Španija je prvak Svijeta

Nije ovo bilo najbolje finale; naprotiv, dugo je ličilo na neka od onih koja pamtimo kao najgora. Ali Španiji niko, baš niko ne može dovesti u pitanje to da je zaslužila ovu svoju drugu titulu prvaka svijeta.. Potpuno je zaslužila. U finalu se dugo mučila i mučila, ali ipak je potpuno nadigrala očekivano agresivnu, borbenu Argentinu, koja se odbijala predavati do zadnje sekunde. I koja je čekala svoje čudo, najvećeg svih vremena, čovjeka koji je kraj svoje reprezentativne karijere ipak dočekao u suzama. Gol Ferrana Torresa na kraju je bio dovoljan, ali ovo je na kraju pobjeda njihovog sistema, njihove organizacije i načina rada.

Utisak uz početni udarac je bio kako su silni muzičari i plesači na užasnom terenu MetLife stadiona distrakcija od fudbala, a ispostavilo se da je za većinu fudbal u prvom poluvremenu bio distrakcija od toliko najavljivanog i malo manje iščekivanog spektakla na poluvremenu. Puno više smo očekivali ili se barem nadali od prvog sudara prvaka Evrope i prvaka Južne Amerike u finalu Svjetskog prvenstva. Režiser je vjerovatno imao obavezu da pokazuje sve te silne selebritije, ali nije da je imao i previše izbora, šanse koje bi se dale reprizirati su bile rijetkost.

Argentina je u ovu utakmicu, čini se, ušla sa sličnim planom kao i u odnosu na polufinale. Scaloni je bio svjestan da teško mogu da se s ovakvom Španijom izbore čisto fudbalski, onako s igrom na igru, pa su pokušali pretvoriti u borbu. To je uostalom bilo i logično i normalno za očekivati ali je i bilo sasvim legitimno obzirom na ulog. Jedina prava razlika bilo je to što je ovaj put Parades ostao na klupi, dok je utakmicu započeo Nico Gonzales, vjerovatno kao u teoriji veća prijetnja iz kontranapada.

Ali njih pretjerano nije ni bilo; tek dvije situacije na polovini Španije su vrijedne spomena, a u obje je dugom loptom prebačena zadnja linija i očistio ju je Unai Simon. Bila je to potvrda one teze da je upravo to razlog što Luis De La Fuente preferira njega u odnosu na moguće bolje Rayu i Garciju. Španija je od samog početka kontrolisala posjed i bila konkretnija s loptom, međutim pojam konkretno je u ovom slučaju ipak prilčno uslovan. Kružili su, pokušavali naći rupu u prostoru, probali i loptama u dubinu i ponekim centaršutom, ali Argentinci su se većinom dobro branili. Za pola sata smo vidjeli jedan udarac, do poluvremena ukupno tri, sve pred golom Emija Martineza, za xG od 0.23. Argentina je imala nula; nula udaraca, nula šansi, nula kornera. Naravno, oni su čekali svoje čudo, a milagro se u Argentini piše i čita - Messi. U prvom poluvremenu ga prosto nije bilo.

Ono što su Đani, Donald i entertejneri iz FIFA zamislili kao vrhunac najbolje organizovanog eventa u istoriji čovječanstva ovdje ćemo preskočiti; važno je reći da je trajalo 29 minuta i 23 sekunde; dvostruko više nego što pravila fudbala dozvoljavaju. Možda da se neko žali FIFA-i? Scaloni sasvim sigurno neće, jer njegovoj je ekipi itekako dobro došao predah. Nekoliko minuta prije Madonne i Mapetovaca argentinski selektor je ostao bez Lisandra Martineza, drugu izmjenu je napravio na poluvremenu (Parades za Gonzaleza), a treću već u 58. minuti.

Do tada je Španija svoju dominaciju u posjedu podigla na još veći nivo; sve više su pritiskali Argentince u završnoj trećini. Napadi su i dalje bili raznovrsni, ovaj put pravili malo više problema Martinezu, pogotovo nakon što su ušli Merino i Torres, ali osim popravljanja statistike kada su u pitanju broj udaraca i xG (0.97), većina toga je ipak bila jalova. Argentinci su i dalje čekali Messija, njega i dalje nije bilo - devedeset minuta, i dalje nula udraca, nula šansi, nula xG i tek jedan korner. Da stvari budu još gore pobrinuo se Enzo Fernandez. Prvi je karton dobio zbog ko zna kojeg prigovora u 83. minuti, a onda u sudijskoj nadoknadi potpuno nepotrebno srušio Cubarsija za put u poprilčno neinteligentan - dobro, nećemo umotavati, jako glup - odlazak u svlačionicu. Do kraja je Martinez opet spasio Agentince, kada je odbranio slobodnjak Yamalu, ali tu se priča završila.

Previše je ovo finale mirisalo na 1994. Još više je smrdilo na 2010, ili da želimo priznati koliko smo stari, rekli bismo kultnu 1990.

Produžetak naravno da nije donio nekakve goleme taktičke promjene, nikada nije. Argentinci su se dodatno povukli i pokušali, ako je to uopšte bilo moguće, utakmicu učiniti nervoznijom, agresivnijom i dosadnijom. Što je, opet, bilo i za očekivati. Koliko je bilo za očekivati i da Španija pokuša izbjeći penale i proba ovo dovršiti prije. I izgledalo je brzo i da jeste, ali agresivan fudbal kojeg je Vinčić pustio kroz čitavu utakmicu nije mu se svidio kada je (valjda) Merino u građenju stao na nogu Otamendiju; kontakt jeste postojao, faul je sviran, gol Španaca nije vrijedio.

Ali jeste onaj iz 107. minute. Španija je odigrala duplo više pasova od Argentine ove noći, kružila i kružila, a na kraju je dobila na najjednostavniji način. Centaršut s desne strane, Molina je malo više razmišljao kako da izbaci Williamsa iz ravnoteže umjesto da dobije zračni duel, na povratnu je natrčao Ferran Torres kojeg je Simeone izgubio iz vida i - bum. To je to, to je taj gol, gol za titulu svjetskog prvaka.

Jeste Argentina probala u tim zadnjih pet minuta, najednom stvorila tri šanse u jednoj, zadnjoj minuti, ali ne može se fudbal igrati šezdeset sekundi. Španija ga je igrala kroz čitav ovaj Mundijal; primili su samo jedan gol, dominirali u većini utakmica, rasli iz utakmice u utakmicu i na kraju u finalu odigrali mnogo bolje od čvrstog, snažnog, agresivnog, super motivisanog protivnika, ali protivnika koji je bio taman toliko lošiji da izgubi ovu utakmicu. Čekala je Argentina svoj milagro, ali Messi ga više nije mogao napraviti, ne u svom posljednjem plesu.

Žezlo je, barem ovo mundijalsko, i službeno predato Špancima, službeno predato novoj generaciji.

I nije ga preuzeo samo Lamine Yamal, iako bi to bila najlakša priča, najbolja priča za one koji vole bajke. Naprotiv, Yamal je tu tek bio kotačić, i to mnogo manji nego li su bili Rodri - najbolji igrač turnira - Cubarsi - najbolji mladi igrač - ili Unai Simon - najbolji golman turnira, ali i Cucurella, Laporte, Porro, Oyarzabal, Merino, Ruiz, Olmo ili Torres; neko manje, neko više, neko u jednoj, neko u više utakmica, ali svi, pa zato nije nikakvo čudo zaključak da je ovo pobjeda sistema. I to sistema koji je, između ostalog, izrodio i Luisa De La Fuentea, svoje čedo koje je Španiji donijelo titulu prvaka Evrope i titulu prvaka svijeta.

Fantastična Španija je prvak svijeta. I to je zaslužila.