Kadija te tuži, kadija ti sudi

Stara narodna "kadija te tuži, kadija ti sudi" vjerovatno nikada nije imala doslovniju sportsku primjenu nego ove nedjelje u ABA ligi. Mali dodatak, zapravo kadije su odlučile da ne sude uopšte. Nije prošlo ni 20-ak dana od proslave jubileja četvrt vijeka regionalne lige u Ljubljani, gdje se govorilo o novim tržištima, većim ambicijama i nekakvoj svijetloj budućnosti evropske košarke, a onda je novu sezonu otvorilo sa... ustvari, nije otvorilo uopšte.

Cibona nije ni krenula prema Podgorici, Budućnost je ostala bez utakmice kojom je trebalo da počne sezonu, kompletno prvo kolo visi ili je već praktično otkazano, a ABA liga je u nekoliko dana od priče o novom formatu, širenju, novim klubovima i ozbiljnijoj organizaciji došla do mnogo prizemnijeg pitanja: ima li ko u petak da uzme pištaljku i podbaci loptu. Pa za sada... nema.

Priča, kao uvijek, kreće onim najstarijim porivom - novcem, ali je nekako brzo uspjela da napusti samo te granice priče o zaradama.

Grupa od 63 arbitra, među kojima su ljudi koji godinama sude ABA ligu, ali i Evroligu, Evrokup i nacionalna prvenstva, izašla je pred ligu sa zahtjevima za značajno veće honorare, značajno, značajno veće honorare.

Za utakmicu ligaškog dijela traženo je 1.200 eura bruto, skoro dvostruko više od dosadašnje naknade od 562,50 eura, dok je ABA odgovorila cjenovnikom koji bi tu utakmicu podigao na 630 eura, uz veće honorare kako sezona ulazi u završnicu.

Tražiti za sebe na mjesečnom nivou (ako imate četiri utakmice mjesečno) platu prosječnog košarkaša ekipa koje se ne bore za gornji dio tabele... da nije Milojko Spajić tajno na čelu sudijske organizacije, pa tamo želi da proba ovaj "euro neuro model"?

Da se odmah razumijemo, jer se i vidi ton kojim pišem: ja sudije ne volim, i ne volim ih onom starom, navijačko-novinarskom netrpeljivošću koja se stiče godinama provedenim na tribinama, ali i iza monitora, gledajući kako se utakmice koje su igrači pošteno dobili ili izgubili u posljednja dva minuta prepuštaju ljudima u sivim majicama koji ništa ne objašnjavaju, ne izlaze pred kamere, ne odgovaraju na pitanja i ne snose posljedice, sve dok im se jednom, kao ove jeseni, ne učini da su nezamjenljivi. Da dodam, nije to samo u košarci, odnosi se i na fudbal, rukomet, vaterpolo...

Novaković je često, često bio za mojim mentalnim uzdama da u nekim ranijim angažmanima "kosi" pisanu riječ zbog koje bismo mogli da imamo problema.

Ali, sa druge strane, razumijem da je legitimno da se određena grupa ljudi bori za to da zaradi više, da ima bolje osiguranje, jači pravni status, veće dnevnice, posebno u ligi gdje ima onih koji se nemilice razbacuju milionima (ko je rekao Tomas Vokap i Dubai?).

Ovdje je zapravo tajming pogrešan, ili su među sudijama mislili da je to njihov najjači adut, pa su pregovori brzo od priče postali partija pokera.

Godišnji budžet je već napravljen, sezona pred samim startom, klubovi su prodali određeni broj sezonskih karata, hoteli bukirani, spojilo se sve i sa evropskim obavezama. Predlog da se krene po starom, pa u prvom slobodnom prostoru sjedne za sto, glatko je odbijen od strane arbitara.

Tako da nije bilo nikakvog zahtjeva zapravo, nego dobrog starog ultimatuma sa onim pokeraškim ALL IN.

U pokeru, međutim, postoji jedan prilično nezgodan detalj: prije nego što gurneš sve žetone na sredinu stola moraš makar približno znati koliko je protivniku jaka ruka.

Sudije su smatrale da će, ako sabiju ligu u ćošak, liga na kraju morati da popusti.

Liga je, međutim, odlučila da plati blef i vidi karte druge strane.

Raspisala je konkurs, dovela Migela Anhela Peresa da rukovodi tijelom, a on je dobio već 50-ak prijava, od kojih je trebalo napraviti selekciju.

Svjesno se razmišljalo, potrošiće se dvije nedjelje, a odgođeno kolo će se nagurati u ionako pretrpan raspored sa evropskom sredinom sedmice, utorak - četvrtak, nerijetko i petak.

Takav odgovor naišao je na nešto što bi moglo da se nazove vapajem, odnosno kartanjem, ali bez čipova koji mogu da se založe. Sudije su uputile poziv kandidatima da ne prihvataju angažman, da odustanu, pominjani su i pravni postupci...

Rezultat svega? Nema utakmica sad za vikend. Neće ih biti vjerovatno ni onaj tamo.

A onda dolazimo do najzanimljivijeg ugla, nejednakosti među samim pobunjenicima.

Idealno mjesto da upotrijebim omiljeni Orvelov citat, koji Horhe (čovjek iza zavjese "Skautiranja" -dako se i tu vidimo brzo) zna da forsiram od brucoških dana: "Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih".

Jer 63 sudije nisu iste 63 profesionalne sudbine.

Dio sudija ima svoje mjesto i u Evroligi i Evrokupu, ozbiljne međunarodne angažmane, bukirane karte za Madrid, Atinu, Istanbul, Beograd.

Za taj mali dio sudija teško da može da se kaže da neće osjetiti izostanak priliva novca iz ABA lige, ali i dalje ima dobre ugovore i profesiju pod najvećim svjetlom evropske košarke.

Međutim, šta ćemo sa onima koji nemaju evropske benefite, kojima ABA nije bonus ni dodatak, nego najvažniji komad godišnjeg primanja?

Ti ljudi su najveće žrtve poteza koji je povučen u njihovo ime.

Jer dođemo na to da oni sa većim platama povedu puč "nećemo da sudimo", ali isti će i najmanje da osjete na svojoj koži posljedice toga "nećemo". Sudije kojima je ABA liga i izvor i scena za proboj do te iste Evrope ostale su kratkih rukava, jer su dale i svoje žetone da se igra sa njima.

A kad blefiraš sa tuđim žetonima, moraš biti prokleto siguran da će blef upaliti.

Za sto su onda sjeli i hajroleri. Predsjedništvo lige čine Partizan, Budućnost i Cedevita Olimpija, a iz tog tijela, u kojem glas Ostoje Mijailovića i Dragana Bokana ima težinu koja se ne mjeri samo udjelima, stiže poruka da za sudije koje su pokušale da ucijene ligu povratka nema, pod bilo kakvim uslovima, čak i ako sjutra pristanu na ono što im je ponuđeno prije nego što su poslali svoje pismo.

Nije ovo rasprava o tome da li sudije zaslužuju veći honorar.

Nije ni priča u kojoj rukovodstvo ABA lige zaslužuje aplauz zato što je nekoliko dana pred sezonu ostalo bez dovoljnog broja arbitara, jer liga koja sebe predstavlja kao jedno od najvažnijih evropskih takmičenja ne smije da dođe u situaciju da klubovima dan pred put javlja da ipak ostanu kući.

Ali jeste priča o tome šta se dogodi kada pregovore zamijeni ultimatum i kada obje strane odluče da provjere ko može duže da izdrži bez one druge.

Crvena zvezda, Mega, Igokea, Krka i Zadar javno su se distancirali od načina na koji je Predsjedništvo vodilo proces, ocijenili da nova lista ne garantuje nivo suđenja koji ABA liga mora da ima i zatražili razgovor svih vlasnika sa dosadašnjim arbitrima.

Zamjerili su i što se iz vrha lige čulo protivljenje angažovanju onih koji istovremeno sude Evroligu, i taj bi argument imao punu težinu da Ostoja Mijailović nije podsjetio kako je odluka o konkursu na radnom sastanku donesena jednoglasno, glasovima svih dvanaest, pa i njihovim. Ko je u petak glasao, a u srijedu se distancirao... ah, taj dobri balkanski duh koji gledamo na svim polugama života, ne samo na sportskim.

Zato mi nije lako da priznam kako mi je ta stadionska ostrašćenost, što se priča više bližila kraju, sve više zapinjala u grlu.

Sudije ne volim ni danas, i neću ih zavoljeti zbog jednog odgođenog kola, ali nekako osjećam u sebi poriv da mi je žao onih kojima je ABA bila sve.

Mislim, sad, žao onoliko koliko se žali čovjek koji je potpisao papir ne pročitavši ga do kraja, jer je vjerovao da su oni koji su ga sastavili pametniji od njega.

Njegove evroligaške kolege... OH HELL NO!!!

Oni su godinama odlučivali ko će u proljeće podizati pehare, ove jeseni su pokušali da odluče i da li će se uopšte igrati, a kad im je liga vratila karte, otkrili su pravilo kojem su nas decenijama učili sa parketa, mahanjem ruke i okretanjem leđa: na posljednju odluku nema žalbe.