Saša Ibrulj - Najbolji na svijetu

Možemo se satima i danima vrtjeti oko različitih narativa. Možemo tražiti najbolju priču u pojedincu, u treneru, u nekom potezu, možemo kopati dublje i izvući sitni detalj iz pripreme utakmice i sasvim je sigurno da ćemo u danima koji dolaze to svi i raditi. Ali nakon ovog dvomeča s Bayernom, možda još više nakon ove druge utakmice u Minhenu, prvo treba napisati, ili još bolje naglas izgovoriti jednu nepobitnu činjenicu.

Ovaj Paris-Saint Germain je daleko najbolja fudbalska ekipa na svijetu u ovom trenutku.

Naravno da ovo što je Luis Enrique posložio u posljednjih nekoliko mjeseci ima svoje mane. Naravno da ima svoje probleme, jer ih svaka ekipa mora imati. I naravno da postoji mogućnost, prilično velika mogućnost da će za tri sedmice u Budimpešti Mikael Arteta iskoristiti te mane, jer i Arteta je mnogo bolji nego što mu ljudi priznaju i u stanju je iskoristiti te mane. Ali kada podvučete crtu, kada na vagu stavite sve argumente, sve one pozitivne i negativne faktore koji mogu utjecati na takve zaključke, da li stvarno neko može pošteno reći da postoji ekipa koja trenutno fudbal igra bolje od PSG-a?

Jasno, na zadnje noge će skočiti oni koji će u prvi plan staviti sudijske odluke - onaj penal u prvoj utakmici koji je išao protiv svih dotadašnjih objašnjenja i, kako u UEFA-i vole reći, instrukcija; ili ono igranje rukom Nevesa. I možda, ma vjerovatno će biti u pravu, ovaj dvomeč možda i jeste mogao otići u drugom smjeru da su sudije bile na istom nivou na kakvom su bile i utakmice, to je sasvim moguće. Ali to zapravo i jeste poenta - nemoguće je da bi ova priča o PSG-u kao najboljoj ekipi mogla otići u drugom smjeru.

Vratimo li se malo unazad, gotovo bizaran, pomalo nadrealan je taj put kojeg je PSG prošao da bi došao ovdje gdje je danas, u sami vrh evropskog fudbala. U ova nova vremena volimo se rasipati terminom umjetnog kluba, a PSG je oduvijek bio to. Nastao kao projekat najbogatijih i najpoznatijih Parižana koji prosto nisu mogli trpiti da je ostatak Francuske uspješniji u fudbalu, PSG je oduvijek rastao nekako neproporcionalno i neprirodno. Čak i u onome što se prije dolaska petrodolara smatralo zlatnim dobom modernog pariškog fudbala. Ulazak Katarana klub je pretvorio u ogromni državni projekat, ili ako hoćete međudržavni, jer je jednaku važnost nosio i za Francusku i za Katar, no bizarnost je u tome da je vrhunac doživio jednom kada je povukao ručnu i umjesto brendiranju tima posvetio se stvaranju tima.

Jer fudbal je takav. Bez obzira na sve faktore, na uništavanje konkurencije, nesrazmjerna ulaganja, bez obzira sportswashing i na kraju krajeva sudijske greške ili generalni utjecaj kojeg Nasser Al-Khelaifi ima u UEFA-i i evropskom fudbalu nakon neuspjeha Superlige, priča se uvijek spusti na fudbalski teren.

A realnost je da je u ovom trenutku tamo Enriqueov PSG neprikosnoven. Prva utakmica bila je nogometno čudo, svojevrsni poklon svima koji uživaju u slobodnom loptanju, ali je, naravno, prije svega potvrdila koliki je napadački potencijal kojeg PSG ima. Međutim, ova u srijedu naveče u Minhenu je u neku ruku bila i impresivnija, upravo zato što je na neki način pobila one smiješne teorije o slabim odbranama iz prve utakmice.

Ova je utakmica pokazala kako je Enriqueova struktura izgrađena tako da maksimalno profitira iz individualnog kvaliteta napadača, ali je i dalje njena ključna tačka kontrola protivnika. U prvoj utakmici to se nije vidjelo, ali zato u revanšu jeste. PSG je nakon ranog gola ustvari prioritizirao to da uguši jedan od najboljih napada na svijetu kojeg Bayern ima. Opet naravno strukturom - gdje je ključnu ulogu imao Fabian Ruiz u veznom redu - i zatvarajući apsolutno svaki mogući prostor protivniku. Ali onda i malim detaljima, poput onih Safonovih ispucavanja lotpe u lijevi aut - tako je Enrique svjesno prepuštao posjed protivniku, u isto vrijeme postavljajući odbranu da zatvori prostor od kojeg Olise ovisi.

Primjetili ste već da ovaj utisak skoro pa ne spominje Parisove individualce, iako bi to bilo logično, obzirom na način na koji igraju, prije svih, Khvicha Kvaratskhelia, Ousmane Dembelé i Desiré Doué. I jeste sasvim jasno da je Luis Enrique upravo na njihovim najvećim kvalitetama izgradio stil kojeg igra ovaj PSG, s nevjerovatnim tempom i ubitačnim kontranapadima. Međutim, ono što razlikuje ovu generaciju Parisa je upravo to minimiziranje individualizma u kontekstu rezultata. Za razliku od nekadašnjih najvećih zvijezda PSG-a, koje su igrom slučaja bile i najskuplje i najbolje na svijetu, ove zvijezde tima igraju i odbranu i imaju taktičku disciplinu i najviše od svega mare za konačan rezultat.

Taj će konačan rezultat možda na kraju biti nepovoljan, jer opet, nije nemoguće da Arteta i Arsenal nađu rješenje, da uguše, da iznenade, da uguraju, da urade već nešto što će im donijeti rezultat, kao što je uostalom donio i Chelseaju u finalu Svjetskog klupskog prvenstva. Ali ništa od toga neće promijeniti činjenicu koju smo naučili, shvatili, doživjeli u ove dvije utakmice, ili bolje rečeno u završnici prošle i završnici ove fudbalske sezone.

Paris-Saint Germain je trenutno najbolja fudbalska ekipa na svijetu.