Momci koji su ispali iz "savršene" njemačke mašine

To je, čak i po definiciji, prije teren, igralište nego stadion. Tezga na kojoj se pravi najveće dostignuće njemačke gastronomije, kobasice, u Tifenbahu se nalazi gotovo na samoj korner-zastavici, pa onaj koji izvodi korner može da vidi majstora na djelu.

Na terenu „domaćeg“ sastava, u žutom dresu sa brojem 22, trči momak koji po fizionomiji izgleda kao da je čest gost iste tezge. Njegov tim je gubio ubjedljivih 1:6 kada je on nakon kornera glavom smanjio na 2:6. Do kraja su primili još jedan gol za konačnih 2:7.

Ništa čudno za popularnu „Krajs ligu“, osmi rang njemačkog fudbala. Čudno je što je broj 22 igrao nekog ofanzivnog veznog, čak se i priključivao napadu.

Ne, loša naracija. Bolja je ona da je broj 22 prije šest godina podigao pehar Lige šampiona ili da je prije dvije godine njegova ekipa izgubila u finalu, s tim da je on taj meč gledao sa klupe. Danas ima tek 30 godina i od utakmica sa Bajernom, Realom, Leverkuzenom i Interom došao je do toga da gubi 2:7 od SG Kirharta, u osmom rangu pred nešto više od 400 gledalaca.

Njegovo ime je Niklas Zile i autor ovog teksta ga je redovno dovodio na nekoliko FM-ova, dok je isti igrao za Hofenhajm. Upravo je sudbina odlučila da baš u svlačionici Hofenhajma, onoj za gostujuće fudbalere, odluči ovog proljeća da završi karijeru.

On i ljekarska ekipa su s nevjericom gledali u njegovo koljeno, ono koje je dva puta prošlo kroz ono najgore, kidanje ukrštenih ligamenata, a ćutnja u sobi slutila je ono najgore, treće kidanje.

Zile je, po sopstvenom priznanju, pola sata plakao u tuš-kabini stadiona gdje je počela njegova fudbalska priča. Sjutra je stigao magnet, srećom nije bilo kidanja, ali Zile je već tada znao: „To je to“. Nije želio da prolazi ponovo kroz agoniju, pritisak oporavka, sa onim pitanjem koje postavljamo kad pogledamo u nebo, a čini nam se da se sve sruči na nas: „Zašto ja?“

A onda, par mjeseci kasnije, evo ga na amaterskom nivou, igra polušpica pored tezge sa kobasicama, u ekipi sa dva najbolja druga, od kojih mu je jedan i trener i, kako sam kaže, prvi put poslije dužeg vremena uživa u igri. Koliko može da bude uživanje kada vas protivnik nakanta 7:2?

Mediji, ti vjesnici crnila u posljednje vrijeme, nazvali su ovakav potez „padom, katastrofom“.

Ali ako se malo odmaknemo i pogledamo spisak Nijemaca koji su u posljednje dvije decenije nestajali iz vrhunskog fudbala prije nego što ih je vrijeme pojelo, Zileovih 2:7 pored tezge sa kobasicama počinje da liči na najsrećniji mogući ishod.

Zile, ruku na srce, nikada nije javno rekao da boluje od depresije. Njegov slučaj pripada ovoj priči na mjestu na kojem tijelo počne da proizvodi strah, a fudbal izgubi osnovni smisao zbog kojeg je dijete prvi put potrčalo za loptom.

Kod zlatnog djeteta njemačkog fudbala Sebastijana Dajslera granica je bila mnogo teža.

Zvali su ga Basti Fantasti, bio je najveće obećanje njemačkog fudbala na prelazu vjekova, dijete sa desnom nogom kakva se rađa jednom u generacijama, i sve se to raspalo kroz pet operacija koljena i depresiju koja ga je 2003. odvela na kliniku. U vremenu kada fudbal nije priznavao sebi da ta riječ može da se uvuče u njegov vokabular.

„Puni stadioni, gradovi koji te obožavaju, plate koje te prave bezobrazno bogatim, nacija koja se kune u tebe“, takva logika vodila je ka opštoj misli: „Što bi neko tu bio depresivan?“

Dajslera su povrede, još gore nego Zilea, odvele na mračno mjesto. Toliko da je tvrdio na svakom povratku da se na terenu „rastaje sa dijelom svoje duše“.

Trebalo je da bude nosilac „Elfa“ 2002. i 2006. godine na Mundijalima. Nije. Propustio je oba zbog povreda. Ono 2006. pred domaćom publikom ga je posebno zaboljelo jer je vezao dvije sezone koje je odigrao van bolničkih posjeta.

U januaru 2007. godine, dok je sa Bajernom bio na pripremama u Dubaiju, pokucao je kasno na vrata Ulija Henesa i saopštio mu da više ne može da igra.

Uli je pričao sa njim cijelu noć, fudbaler je zaspao u fotelji u apartmanu trenera, a dan kasnije je bio najbolji igrač na treningu.

Henes je tada pomislio da je to sve bila trenutna slabost, sve dok avion na povratku u Minhen nije sletio i Dajsler kazao da definitivno završava karijeru.

Veliki klub, kakav je Bajern bio tada, ostavio mu je otvoren ugovor u nadi da će se predomisliti, ali Bastija Fantastija niko više nije vidio na najvećoj fudbalskoj sceni.

Pet operacija, dvije propuštene najveće pozornice i borba sa najtežim protivnikom, unutrašnjim demonima koji preispituju svaki korak.

Dajsler danas ima četrdeset šest godina, živi negdje oko Frajburga, ne razgovara sa medijima, ne pojavljuje se na komemoracijama i jubilejima, prekinuo je kontakte sa svima iz fudbala.

Kada su prije nekoliko godina njemački novinari otišli u Frajburg da pitaju za njega, ljudi u gradu nisu bili sigurni ni da li tu još uvijek stanuje. Sa prijateljima iz djetinjstva navodno ponekad šutne loptu. To je sve što se pouzdano zna i to je, ako dobro razmislim, dobra vijest.

Dobra, kad se sjetimo Roberta Enkea, najvećeg tragičara ove priče, momka koji, nažalost, nije mogao da nađe smisao. Kombinacija užasne porodične tragedije, onog najgoreg mogućeg scenarija, teške borbe sa depresijom, ozbiljnog psihološkog liječenja. A sve vrijeme odlične partije na golu Hanovera. Trebalo je da bude prvi izbor za gol „pancera“ na Mundijalu 2010. godine, barem se tako razmatralo.

Svjetsko prvenstvo nikada nije dočekao. U novembru 2009. godine, sa 32 godine, samo pola godine nakon što je sa svojom suprugom usvojio dijete, izašao je na prugu i nije se sklonio onda kada je voz naišao.

Njegova smrt je u Njemačkoj promijenila razgovor o mentalnom zdravlju sportista više nego bilo koja kampanja. Nažalost, trebalo je jedan takav slučaj da se desi, pa da se svi malo više otvore i krenu da pričaju o svojim problemima i skrenu pažnju na pritisak sa kojim se svakodnevno nose.

Enkeov bliski prijatelj Per Mertezaker je godinama kasnije ispričao da je prije utakmica povraćao od pritiska, a da je poslije poraza od Italije u polufinalu Mundijala 2006. godine, uz razočaranje, osjetio i olakšanje jer je napokon gotovo.

Mertezaker je izdržao dugu karijeru, postao prvak svijeta i kapiten Arsenala, pa je baš zato njegovo priznanje važno. Na snimku je djelovao kao jedan od najmirnijih štopera svog vremena.

Organizam je pred početni zvižduk pričao drugu priču.

Bivši kapiten Kajzerslauterna Martin Amedik i Enkeov biograf Ronald Reng od 2016. godine obilaze omladinske pogone njemačkih klubova i razgovaraju sa djecom koja tek ulaze u profesionalni sistem. Amedik je 2011. bolovao od depresije, a čovjek koji je mogao da komanduje odbranom bundesligaškog tima u jednom trenutku nije mogao ni da sam sebe spakuje.

Pa priča o tandemu koji je kreirao najveću radost njemačkog fudbala u 21. vijeku, Andre Širle i Mario Gece.

Širle je nakon lopte sa lijeve strane na Marakani pronašao Gecea, koji ju je dočekao grudima, a onda volejem smjestio iza leđa Romera. Momenat za vječnost, a jedan je imao 24, drugi tek 22 godine.

Širle je krajem 2020. godine, prije svog 30. rođendana, u intervjuu za „Špigl“ kazao da napušta fudbal. Karijera iza koje su ostali Čelsi, Volfsburg, Dortmund, ali i karijera u kojoj je otkrio da su padovi postali sve dublji, a lijepi trenuci sve rjeđi.

„Bio sam usamljen u svlačionici punoj ljudi“, kazao je momak koji je nakon fudbala sebe pronašao na planinskim vrhovima. U šorcu, bez majice, prateći metod legendarnog Vima „Ajsmena“ Hofa, holandskog alpiniste koji je spojio ekstremni sport i meditaciju, sa mantrom da smo gospodari sopstvenog tijela.

Prateći Širlea, vidimo da se pronašao u tome.

Čovjek koji je proveo deceniju u zagrijanim svlačionicama, na hotelskim krevetima i u avionima, sada namjerno traži hladnoću i iscrpljenost, ali ovoga puta je on gospodar svog vremena. Rekao je da je tamo gore naučio da je jači nego što je mislio. Zanimljivo je da to nije naučio u fudbalu.

Geceu je dijagnostikovan problem druge vrste kada mu je 2017. godine otkriven metabolički poremećaj, kasnije opisan kao miopatija. On ga je udaljio s terena na neko vrijeme, ali se preko PSV-a vratio i sada je postao čak kapiten Ajntrahta u 34. godini. Lijepa karijera i dostojanstven treći čin. Nisu to koraci koji su se očekivali od heroja iz 2014. godine sa nadimkom „Super Mario“, ali kada se opet pogleda šira slika, to jeste lijep završetak.

Prije svega, mi novinari, javnost i navijači treba malo da stanemo i pogledamo gdje sve ide i koliko će sve više i više ovakvih slučajeva biti ako se nešto radikalno ne promijeni.

Uzmimo primjer Marka Marina, momka kojem su sa 17 godina njemački mediji nalijepili nadimak „njemački Mesi“ i koji je za veliku svotu novca prodat Čelsiju, a tamo je, u nemanju vremena da se čeka, slat na pozajmice, sve dok taj argentinski sufiks nije otpao kako je vremenom padao kvalitet klubova za koje je igrao.

Sevilja, Fiorentina, Anderleht, Trabzon, Olimpijakos, Zvezda, Saudijska Arabija, pa Ferencvaroš i kraj karijere u 33. godini. Danas je sportski direktor u Ljutice Bogdana.

Još jedan slučaj koji nije tragedija, ali jeste mehanika, mladom fudbaleru se nakači nadimak koji mora da opravda, a već ga u 25. godini tiho izbrišu sa glavnih naslova.

Fudbaler poslije mora da objašnjava „gdje je pogriješio“, iako u suštini nije nigdje. Jedan dobar fudbaler, dobra karijera, samo nije bio onaj za kojeg ga je neko proglasio.

Zato se sada vratimo na početak. Uz Zilea, u istom rangu fudbala igra i njegov bivši saigrač iz Hofenhajma, Bajerna i reprezentacije Sebastijan Rudi, kojeg smo mogli da vidimo na nekom amaterskom snimku kako zabija efektno iz slobodnog udarca. Pred dvocifrenim brojem ljudi.

Njih dvojica su prošli skoro isti pogon i na kraju završili na seoskim terenima, ali među prijateljima.

Zato je važno promijeniti narativ. Ne, nije katastrofa, nije priča o padu, nego o čovjeku koji je sa 30 godina shvatio svoje tijelo, shvatio kroz kakav su pakao prolazile njegove kolege koje nisu znale na vrijeme da povuku ručnu, izašao na vrijeme i sam sebi otvorio nova vrata. I danas, sa 30 godina, porodicom i zdravim koljenom, okružen prijateljima, igra fudbal, oslobođen svakog pritiska, čisto uživajući u samoj igri. Nešto što smo poodavno zaboravili i što nam je profesionalni sport, onakav kakav jeste, oduzeo. Zileu nije.