjećaj pripadnosti koji ne nestaje kada mu se oteža put, nego pronalazi novi način da postoji, pa tako dolazimo do situacije u kojoj jedan grad postaje simbol, a jedna rečenica postaje odgovor na čitav niz odluka koje su pokušale da taj odnos svedu na nešto što može da se reguliše.

I zato Kotor u ovoj priči nije destinacija nego poruka, poruka da se neke stvari ne mogu zabraniti i da se ne mogu ograničiti prostorom, bez obzira na to koliko puta se pokuša.

Svaki trenutak može postati podrška, i svaki pokušaj kontrole može postati samo još jedan razlog da se ta pripadnost pokaže na način koji niko nije planirao, a upravo u toj sposobnosti da se pronađe novi način leži i najveća snaga ove priče, koja mnogo više govori o stanju u crnogorskom fudbalu nego bilo koja odluka koja je prethodila.

I zato vratimo se na stihove koji su zaživjeli na pjesmu "Šizofrenija", kao savršen punch ove situacije...."Ludilio se samo nastavlja".