„Dosadni Arsenal“ – Istorija se ponavlja

“Svi znaju pjesmu koju pjevaju navijači Milvola na melodiju Rod Stjuartovog hita Sejling: „Niko nas ne voli/ Niko nas ne voli/ Niko nas ne voli/ Ali nas baš briga“. Uvijek sam mislio da je ta pjesma malo melodramatična, i da ako bi iko trebalo da je pjeva, to bi bio Arsenal.“

Često mi je padao na pamet Hornbijev uvod u poglavlje „Arsenaleska“ iz sredine „Stadionske groznice“ tokom Arsenalovog „kopanja“ do prve titule nakon više od dvije decenije. Koliko je samo navijača Liverpula i Junajteda bilo na Sitijevoj strani - organizacije koja je valjda „zajednički neprijatelj“.

Kao neko ko je zavolio Arsenal u Vengerovoj eri, kad smo već lični, i rastao uz Anrija i posljednje godine Hajberija, nikada nisam imao utisak da niko ne voli Arsenal. Iako se rezultatski patilo, plakalo nakon pariške večeri 2006. godine, iako je bilo stida, kao „8:2“ ili „10:2“, za Arsenal je uvijek važilo da igra fudbal, a to valjda svi vole. Samim tim, s čuđenjem sam čitao o Hornbijevom „Dosadnom Arsenalu“.

Bio je to moj „(Ne)Srećni Arsenal“, a danas je stigao „Dosadni Arsenal“, koji je navijače činio i nesrećnima i srećnima, a ostale (ne)opravdano nervirao. Ali, valjda je tako oduvijek.

„Svaki Arsenalov navijač, od najmlađeg do najstarijeg, svjestan je da se nikome ne sviđamo, i svakog dana čujemo kako se to ponavlja. Prosječni medijski podešeni fudbalski navijač – neko ko čita sportsku stranu skoro svakog dana, gleda TV kad je uključen, čita navijačke ili fudbalske časopise – naići će na nešto nipodaštavajuće prema Arsenalu možda dva ili tri puta sedmično (čini mi se, otprilike isto toliko često koliko će čuti neku Lenonovu i Makartnijevu pjesmu)“, stoji dalje u „Stadionskoj groznici“.

„Upravo sam gledao Sveca i Grivsija gdje Džimi Grivs zahvaljuje menadžeru Reksama za „očaravanje miliona“ pobjedom tima iz četvrte lige nad Arsenalom u FA kupu; naslovna strana fudbalskog magazina koji se vuče po stanu najavljuje članak pod naslovom „Zašto svi mrze Arsenal?“ Prošle sedmice u jednim nacionalnim novinama izašao je članak u kome su naši igrači napadnuti zbog nedostatka vještine; jedan od tih napadnutih igrača imao je osamnaest godina i još nikada nije igrao u prvom timu.“

Pomenuti meč između Reksama i Arsenala odigran je u januaru 1992. godine u Velsu, a 34 godine i kusur kasnije medijski i navijački narativ nije mnogo drugačiji. Imali smo ove godine dobri i pošteni Sautempton na Sent Merizu, takođe u najstarijem takmičenju na planeti.

„Mi smo dosadni, i srećni, i prljavi, i bezobrazni, i bogati, i zli, i bili smo takvi, koliko ja vidim, od tridesetih godina ovog vijeka. To je bilo onda kada je najveći fudbalski menadžer svih vremena, Herbert Čepmen, uveo dodatnog odbrambenog igrača i promijenio način na koji se fudbal igrao, stvorivši tako Arsenalu reputaciju tima koji igra negativan, neprivlačan fudbal; pa ipak su sljedeći Arsenalovi timovi, naročito onaj što je 1971. osvojio Duplu krunu, koristili zastrašujuće kompetentnu odbranu kao osnovnu polugu uspjeha. (Te godine je trinaest naših ligaških utakmica završeno 0:0 ili 1:0, i pošteno je reći da nijedna od njih nije bila lijepa.)“

Nik Hornbi je fudbalsko-navijačku bibliju objavio 1992. godine. Pet godina kasnije engleski elektronski duo Propelerheds lansirao je sa Velšankom Širli Basi jedan od najpopularnijih indi hitova te godine „History Repeating“. Karl Marks je u svom eseju „Osamnaesti brimer Luja Bonaparte“, 170 godina prije toga, napisao čuvenu rečenicu – „Hegel negdje primjećuje da se sve velike svjetsko-istorijske činjenice i ličnosti pojavljuju, da tako kažem, dva puta. Zaboravio je da doda: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“. U Arsenalovom slučaju i više od dva puta, sigurno i kao tragedija i kao farsa, ali i kao renesansa.

Ovog proljeća svi su opet nekako mrzjeli Arsenal, a on opet igra na gol razlike i s čvrstom odbranom, kao u Hornbijevoj ’71. Čak 14 premijerligaških mečeva dobio je s minimalnom prednošću, a na 19 utakmica nije primio gol i imao najbolju odbranu Evrope, koja rivalima nije dozvolila šut u okvir gola na šest utakmica. Cijela Premijer liga imala je još 10 takvih slučajeva.

Kad smo kod minimalnih pobjeda, Gabrijel i ekipa imali su ih čak osam sa 1:0 ove sezone – isto toliko puta slavio je Siti sa 3:0! „Napadom dobijate utakmice, a odbranom osvajate titule“, reče Ser Aleks Ferguson, u parafrazi čuvene rečenice legendarnog koledž trenera američkog fudbala, Pola Brajanta – izvorno napad prodaje ulaznice, ali ni to Arsenalu nije problem, iako su među najskupljima na svijetu.

Brojke su bile apsolutno na strani novog prvaka Engleske – Raja je izjednačio Simenov rekord s 19 mečeva bez primljenog gola, a o pragmatičnosti Artete govori podatak da ga je ostavio na klupi u meču u kom je mogao da uđe u istoriju i pred gol na Selhurst Parku stavio Kepu.

Četrnaesta titula šampiona kolijevke fudbala Arsenala, četvrta u eri Premijer lige, potvrda je još jedne fraze – osvaja se protiv „malih“ timova – do nje su „tobdžije“ došle osvojivši 53 boda protiv ekipa iz donje polovine tabele i bez previše uspjeha protiv konkurenata, a u podvigu su provele 238 dana na vrhu tabele.

Arteta je odustao od ljepote zarad uspjeha, što mu mnogi zamjeramo, ali je došao do uspjeha kao drugi najmlađi trener u Premijer ligi, iza Murinja, kao jedini čovjek koji je u timu s kojim je osvojio titulu proveo i igračke dane.

Uz, po nekima, pojačanje sezone, Viktora Đokereša, strijelca 14 golova u šampionatu i 21 u svim takmičenjima, što Arsenal nije vidio od 2015. godine i Aleksisa Sančesa. Koliko puta ste pomislili šta radi Šveđanin bliže korner zastavici nego petercu i da li treba da drži stopala u omekšivaču?

Čuće se često i da Premijer liga nikad nije bila slabija. Da li je tako?

U sva tri Uefina takmičenja imala je predstavnika ove sezone, a naredne umalo šest u Ligi šampiona i rekordnih devet timova u Evropi. Aston Vila je razbila Frajburg u Ligi Evrope, Kristal Palas ispisao istoriju protiv Rajo Valjekana u Lajpcigu u Ligi konferencije, a Arsenal čeka Pari Sen Žermen u najvećem meču u subotu. To što su Mančester siti, iako je Pep kupio kompletno novi tim u doba muke, i Liverpul, koji je promašio sve transfere, imali sezone koje žele da zaborave, ne govori da je najjača liga svijeta bila slaba, već obratno. Dovoljno je uporediti broj bodova timova prošle i ove sezone i dosta toga biće jasno.

Jedino što stoji je da se u Arsenalovim utakmicama nije uživalo - budite sigurni da su najmanje uživali njegovi navijači, ali sačekajmo narednu sezonu. Nju Siti dočekuje bez Gvardiole, Liverpul sa Slotom, Junajted sa Kerikom, a Arsenal sa čovjekom koji je dobio ono što je malo ko u modernom fudbalu – povjerenje i vrijeme. Arteti su Sten i Džoš Kronki vjerovali, konačno je klub koji je zahvaljujući Vengerovoj alhemiji preživljavao prelazak sa Hajberija na Emirejts postao likvidan, a sa leđa skinuo kamen težak 22 godine.

Tokom te 22 godine najčešće sam gledao „Zabavni Arsenal“, ali i „Tužni Arsenal“ - sa Fabregasom, Nasrijem, Vilširom, Ramzijem, Sančezom, Ozilom, Obamejangom, ali Arsenal koji je bio samo lepršav i tim koji se mučio.

„Mislim da je „Srećni Arsenal“ rođen iz „Dosadnog Arsenala“ u tih šezdeset godina pobjeda rezultatom 1:0 kojima su se testirali lakovjernost i strpljenje protivničkih navijača“, kaže Hornbi u istom poglavlju.

Opet su testirani lakovjerni protivnički navijači, ali i navijači Arsenala. Nakon dva vezana druga mjesta i „botlovanja“ u aprilu i maju, nije svako vjerovao u Artetu, Raju, Salibu, Rajsa, Saku i Đokereša. Ja, poslije mnogo godina, jesam.

Vjerovatno sam zbog toga bio iznenađen koliko ljudi je bilo protiv Arsenala – na primjer, početkom marta ušao sam u podgorički škotski pab „Meklaud“ u bijelom dresu sa sedmicom i Sakinim prezimenom na leđima, a istetovirani šanker, navijač Liverpula, šokiran time što su Arsenalovi navijači odjednom „isplivali“, jedva mi je spremio espreso. Ipak, nije pljunuo u kafu. Idem sjutra da ga častim pivom.

Arteta je ovo izgurao – pretposljednjeg dana maja ima priliku da stvori nešto što je veće od „nepobjedivih“ – „nezaboravne“, kako reče Tijeri Anri, ukoliko napravi čudo protiv čovjeka koji je u Parizu stvorio čudo. A potom naredne sezone da pokaže da Arsenal može da lomi rivale i uz lijepu igru – takav je bio kao fudbaler, tako je igrao prije nego što je „prodao dušu“ i „murinjovski“ došao do cilja. Možda i pomalo pankerski, što kaže Hornbi.

„Bilo je u tome nečega što me je podsjetilo na Bila Grendija koji je 1976. pustio Seks Pistolse na televiziji i onda kasnije izrazio svoj bijes zbog njihovog ponašanja. Arsenal, prvi od pravih pank rokera: naši centarhalfovi su ispunjavali javnu potrebu za bezazlenom devijantnom pantomimom znatno prije nego što se pojavio Džoni Roten“.

Ajde sad protiv Lućovog "sajber panka", majčin sine.