NajNEnjemačkija noć Tomasa Tuhela

Kad kupuješ njemački automobil, ne kupuješ samo mašinu. Kupuješ obećanje. Kupuješ ideju da negdje u Bavarskoj ili Štutgartu postoje ljudi koji su cijeli život posvetili tome da motor, kad ga pritisneš, odgovori bez oklijevanja, da auto na autoputu bez ograničenja ne traži izgovor nego traži još. Njemačka mašina je napravljena da napada put. Očekuješ da drži putanju kada uđe u krivinu, da pod opterećenjem ne izgubi snagu i da se u najvažnijem trenutku ponaša upravo onako kako piše u katalogu.

Isto obećanje kupio je i engleski Fudbalski savez kad je doveo Tomasa Tuhela. Englezi su otišli po njemački mozak, njemačku fudbalsku preciznost, čovjeka koji razumije eliminacione utakmice i trenera koji će, kada dođe momenat odluke, vidjeti detalj koji su Garet Sautgejt i svi njegovi prethodnici propuštali. Dobila je polufinale Svjetskog prvenstva, vođstvo protiv Argentine i otvoren put ka prvom mundijalskom finalu još od 1966. godine.

Fudbalski stil koji je vaspitan na Bekenbaueru i na aksiomu da se prednost ne čuva, nego uvećava.

A onda je Tuhel ubacio u rikverc, parkirao cijelu reprezentaciju u sopstveni šesnaesterac, i digao ručnu.

Entoni Gordon je u 55. minutu pretvorio centaršut Morgana Rodžersa u gol za 1:0, a Engleska je tim pogotkom dobila mnogo više od rezultatske prednosti. Argentina je morala da otvori teren, da napusti sigurnost, podigne posljednju liniju i ostavi prostor u koji su mogli da krenu Gordon, Rodžers, Džud Belingem i Hari Kejn.

Bio je to trenutak u kojem njemački fudbalski mozak obično počinje da radi kao ajkula koja je osjetila krv, ne pita koliko je ostalo do kraja i ne vraća se prema obali, već kreće prema ranjenom protivniku sa idejom da jednim dodatnim ugrizom završi posao.

Tuhel je uradio vjerovatno najnenjemačkiju stvar koju je mogao da uradi.

Lionel Skaloni je već u 63. minutu izvadio Leandra Paredesa i ubacio Nika Gonsalesa, odrekao se jednog zaštitnika veznog reda i dodao još jednog igrača koji će napadati englesku posljednju liniju. Osam minuta kasnije, nakon pauze za hidrataciju, Tuhel je odgovorio tako što je strijelca Gordona zamijenio štoperom Ezrijem Konsom i prešao na 5-4-1. Argentina je uklonila kočnicu, Engleska je dodala još jednu.

Kada je postalo jasno da se njegova ekipa više ne može sastaviti sa loptom, Tuhel nije pokušao da joj vrati brzinu, mir ili mogućnost da barem kroz kontranapad natjera argentinske štopere da razmišljaju o prostoru iza svojih leđa. U 81. minutu uveo je Dena Burna umjesto Risa Džejmsa, a Nika O'Rajlija umjesto Deklana Rajsa. U jednom trenutku Engleska je imala šest nominalnih defanzivaca, Kejn je glavom izbacivao lopte iz sopstvenog kaznenog prostora, Belingem je utakmicu posmatrao sa udaljenosti sa koje ni njegova volja više nije mogla da utiče na nju, dok su Bukajo Saka, Markus Rašford, Ebereči Eze i Noni Madueke čekali na klupi.

Rašford i Ajvan Toni ušli su tek u 95. minutu, umjesto Džeda Spensa i Džona Stounsa, kada je Argentina već preokrenula i kada je Tuhel odjednom od igrača zatražio da za nekoliko preostalih napada ponovo postanu ono što im je prethodnih pola sata zabranjivao da budu.

Formacija sa petoricom u posljednjoj liniji sama po sebi ne predstavlja predaju, ali postaje upravo to kada iz ekipe ukloniš svaku brzinu, svaku izlaznu opciju i svaku prijetnju koja bi protivnika natjerala da ostavi makar dvojicu igrača iza lopte. Engleska nakon Gordonovog gola nije imala nijedan dodir u argentinskom šesnaestercu, a od tog pogotka do pobjedničkog gola Lautara Martinesa provela je sa svega 12 odsto posjeda. Poslije ulaska Konse sastavila je samo sedam dodavanja na protivničkoj polovini i imala jedan dodir u posljednjoj trećini terena.

To više nije bilo branjenje rezultata. To je bilo čekanje da rezultat prestane da postoji.

Aleksis Mekalister je pogodio stativu, Džordan Pikford je već morao da spašava ono što se spasiti moglo (a branio je kao paneter golman Evertona), argentinski centaršutevi dolazili su u talasima, a Engleska nije imala kome da pošalje loptu čak ni kada bi je na trenutak osvojila. Enco Fernandes je u 85. minutu dobio dovoljno prostora da se namjesti i pogodi sa distance, a Lautaro Martines je u nadoknadi glavom završio akciju poslije centaršuta Lionela Mesija.

Preokret je stao u sedam minuta, ali je pripreman više od pola sata.

Zbog toga je paralela sa Garetom Sautgejtom toliko surova. Tuhel je doveden kao njegov taktički antidot, kao čovjek koji će engleskoj generaciji dati ono što joj je nedostajalo u polufinalu protiv Hrvatske 2018. i finalu protiv Italije 2021. godine, kada je Engleska takođe rano povela, počela da čuva ono što ima i na kraju ostala bez svega. Umjesto da prekine obrazac, Tuhel ga je ponovio gotovo sa laboratorijskom preciznošću.

Sjajan mim o bivšem selektoru Engleske glasi: "Možeš ubiti čovjeka, ali ne i ideju".

You can kill the man but not the idea pic.twitter.com/7Apd51tcLz
— Footy Humour (@FootyHumour) July 15, 2026
 

Sautgejt nije bio na klupi u Atlanti, ali je njegova najkritikovanija ideja ponovo vodila ekipu. Tuhel se, baš u večeri u kojoj je trebalo da dokaže zašto je drugačiji, pretvorio u njega.

Istorija je zbog toga još neprijatnija. U periodu od 16 svjetskih i evropskih prvenstava od 1996. godine, Engleska je sedam puta povela 1:0 u utakmici iz koje je potom ispala. Protiv Njemačke u polufinalu Evropskog prvenstva 1996, Brazila u četvrtfinalu Mundijala 2002, Portugala u četvrtfinalu Evropskog prvenstva 2004, Islanda u osmini finala 2016, Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva 2018, Italije u finalu Evropskog prvenstva odigranom 2021. i sada Argentine u polufinalu Mundijala 2026.

Sedam ponavljanja odavno više ne liče na slučajnost, već na institucionalni refleks reprezentacije koja vođstvo često doživljava kao signal za povlačenje, a ne kao dokaz da je ono što je do tog trenutka radila bilo dobro. Kada Engleska povede 1:0 u velikoj eliminacionoj utakmici, rezultat joj prečesto postane teret koji nosi prema sopstvenom golu.

Upravo zato je ova eliminacija tolika šteta. Engleska konačno u Hariju Kejnu i Džudu Belingemu ima dvojicu igrača čiji se stav ne gubi kada obuku reprezentativni dres, ljude koji odgovornost ne prebacuju prema prvom saigraču i koji su tokom ovog turnira pokazali da žele loptu onda kada ona postane najteža. Tuhel im u posljednjih pola sata nije dao mogućnost da taj karakter upotrijebe. Kejna je pretvorio u dodatnog štopera, Belingema u posmatrača, a ostatku ekipe objasnio da je jedini zadatak da izdrži.

Argentina je uradila ono što veliki timovi rade kada osjete strah sa druge strane. Skaloni je napao, Mesi je preuzeo utakmicu, Fernandes i Martines su završili posao. Njihova pobjeda je zaslužena, ali engleski poraz ima samo jednu adresu.

Tomas Tuhel je imao ekipu dovoljno dobru da povede protiv prvaka svijeta, igrače sposobne da napadnu prostor koji je Argentina morala da ostavi i klupu punu brzine i talenta. Izabrao je Konsu, Berna i O'Rajlija, ugasio svaki izlaz iz sopstvene polovine i dobrovoljno organizovao opsadu koja je mogla da se završi samo na jedan način.

Argentina u nedjelju igra finale protiv Španije, Mesi protiv Jamala, prošlost protiv budućnosti, i to će biti praznik.

Engleska u subotu igra za treće mjesto protiv Francuske, u Majamiju, na utakmici koju niko neće pamtiti.

A negdje između Atlante i svega toga stoji njemački automobil, parkiran na zaustavnoj traci autoputa, sa upaljena sva četiri žmigavca. Motor besprekoran, karoserija bez ogrebotine, rezervoar pun. Samo je vozač, na tri kilometra od cilja, iz nekog razloga povukao ručnu.

Ovaj poraz ide samo Tuhelu na dušu.