Od zastave do zastavice - kako je Bergamo precrtao svoju ikonu

Pred kućom Martena de Rona, dan prije finala Lige Evrope u Dablinu, navijači Atalante ostavili su transparent za čovjeka koji je sa njima prošao put do najveće utakmice u klupskoj istoriji, a onda se povrijedio taman na vrijeme da je propusti. Stradao je u finalu Kupa Italije protiv Juventusa, pa je u Irsku mogao da ode samo da bude uz saigrače, što je i uradio. Na transparentu je pisalo:

"Privrženost, žrtvovanje i uvijek znojem natopljen dres. De Ron, ti si svoj pehar već osvojio“.

Holanđanin im je zahvalio, priznao koliko su ga dirnuli, ubacio i nekoliko riječi bergamskog dijalekta – da, tamo će prije reći da pričaju bergamski nego italijanski.

Naučio je dijalekt koji ni Milano, koji je na 50-ak kilometara udaljen od Bergama, ne razumije, dijalekt koji se u Bergamu koristi kao šifra za pripadanje.

U toj poruci navijača bilo je svega zbog čega toliko volimo fudbal: neko je, dok se cijeli grad spremao za finale, mislio na igrača koji neće moći da ga igra, na njegovu nesreću usred zajedničke sreće. Tako, na kraju krajeva, i reaguju pravi, istinski fudbalski fanatici, misle na sve detalje, a pogotovo na čovjeka koji je bio sinonim za Atalantu.

Dvije godine i nekoliko mjeseci kasnije, na utakmici protiv Kaljarija, iznad iste one trave koju je toliko puta natopio znojem, jer De Ron nikada nije plijenio elegancijom već ratničko-radničkim pristupom, razvijena je druga poruka: "Izabrao si da prođeš kroz našu istoriju, ali ne i da joj pripadaš... Zbogom, zastavice“.

Umanjenica je tu najvažnija. Od italijanske „bandiere“, igrača koji je postao zastava kluba, napravili su „bandierinu“, zastavicu, da mu smanje vrijednost i uz posljednji ugovor preprave sve što je prethodilo njegovom potpisivanju.

Cijela okrutnost stane u "zastavici“.

U italijanskom fudbalu bandiera je čovjek koji je toliko srastao sa klubom da ga zamjenjuje u razgovoru, ime umjesto grba, i takvih je u vijeku i po istorije možda desetak po klubu.

Kada mu se doda umanjenica, kada od zastave nastane zastavica, onda je to nešto potrošno. Nešto što se iskoristi, i onda odloži na tribini, na travnjaku, pokupi se, baci u smeće i idući put se koristi neka nova.

Ermano Olmi je prije skoro pola vijeka snimio film o toj zemlji i tim ljudima, na bergamskom dijalektu, sa seljacima umjesto glumaca.

Zove se "Drvo za klompe“ i za isti je dobio Zlatnu palmu u Kanu 1978. godine.

Radnja ide otprilike ovako (film je užasno spor i traje preko tri sata, tako da i nije neki SPOILER ALERT) – otac cijele godine radi na tuđoj zemlji, ćuti, plaća, i onda jedne noći posiječe jedan jedini jablan da bi sinu koji svakog jutra pješači do škole napravio novu klompu.

Zbog tog jednog stabla gazda ga izbacuje sa imanja. Sve prethodne godine ne ulaze u račun, one su podrazumijevana obaveza, a jedini upisani red je prekršaj. Rijetko šta bolje prikazuje state of mind prosječnog Bergameza.

De Ron je za Atalantu odigrao 445 utakmica. Toliko se puta, valjda, ne može samo prolaziti. Uz sve to, nejasno je da li je on samo prešao ili u Atalanti nijesu htjeli da produže ugovor.

Klub mu je u oproštajnom saopštenju zahvalio za doprinos uspjesima koji će zauvijek ostati u njegovoj istoriji. Dio tribine je poslije njegovog prelaska u Romu odlučio da taj radni staž drugačije obračuna.

A u Bergamu se ta riječ izgovara sa posebnom količinom prezira, što bi trebalo da zna i neko ko je od italijanskog navijačkog folklora vidio samo onaj čuveni snimak tenka.

Na Fešti boginje, 14. jula 2013, gusjenice iz Drugog svjetskog rata prešle su preko dva automobila obojena u boje Rome i Breše, a na oklopnom vozilu našao se i Đulio Miljaćo, tek pristiglo pojačanje Atalante.

Il tank degli ultrà Watch on YouTube

Fudbalski savez je kasnije kaznio i njega i klub sa po 17.000 eura. Eto prilično skupog upoznavanja sa lokalnim običajima. Treba se za trenutak zadržati na toj slici. Organizuješ feštu u čast svog kluba, okupljaš svoje ljude, dovodiš fudbalere, a u programu se nađe i gaženje automobila sa obilježjima rivala....SHUT UP AND TAKE MY MONEY.

Neko je morao da nabavi olupine kola, da ih ofarba i obezbijedi tenk (navijač zaljubljenik u mehanizaciju iz tog perioda ga je drage volje ustupio), sve da bi se publici pokazalo koliko se prezire jedan klub.

Breša je komšija, za nju će se uvijek naći mjesta u takvim predstavama. Roma je stotinama kilometara daleko, ali je uredno dobila svoje mjesto ispod gusjenica.

Jedan od ljudi bliskih sjevernoj tribini, nekadašnji regionalni odbornik, sve je to nazvao bezazlenom šalom i dodao da bi u Rimu prije trebalo da broje one koje svake godine izbodu navijači Rome.

Je li sad malo jasnija slika zašto prelazak legendarnog kapitena u Rim ipak jeste problem?

Ljudi su ga smatrali svojim i očekivali da to podrazumijeva i njihove neprijatelje. Uz dres je, po tom shvatanju pripadnosti, dobio i spisak klubova koje treba da mrzi, sa važenjem dužim od bilo kakvog ugovora. A sada će njihov kapiten da pomaže Romi da pobijedi Atalantu, kod njihovog nekadašnjeg trenera, možda i potezima koje je upravo u Bergamu godinama ponavljao dok su mu sa tribina pjevali.

Da stvar bude neprijatnija po De Rona, na njegovom profilu je poslije pobjede nad Romom 2023. objavljena fotografija sa podignutim srednjim prstom i porukom koja je povezivala njegove roterdamske korijene sa zadovoljstvom zbog tog rezultata.

Kada je stigao u Rim, objasnio je da tu konkretnu objavu nije odobrio, da profil vodi sa prijateljima i da je prešao granicu.

Što bi rekli u Crnoj Gori kada zase**te nešto na mrežama – HAKOVALI SU MI PROFIL. Ili što bi jedan golman u regionu rekao: "Oprostite mi moju ružnu prošlost“.

To objašnjenje pripada priči koliko i sama fotografija. Pripada joj i neprijatnost čovjeka koji novim navijačima mora da objašnjava sadržaj zbog kojeg ga dio starih vjerovatno još više voli. Takve stvari imaju mnogo duži život od objave na društvenim mrežama, naročito kad promijeniš dres.

Uostalom, put kojim je otišao već je bio dobro označen. Đan Pjero Gasperini se 3. januara 2026. prvi put vratio u Bergamo kao trener Rome, poslije devet godina u kojima je Atalantu doveo do evropskog trofeja i učinio je protivnikom kojeg su ozbiljno shvatali i mnogo bogatiji klubovi.

Na južnoj tribini dočekala ga je poruka: "Lijepa priča se ocjenjuje i po završetku. Šteta“.

Ta posljednja riječ bila je ispisana žutom i crvenom bojom. Da trener slučajno ne pomisli kako žale zbog nekog izgubljenog finala. Sa sjevera je, međutim, stigla drugačija dobrodošlica. Tamo su se prisjetili godina slave, priznali koliko je rastanak bolio i pozdravili ga kao "neizbrisivi simbol šampionskog Bergama“. Čuli su se i aplauzi i njegovo ime. Vrijedi sačuvati oba transparenta u istoj priči, jer je taj stadion već pokazao da umije da bude povrijeđen, a da se ne odrekne svega što je sa nekim proživio.

I ta zahvalnost Gasperiniju stigla je sa sjeverne tribine Pisani, odakle se sada De Ronu osporava pripadnost istoriji. Trener je već sjedio na klupi Rome kada je proglašen neizbrisivim. Volio bih da neko objasni zbog čega se za kapitena, nekoliko mjeseci kasnije, našla gumica.

Još je teže kada se pogledaju događaji iz posljednjih sedmica. Pred centrom u Zingoniji, 29. avgusta, osvanuo je transparent: "Marten, ako su ovo samo glasine, tim bolje. Za nas tvoja budućnost ne može biti daleko odavde“.

Tada se pominjao i njegov mogući odlazak u Bolonju. Navijači su tražili da ostane, što je valjda najbolji dokaz koliko im je značio neposredno prije nego što su odlučili da ga umanje.

Dan kasnije De Ron je otišao u Romu. Imao je 35 godina i, po sopstvenim riječima, iza sebe težak mjesec u kojem nije igrao kod Mauricija Sarija (koji bi, ako ovako nastavi sa rezultatima, mogao da kupuje paklice cigara u rodnom Napulju).

Govorio je o nelagodi koju je nosio još od povratka sa Mundijala, o razgovoru sa porodicom i o tome koliko ga pogađa pomisao na reakciju navijača. Gasperini ga je pozvao, želio ga u svojoj ekipi, a De Ron je odluku objasnio riječima koje se rijetko čuju od igrača upravo pristiglog u novi klub: "S obzirom na situaciju ovdje, to je bilo najispravnije, ali nijesam srećan“.

Možemo da mu vjerujemo, možemo i da sumnjamo koliko je u tim riječima bilo pokušaja da rastanak bude manje bolan. Ostaje prilično razumljiva želja fudbalera pred krajem karijere da još igra kod trenera koji ga želi. Sari ima pravo da bira druge, Atalanta da mijenja ekipu, a od De Rona bi se, izgleda, očekivalo da svoj dio te promjene provede sjedeći, zadovoljan činjenicom da se sa tribine još vidi njegova vjernost.

Lijepa je to uloga kada je dodjeljuješ nekome drugom. Naročito ako si ga prethodno godinama volio baš zbog toga što na terenu nije umio da bude miran.

U cijeloj raspravi pomalo se zaboravlja da je De Ron već jednom odlazio iz Bergama. Prešao je u Midlzbro 2016, vratio se godinu kasnije i nastavio da gradi odnos koji ga je doveo do kapitenske trake. Ovog marta, poslije utakmice sa Veronom, slavio je rekordni 436. nastup i mjesto ispred svih koji su prije njega oblačili dres Atalante. Prvi odlazak, dakle, nije ga spriječio da postane njen simbol. Ovaj drugi očigledno mnogo više boli zbog adrese na koju je otišao.

Razumijem da navijaču sve to malo znači kad ga prvi put vidi u žuto-crvenom. Navijač uglavnom ostaje tamo gdje su ga ostavili svi prethodni kapiteni, i poslije lošeg prelaznog roka, pogrešnog trenera, sezone koju bi najradije preskočio.

Ima pravo da očekuje više od čovjeka kojeg je toliko dugo doživljavao kao jednog od svojih. Ima pravo i da mu zviždi, da odbije oproštajnu patetiku i sačeka neko mirnije vrijeme za zahvalnost. Vrijeme je najbolji sudija.

Bilo bi prilično nadmeno tražiti od njega da, još ljut, uredno razvrsta zasluge i zamjerke i bude objektivan. Objektivna podgorička publika je uvijek bila sinonim za dušmanluk najveće kategorije, vjerujte mi na riječ.

Samo, ova parola ide mnogo dalje od ljutnje zbog transfera. Ona dira u godine tokom kojih je De Ron za te ljude zaista bio njihov, dok su i oni njemu značili dovoljno da im se obrati na dijalektu koji nije donio iz Holandije, a koji niko van Bergama ne razumije.

Ako sada prihvate da je sve to bilo tek prolazno poznanstvo, moraće da preprave i sopstvena sjećanja. Da objasne sebi zbog čega su uopšte išli pred njegovu kuću, čemu onolika radost zbog rekorda i zašto su ga do juče molili da ostane. Prilično mnogo sopstvenog života treba odbaciti da bi se jednom fudbaleru pokvario oproštaj.

Poslije utakmice sa Kaljarijem Lazar Samardžić rekao je da je De Ron za njih Atalanta, da je pomagao novim igračima i da će mu ostati kapiten. To je svjedočenje čovjeka koji je sa njim dijelio svlačionicu i treninge, koji poznaje tog kapitena i izvan nedjeljnih devedeset minuta. I koji će sada, sasvim normalno, pokušati da ga pobijedi kada se nađu na suprotnim stranama.

De Rona mogu još godinama da dočekuju zvižduci. Prihvatio je i tu mogućnost kada je krenuo za Rim, uz sve što je dobio ponovnim dolaskom kod Gasperinija.

Bilo je primjera kao Danijele de Rosi, princ Rima nakon najvećeg princa Rima. Kada njegove usluge više nijesu bile potrebne ljudima na Olimpiku, otisnuo se 11.000 km daleko u Buenos Ajres. Odigrao je sedam utakmica za Boku i rekao: "To je to.“ Ali ne dobiju svi takvu egzotičnu priliku.

Volio bih, na kraju, da su u Bergamu sačuvali onaj transparent iz maja 2024, da ga pročitaju kada ih prođe prva ljutnja. Tada su našli vremena da misle na povrijeđenog fudbalera dok je cijeli grad mislio na finale. U tome je bilo nečeg velikog, dostojnog svega što su ubrzo zajedno proslavili.

A pehar koji su mu tada dodijelili ima pravo da zadrži. Sami su mu napisali da ga je već osvojio.