Rahimić i Velež na rubu provalije

Jedan od najvećih problema fudbalskih trenera oduvijek je bio samozavaravanje. Pogrešan utisak o devedeset minuta, ili još gore prevelika očekivanja od vlastite ekipe, to su stvari koje mogu gurnuti svaki klub i njegovog trenera u provaliju. Nakon petka i gostovanja u Zenici, nakon prve četiri prevenstvene utakmice čini se da Ibro Rahimić i njegov Velež opasno vise nad tom provalijom.

To što je Čelik odigrao u ovoj utakmici, to što je napravio Veležu u svojoj prvoj pobjedi od povratka u Premijer ligu zaslužuje posebnu priču. No, ovo što od sinoć tako glasno zvoni i što bi trebalo da je probudilo i Rahimića, njegov tim i kompletno rukovodstvo Rođenih, to je alarm koji upozorava da su Mostarci u mnogo većem problemu nego li ga sebi predstavljaju. Velež je u prva četiri kola pokazao, uz izuzetak dijela utakmice protiv Sloge, daleko najmanje i prema prikazanom je legitiman kandidat za ispadanje iz lige.

Zvuči to možda malo pretjerano, možda malo surovo, ali ova malena liga sa zgusnutim rasporedom je sama po sebi surova, pa je jedini način za izbjeći ozbiljne probleme na vrijeme prihvatiti realnost. Pokazala nam je svaka sezona od kada se igra Liga 10 da ona ne prašta, pogotovo ne prašta loša otvaranja i mali broj bodova osvojenih u ljeto. Velež ih je do sada osvojio tek tri, a tek mu slijedi serija teških utakmica.

Šta je razlog svemu ovome?

Naravno da je donošenje pretjerano konkretnih zaključaka u ovom dijelu sezone pogrešno, no na prvu se teško oteti utisku da je najveći problem - tanak kadar. Kako god da postavite stvari, Velež je odradio katastrofalan prijelazni rok. Dok se pričalo o dugoročnim ciljevima, velikim ambicijama i jasnoj viziji, u praksi smo gledali stvari koje ozbiljan klub apsolutno sebi ne bi smio dozvoliti. Velež je u novu sezonu - i to u evropske utakmice - ušao sa FIFA-inom zabranom registracije novih igrača, i to ne samo da je utjecalo na obnovu ekipe, nego je imalo i teške posljedice po renome ili ako hoćete pedigre Veleža na ulaznom tržištu.

Kada je već propuštena prilika da se temelj ekipe izgradi u završnici sezone produžavanjem ugovora sa najvažnijim igračima - valjda su svi bili zauzeti borbom za Evropu i pod pritiskom tog finala Kupa sa Zrinjskim - bilo je jasno da Velež ekipu za novu sezonu mora graditi od nule. Bizarno zvuči da je klub od posljednjeg kola prošle sezone do danas napustilo čak 11 igrača, koji su kombinovano upisali 344 nastupa i zabili 29 golova. To znači da su igrači koji su otišli za Velež lani u prosjeku skupili 31 nastup; oni koji su ostali jedva su dogurali do 15 nastupa u prosjeku. Od četrnaest igrača koji su tu u odnosu na prošlu sezonu, samo su četvorica - Hrkać, Nukić, Abdullah i Mešić - skupili više od polovine mogućih nastupa.

Da pojednostavimo stvari - Ibro Rahimić jeste bio natjeran iz temelja graditi novu ekipu, ali nije bio samo trener kojem je neko drugi dao loš kadar. Kao sportski direktor birao je igrače, određivao kriterije i sastavljao ekipu koju danas kao trener ne uspijeva učiniti konkurentnom. Dakle, dobio je - ili bolje rečeno lani vlastitim rukama zaradio - povjerenje kakvo nije imao nijedan trener Veleža prije njega. A kadar kojeg je on okupio prosto - ako je suditi prema četiri utakmice u domaćem i četiri utakmice u evropskom takmičenju - nije dovoljno dobar. Za to dobar dio odgovornosti snosi uprava i administracija kluba, prije svega jer su dopustili da ode tako puno igrača a da na vrijeme nisu produžili ugovore, a onda i zbog te zabrane transfera koja nije došla sama od sebe, nego nečijom greškom.

Kako god, Velež je tu gdje jeste, a i utakmica u Zenici je, kao i prethodne tri, da ovaj Velež prije svega nema dovoljnu širinu. U prvih pola sata možda jeste bio i bolji rival na terenu, ali čim je prvi put pukla odbrana, čim je došao naivan gol, sve se gotovo raspalo. Rahimićeve izmjene u drugom dijelu dodatno su olakšale posao Čeliku, koji je najednom dobio dodatni prostor u sredini i stvarno počeo kontrolisati loptu i samu utakmicu, za razliku od prvog poluvremena.

Najveći problem iz današnje perspektive je zapravo taj da je Rahimić u drugom dijelu izgledao kao da nema nikakve ideje kako bi mogao pokriti te silne rupe koje ima u svom timu. Šta to znači za njega, a šta za Velež? Može se, naravno, desiti da Rahimić ponovo napravi čudo i nađe način kako da i iz ovako limitirane ekipe izvuče malo više od onoga što nam danas djeluje kao objektivni maksimum. No, uz atmosferu koja prati poraze, uz ogromna očekivanja, odnosno, sada još važnije, ogromno razočarenje navijača, to prosto sada tako ne izgleda.

Kasni odlazak Armina Spahića u Rusiju možda kvalitetom nije veliki udarac, ali jeste doslovno kvantitetom. Velež je formalno ostao na jednoj pravoj špici, i to dvadesetjednogodišnjem Mahiru Rahimiću; ostale još nismo vidjeli u ozbiljnoj akciji. Odlazak Andre Babića drastično je oslabio vezni red, koji je onda Rahimić pokušao zakrpiti Hrkaćem, ali ne može tridesetčetverogodišnji veteran pokriti baš sve. Pogotovo što svako njegovo pomjeranje otvara problem sa stoperima. Na to dodajte i užasnu formu u kojoj igraju oba (za sada) prva izbora na beku, kao i dobrog dijela ovog tima i dobijete ekipu koja je očito na psihološkom dnu i, da ponovimo, igra fudbal koji joj neće osigurati ostanak u ligi.

U isto vrijeme Rahimić se u izjavama nakon utakmica hvata za slamke i traži pozitivne stvari, što je dobro samo do one tačke u kojoj se to pretvori u samozavaranje. Ako je suditi prema komunikaciji iz kluba, Rahimić je sam odlučivao o kriterijumima za nove igrače i samim tim konfiguraciji ove ekipe i koliko god da odgovornost snose i drugi, i silni faktori koji utječu na sve to, ovo je Rahimićeva ekipa. A ona u ovom trenutku ne izgleda dovoljno dobro; naprotiv. Ne nađe li Rahimić brzo rješenje, Velež bi uskoro mogao proklizati u tu provaliju i biti do grla u problemima.