Baja Patak NBA lige

Tom Dandon je u Portland ušao kao čovjek koji na vratima NBA franšize od 4,25 milijardi dolara ne vidi halu, navijače, istoriju, igrače i novi početak, već mali sef iz crtanog filma koji treba zaključati prije nego što iz njega pobjegne prvi novčić. Možda Baja Patak čak nije ni najpravednije poređenje, jer Baja u toj svojoj škrtosti ipak ima šarm karikature, pliva kroz zlatnike, gunđa na rodbinu, uskače u avanture i nosi sa sobom onu zaraznu melodiju iz DuckTales-a, dok Dandonov prvi utisak u Portlandu nema ništa od stripovske ludosti, nego mnogo više od provincijalne sitničavosti čovjeka koji je u najglamurozniju košarkašku ligu na svijetu stigao kao da je prva poslovna obaveza da provjeri ko je ostavio upaljena svjetla u hodniku.

Kada milijarder kupi NBA klub, a već u prvim plej-of danima mu kao problemi iskoče majice za navijače, hotelski checkout, putovanje dvosmjernih igrača i plata trenera, onda to teško možeš upakovati u lijepu frazu o finansijskoj disciplini, racionalnom upravljanju ili novoj organizacionoj kulturi, jer sve počinje da liči na onu vrstu škrtosti koja se u sportu najskuplje plaća baš zato što se na papiru uvijek vodi kao sitan trošak.

Portland je trebalo da otvori novu eru sa malo pompe, malo samopoštovanja i makar minimumom NBA šmeka, jer Blejzersi nijesu franšiza bez duše, već jedan od onih klubova u kojima košarka nije samo sadržaj između reklama, nego dio gradskog identiteta, nešto što se u Rip Sitiju pamti i kad se gubi, i kad se luta, i kad se na kraju svake sezone ponovo postavi isto pitanje: koliko još treba da se čeka da se dobra košarka pretvori u ozbiljnu ambiciju.

To nije publika kojoj treba cirkus preko noći, supertim do narednog aprila ili lažna garancija titule, ali jeste publika koja od kluba traži da se ponaša kao klub, da razumije ritual, da poštuje trenutak i da zna da se veliki sportski sistemi često prepoznaju baš po malim stvarima, po onome što se uradi prije nego što kamera uhvati prvi šut.

A Dandon je, makar na startu, djelovao kao čovjek koji je prvo pitao koliko košta tekstil.

Priča sa majicama zvuči sitno samo onome ko ništa ne razumije o sportskom teatru. Plej-of utakmica kod kuće, prvi pravi nalet energije poslije godina lutanja, hala koja treba da izgleda kao da je cijeli grad ušao u istu rečenicu sa ekipom, navijači koji dolaze ne samo da gledaju košarku nego da budu dio slike, a novi vlasnik odluči da se majice ne štampaju.

Naravno da majica neće zaustaviti Viktora Vembanjamu, niti će od prosječnog šutera napraviti Reja Alena, ali plej-of majica nije modni detalj, već jedan od najjednostavnijih rituala NBA lige: dođeš do stolice, vidiš boju, obučeš je, hala postane jedno tijelo, televizija dobije kadar, navijači dobiju osjećaj, igrači dobiju znak da se nešto dešava.

Kod Dandona se desilo nešto drugo, navijači su već na prvoj lekciji nove ere dobili kurs iz štednje.

Da je sve ostalo na tome, možda bi se moglo govoriti o lošoj procjeni, nespretnom početku, operativnom previdu ili nekoj glupoj odluci ljudi koji još nijesu osjetili puls kluba, ali problem je nastao onda kada su počele da izlaze i druge stvari, jer se odjednom majice nijesu činile kao incident, već kao uvod u širu priču o vlasniku koji očigledno ima potrebu da i u plej-of sedmici pokaže ko drži novčanik.

Dvosmjerni igrači nijesu vođeni na plej-of gostovanje protiv San Antonija, iako je običaj da se vode. Možda ti momci zaista ne bi odigrali ni sekund, možda bi sjedjeli iza klupe, mahali peškirom, slušali trenere i gledali kako izgleda košarka kad se iz aprila skloni sav višak. Ali baš zato su morali da budu tamo, jer plej-of za mladog igrača nije samo pitanje minuta, nego škola u kojoj se uči kako veteran ćuti poslije poraza, kako izgleda avion nakon izgubljene utakmice, kako se u hotelu osjeća noć prije meča, kako se skauting ponavlja peti put i kako nervoza u svlačionici stoji kao miris koji ne možeš objasniti dok ga jednom ne osjetiš.

Ako već pričaš o razvoju, onda razvoj ne može biti samo trening u 11 ujutro, tri klipa iz video-sobe i lijepa rečenica iz saopštenja, jer razvoj je i pripadanje timu u trenucima kada se sezona lomi, kada se vidi ko ćuti, ko priča, ko se skriva, ko sluša i ko razumije da je NBA karijera često izgrađena od sitnih lekcija koje se ne nalaze u statističkom izvještaju.

Portland je tim momcima, makar simbolički, poručio da su dio ekipe dok račun ne poraste.

Na papiru to izgleda kao mala ušteda, u svlačionici zvuči mnogo glasnije. Džo Kronin, GM ekipe je pokušao da "ispegla" situaciju, preuzeo je krivicu na sebe i ponudio ono klasično, nemušto objašnjenje o "grešci u komunikaciji", ali takve rečenice u sportu najčešće postoje da bi neko iza njih zatvorio vrata prije nego što se vidi prava slika.

Igrači vide sve, a vlasnici to često zaboravljaju jer misle da profesionalci gledaju samo ugovor, broj šuteva, loptu u rukama i prostor u napadu. Naravno da gledaju i to, ali gledaju i kako se klub ponaša prema ljudima koji nemaju moć, kako se tretira petnaesti igrač, kako se priča sa pomoćnim trenerom, kako se odnosi prema osoblju, ko putuje sa ekipom, ko ostaje kući, da li organizacija ima širinu ili štednju umotanu u frazu "efikasnost".

Još gore djeluje priča sa hotelom, rani checkout za osoblje u danu plej-of utakmice, ljudi po lobiju, organizacija koja izgleda kao školska ekskurzija na kojoj razredni provjerava jesu li svi vratili ključeve prije deset sati, a tu već ulazimo u onu vrstu škrtosti koja ne vrijeđa samo sportski ukus nego i elementarnu inteligenciju.

NBA tim nijesu samo pet igrača, trener i generalni menadžer koji ozbiljno stoji pored parketa, već i svi oni koje kamera nikad ne uhvati: fizioterapeuti, masažeri, ljudi iz opreme, video-koordinatori, logistika, PR, digitalni tim, svi oni nevidljivi radnici zbog kojih igrač na terenu izgleda kao da mu je život uredan, kao da mu je dan isplaniran, kao da je sve oko njega dovoljno mirno da može da se bavi samo košarkom.

Kada njima usred plej-of dana uzmeš sobu zbog računa koji je za NBA franšizu sitniš, ne praviš ozbiljnu poslovnu uštedu, već pokazuješ koliko malo razumiješ pogon koji si upravo kupio.

Onda dolazimo do trenera, meni lično največa katastrofa Dandona.

Tijago Spliter je preuzeo ekipu u ozbiljno nezgodnom trenutku, držao sezonu na nogama, odveo Portland do 42 pobjede i plej-ofa, što u ovakvoj strukturi tima nije mala stvar, jer nije sjeo u gotovu mašinu, nije preuzeo tim sa jasnim pravcem i veteranima koji sami znaju put do aprila, nego mlad roster sa promjenama, povredama, rupama i svim onim sitnim napuklinama od kojih sezona zna da se raspadne već do Nove godine.

Spliter je uradio dovoljno dobar posao da se o njemu razgovara s poštovanjem, a onda se pojavila priča da Dandon cilja trenersku platu od milion do milion i po dolara godišnje.

Da li je to bio samo okvir, početna pozicija, pregovarački balon ili nešto što se kasnije pokušalo ublažiti kroz izjave, ali suština ne bježi daleko: u današnjoj NBA ligi taj novac za glavnog trenera zvuči kao da kupuješ luksuzni auto, pa odmah tražiš gdje najjeftinije može da se ugradi plin.

To je finansijski rang u kojem se kreću dobri asistenti, a ne čovjek kojem predaješ svlačionicu, sezonu, mlade igrače, medijski pritisak i odgovornost da objasni zašto jedan proces ima smisla. I koji te je već u startu poveo do plej-ofa.

Poslije majica, putovanja, hotela i rezova oko ljudi koji prate ekipu, plata trenera više ne djeluje kao izolovana pregovaračka taktika, već kao još jedan komadić portreta vlasnika koji bi možda trebalo da zna cijenu svega, ali zasad djeluje kao da ne razumije vrijednost najvažnijih stvari.

Dandon inače voli da se predstavlja kao čovjek koji zna posao, i u Karolini, sa Hurikansima u NHL-u, rezultati mu zaista daju argument, jer klub je postao relevantan, takmičarski i redovan u plej-ofu.

Ove sezone su veliki favoriti za ulazak u finale i borbu za Stenli kup (zapamtite, pročitali ste to prvo ovdje).

pa ne govorimo o slučajnom bogatašu koji je zalutao na sastanak vlasnika, pokucao kod Adama Silvera sa vrećom novca i rekao da bi, ako može, kupio jedan NBA tim.

Novac je napravio u brutalnijim poslovima od sporta, u finansijama, kreditima i investicijama, u svijetu u kojem se gleda trošak, margina, kontrola, curenje novca i sve ono što često pravi razliku između pobjednika i čovjeka koji kasnije objašnjava da tržište nije imalo razumijevanja.

Samo što NBA odavno nije liga u kojoj je tvrdičluk znak ozbiljnosti. Prošlo je vrijeme Donalda Sterlinga i priča o organizacijama koje škrtare na stvarima koje pristojan klub ne bi ni stavljao u tabelu štednje (čuvena priča o odlijepljivanju statih traka, kako bi se opet koristile), prošlo je vrijeme u kojem se moglo pravdati da vlasnik ima pravo da bude sitan samo zato što je bogat, jer moderna NBA funkcioniše kao liga odnosa, ega, nijansi, sitnih signala i reputacije koja se ne gradi samo pred kamerama, nego u onome što ljudi pričaju kada napuste zgradu.

A šta će sada pričati o Portlandu?

Da je novi vlasnik škrtario na majicama, da nijesu putovali svi igrači, da se osoblje odjavljivalo iz hotela kao da klub ide na đačko prvenstvo, da se oko trenera vrti plata koja zvuči uvredljivo za čovjeka koji je izvukao sezonu iz blata, ali i za profesiju generalno, da su medijski i digitalni ljudi takođe osjetili rezove u trenutku kada bi klub trebalo da gradi priču, emociju, sliku i onu vrstu identiteta kojom mala tržišta preživljavaju u ligi velikih pozornica.

To nije brošura kojom se mami slobodan agent.

Portland ionako ne ulazi u ljeto sa luksuzom najvećih tržišta. Nema plažu Majamija, nema glamur Los Anđelesa, nema mitologiju Lejkersa, nema njujorški egocentrizam i ono vječno uvjerenje da se svijet okreće oko Menhetna, nema Bostonov ponos i istoriju kao gotovu retoričku pozadinu za svaki dolazak velikog igrača. Portland mora da pobjeđuje na drugim stvarima, mora da kaže igraču da će tu biti tretiran kao profesionalac, da ljudi znaju košarku, da navijači nijesu turisti, da se brine o tijelu, porodici, ulozi, miru i razvoju, da možda nema najveće pozornice, ali ima ozbiljan košarkaški dom.

Dandon je, zasad, na vrata tog doma okačio natpis: ponesi svoju majicu.

Slobodni agenti slušaju ovakve stvari, naročito oni koji imaju izbor, jer kada su pare slične, odlučuju nijanse: kakva je organizacija, ko vodi klub, kakav je medicinski tim, kakav je trener, plaća li vlasnik najbolje ljude ili traži najjeftinije rješenje, ponaša li se klub veliko i kada niko ne gleda, postoji li porodica iz saopštenja i u stvarnom životu ili je to samo riječ koja lijepo izgleda u objavi na sajtu.

Ako si Portland, jedino sebi ne smiješ dozvoliti da izgledaš malo. Možeš da budeš mlada ekipa, možeš da izgubiš seriju, možeš da promašiš pik, možeš da se mučiš sa razvojem, možeš da čekaš pravog igrača i da navijačima još jednom objašnjavaš zašto je strpljenje dio puta, jer će oni istrpjeti proces ako vide da postoji namjera. Ali kada klub počne da liči na radnju u kojoj gazda lično provjerava klimu da slučajno ne radi poslije radnog vremena, proces prestaje da bude plan i počinje da zvuči kao sprdnja.

Najluđe je što se ovdje ne govori o velikom novcu. Da je Dandon odbio da prosječnom veteranu plati 120 miliona, pa hajde da se raspravljamo. Da ne želi da ulazi u drugi apron zbog ekipe koja nema šampionski plafon, moglo bi se razumjeti. Pametan vlasnik ne baca novac samo da bi izgledao bogato, ali majice za plej-of, put za dvosmjerne igrače, normalan tretman osoblja, poštena trenerska plata i ljudi koji dokumentuju najvažnije dane sezone nijesu rasipništvo, već minimum klase.

Kada štediš na luksuzu, možda si racionalan. Kada štediš na minimumu, izgledaš sitno.

Portland ne smije biti sitan.

To je klub koji je prošao kroz Bila Voltona, Klajda Dreklera, vječni osjećaj da mu nešto fali, povrede koje su mijenjale istoriju, Brendon Roj, nikad dočekani Greg Oden, propuštene šanse, velika očekivanja, male tragedije i Demijana Lilarda, igrača koji nije samo pogađao trojke sa loga, već je gradu dao lice, tvrdoglavost i onu vrstu ponosa koju mala tržišta rijetko dobiju u eri u kojoj zvijezde sve češće biraju mapu prije sistema.

Zbog Lilarda su ljudi u Portlandu vjerovali opet i opet, čak i kada je realnost govorila da nema dovoljno, i baš zato tom gradu ne možeš doći sa kalkulatorom u jednoj ruci i lekcijom o racionalizaciji peškira u drugoj.

Dandon mora da shvati da nije kupio samo neki tamo klub, već tuđe sjećanje, halu u kojoj ljudi pamte bolje nego što bi novi vlasnik možda volio, odnos koji ne počinje njegovim potpisom na ugovoru i istoriju, prije svega istoriju. Vlasnici često misle da klub počinje onog dana kada oni uđu u kancelariju, ali sportski klubovi, barem oni koji još imaju dušu, počinju mnogo prije njih i vrlo često traju duže od njih.

Zato je Dandonov start toliko iritantan. Sve miriše na vlasnika koji dođe iz drugog biznisa, pogleda običaje, rituale, male navike koje liga godinama gradi i odmah postavi pitanje: "A zašto mi to plaćamo"? Nekad je to korisno pitanje, jer sport zna da bude bahat i neuredan, ali često je to znak da čovjek ne razumije šta mu je pred nosom, naročito kada počne da siječe baš one stvari koje prave osjećaj da organizacija ima širinu.

Najgore po Portland je što ova ekipa ima dovoljno problema i bez gazdinog novčanika.

Roster je zanimljiv, ali nesavršen, ima mladih igrača, ima Denija Avdiju koji je postao ozbiljan komad, ima Skuta Hendersona koji još traži svoju verziju, ima Donovana Klingana, ima odluke oko veterana, pikova, trenera, stila igre i pravca franšize.

Ima tu posla za tri ljeta, sasvim dovoljno komplikovanog i bez toga da klub postane ligaški vic zbog majica, checkouta i pregovora koji zvuče kao da se vode za pomoćnika u stručnom štabu, a ne čovjeka koji treba da nosi cijelu sezonu.

NBA je, pritom, izgubila strpljenje za ovakve priče mnogo više nego što se to nekada činilo. Dandon možda misli da će sve nestati ako ekipa bude dobra, i donekle je u pravu, jer pobjede peru mnogo toga.

Ako Portland za dvije godine bude imao 50 pobjeda, stabilnog trenera, mladu zvijezdu i punu halu, majice će postati anegdota, možda čak i ona šala koju će analitičari i ex NBA igrači prepričavati kao "a ha, jel sad bilo to važno".

Ali to je veliko "ako", a do tada prvi utisak stoji, prilično tvrdoglavo, i kaže da je novi vlasnik Blejzersa u ligu ušao kao čovjek iz neke prošle ere.

NBA, naravno, neće javno paničiti. Liga voli bogate vlasnike, voli visoke prodajne cijene, voli kada se franšize prodaju za četiri milijarde jer to svima diže vrijednost imovine, i Adam Silver sigurno neće izaći pred kamere da kaže kako ga pomalo blamira što novi vlasnik štedi kao ona stara koleginica koja krije daljinski od klime.

Ali imidž lige ne grade samo finala, All-Star vikendi i reklame sa najvećim zvijezdama, nego i detalji koji pokazuju kakvi ljudi ulaze u vlasničke lože. Liga koja prodaje glamur, moć, modernost i spektakl ne želi da joj novi milijarder izgleda kao knjigovođa sa alergijom na navijače.

Zato ovo nije samo Portlandova priča, već i malo NBA ogledalo: sve veće cijene franšiza, sve veći investicioni fondovi, sve više vlasnika koji klub gledaju kao sredstvo, razvojni projekat, nekretninsku platformu, portfelj i još jedan red u bogataškoj biografiji. Sport jeste biznis, naravno da jeste, samo što u jednom trenutku biznis može da pojede osjećaj, a onda se svi iznenade kada navijači postanu cinični i kada im svaka priča o porodici, kulturi i zajednici zazvuči kao marketinški poster.

U Portlandu je taj osjećaj načet na najgluplji mogući način. Niko nije tražio titulu odmah, niko nije tražio da Dandon iz hira razbija salary cap, niko nije tražio da preko noći glumi Stiva Balmera i razbacuje novac samo da bi pokazao mišiće. Tražilo se samo da u prvoj plej-of sedmici ne izgleda kao cicija.

U tome, zasad, nije uspio.

Dandon na početku svoje ere ne djeluje kao veliki novi gazda Portlanda, nego kao Baja Patak NBA lige, samo bez komičnog tajminga. Ovo nije strip u kojem se tvrdičluk završi gegom, nego liga u kojoj se sve pamti, a Blejzersi nijesu rođaci koji su mu banuli na ručak, već igrači, treneri, navijači, radnici i jedan grad koji treba da povjeruje da novi vlasnik ima ambiciju veću od štednje na majicama.

U NBA ligi reputacija se gradi gestovima, a Dandon je prve gestove potrošio da pokaže kako mu je svaki sitni račun važniji od velikog utiska.

A kada ti prvi utisak bude da si cicija, onda ti ni četiri milijarde ne pomažu da izgledaš veliko.