Francuska kapitulacija: Španija maršira ka Njujorku

Dallas nam je obilježio djetinjstvo nestvarnim zapletima i bizarnim završnicama, ali Španci već odavno ne troše vrijeme na sapunice. Prvak Evrope je nemilosrdan i spreman za svakoga, pa i za ono što smo mislili da je najpotentniji i najbolji napad ovog Mundijala. Francuska nije imala šanse, Francuska je pala gotovo bez da je imala bilo kakav utjecaj na završni rezultat ove utakmice; morala se prepustiti kontroli boljeg i oprostiti od sna o osvajanju titule prvaka svijeta. Sna koji nastavlja da živi na Pirinejima.

Naravno da nekakvih velikih iznenađenja u početnim sastavima nije bilo, jer jednom kad smo došli na ovaj nivo, do same završnice, onda ona više i nisu pretjerano moguća. Narativ modernog fudbala prečesto se naslanja na individualce, pogotovo u mainstream situacijama kakva je ova, pa smo i sada priču u najavi sveli na ključne bitke među najvažnijim igračima obje ekipe. Međutim, otvaranje utakmice pokazalo nam je da će ključnu ulogu u ovoj utakmici zapravo imati - prostor. Tačnije način na koji je Luis De La Fuente skratio prostor Francuzima, ali i što je je mnogo važnije, koristio sve što se otvorilo kod protivnika.

Francuska je istrčala onako kako je igrala čitav ovaj Mundijal, braneći se visoko, agresivno, gotovo pa forsirajući situacije jedan na jedan. Ali Španci su u Dallas došli potpuno spremni na to. Bilo je za očekivati da Rodri i Fabian Ruiz imaju važnu ulogu u izgradnji igre, no ovaj put su veću odgovornost preuzeli Laporte, te vjerovatno najbolji igrač utakmice u prvih sat vremena Pau Cubarsi. Oni su s loptom osvajali prostor kojeg su Francuzi jako teško branili, pogotovo što je njihov pritisak otvarao dodatne rupe kroz koje je Španija mogla graditi igru i, što je za njih u ovoj utakmici bilo najvažnije, preuzeti posjed.

Prvi put na ovom Mundijalu gledali smo francuski vezni red koji se teško mučio; Tchouaméni i Rabiot nisu bili dovoljno agresivni, Michael Olise bio je gotovo pa izgubljen, pa su Barcola, Dembele te Mbappé u vrhu napada djelovali odsječeno i nepovezano. Svedeni su na pokušaje da prebace visoko postavljenu zadnju liniju Španije, koja je samo Kyliana tri puta uhvatila u ofsajd zamku, a Francusku u prvom dijelu ostavila zbunjenu, bez prave šanse i s jadnih 0.04 očekivanih golova.

S druge strane Španija je uživala u toj kontroli, svjesna da iako joj ona ne donosi nekakve ogromne prilike profit koji dolazi iz nje na kraju može biti ogroman. Prije svega mnogo lakše se branila, ali je i dolazila u zadnju trećinu mnogo lakše nego je i sama očekivala. Ipak, kada su ovako malene razlike u kvalitetu, da bi plan na kraju uspio treba i malo sreće. Doduše, pitanje je koliko je onaj jedanaesterac kojeg je Lamine Yamal iznudio uopšte sreća - repriza je pokazala da je Digne dva puta pogledao iza sebe, da je morao vidjeti da je Yamal tu, ali kao da nije vjerovao da će imati dovoljno snage da dotrči na vrijeme. Zamahnuo je da ispuca, a umjesto lopte napucao Yamalovu butinu.

Ako postoji selekcija koja je atipična za ovo SP i njegove moderne trendove onda je to Španija. Mikel Oyarzabal nije jedan od onih koji zastaje, koji cupka, skakuće i posrće - zalet, snažan udarac, Maignan nije imao šanse.

I kada se podvuče crta pod ovu utakmicu, već tada je moglo biti jasno da ni Francuska neće imati pretjerano šanse da se vrati.

Didi Deschamps je u pojedinim trenucima djelovao kao da je potpuno digao ruke, kao da već razmišlja kako ubiti vrijeme u čekanju za njega vjerovatno najmanje važne utakmice u karijeri, bitke za treće mjesto kojim tamo u Parizu niko neće biti zadovoljan. Nije izgledalo kao da će naredne dane provesti u razgovoru sa nekim od svojih najboljih igrača ili da će još jednom pogledati utakmicu; vjerovatnije je da će već od večeras odmarati od fudbala. Louis de Funes uvijek vrati osmijeh na lice, možda je to rješenje?

Šta god da je, ono za samu utakmicu mu nije padalo na pamet. Rano je bio prinuđen mijenjati Salibu, onda je u svlačionici na poluvremenu ostavio Rabiota, u 57. minuti Barcolu zamijenio Doueom. Kada su Hernandez i Cherki na dvadesetak minuta do kraja ušli umjesto Dignea i Olisea, to više nije izgledalo ni kao bacanje svih karata u napad koliko bacanje peškira, potpisivanje kapitulacije, kraj.

Jer na desetak minuta prije kraja bilo je sasvim jasno da je Španija dobila ovu utakmicu i da je samo nekakvo čudo može preokrenuti. Neko će pričati o Deschampsovim odlukama, neko o pogubljenom Ivanu Bartonu, neko o još jednoj lošoj noći Olisea i još nekoliko superzvijezda, ali ostaje činjenica da je ovu utakmicu u ovom smjeru odvela isključivo Španija i način na koji je odigrala. Taj drugi gol kojim je polomljen otpor Francuza bio je savršena ilustracija onoga što je Furija odigrala večeras - završio ju je Pedro Porro koji je nakon serije dodavanja ostao potpuno sam pred jadnim Maignanom.

Posljednji zvižduk Bartona označio je kraj za Francusku, a Špance tek poslao u svlačionicu. Naravno, osmijesi su se razvukli preko lica, neko je i zapjevao, ali ovo je ekipa koja ne slavi polufinala, ovo je ekipa koja ima jasan cilj koji se ne mijenja bez obzira šta ljudi ili protivnici o njima mislili. Ovo je Španija koja ima samo jednu brigu; kako najlakše pobjeđivati fudbalske utakmice.

Ostala im je još jedna.