Kako je pet izmjena u fudbalu paradoksalno produbilo nejednakost između klubova i povećalo broj povreda

Negdje između pandemijskih pravila i modernih navika fudbal je izgubio mjeru. Prvo je bilo privremeno, pa nužno, a onda, kao i sve u ovom sportu, trajno. Pet izmjena, koje su trebale da zaštite igrače, da im daju predah i sačuvaju tijela u sezoni zgusnutoj do apsurda, danas djeluju kao nešto što je promijenilo samu prirodu igre.

Jer, fudbal više nije isti sport kao prije pet godina.

Od trenutka kada je pravilo postalo trajno, treneri su ga prigrlili bez trunke sumnje. U Premijer ligi, čak 72 odsto mečeva od tada donijelo je barem četvrtu izmjenu.

Pet zamjena je postalo normalnost, a sa njom i nova dinamika, nova brzina, novi ritam, novi način da se utakmica razbije na segmente. Igra više ne diše istim plućima.

Na papiru, ideja je bila plemenita: smanjiti umor, zaštititi zdravlje, produžiti karijere.

U praksi, pak, povrede nikada nijesu bile češće.

Totenhem danas ima deset povrijeđenih fudbalera. Prošle godine, čitave sedmice izgledale su kao bolnički bilteni. I što je najgore, intezitet se nije smanjio. Naprotiv, postao je veći.

Pet izmjena je ubrzalo fudbal više nego što je iko očekivao.

Svježina s klupe promijenila je fizičku ravnotežu meča.

Recimo to ovako.

Nekada ste na tri izmjene imali obično samo jednog "džokera" koji je mogao da unese dodatnu svježinu, čuvali ste jednu izmjenu za odbranu, nekada i dvije, eventualno da "osvježite" srednji red.

Danas promjenite pola tima na terenu. I dok igači koji se mijenjaju imaju benefite, oni koji ostanu na terenu sada moraju da paze dosta njih koji svježi ulaze i potrošnja je onda još veća.

I tu dolazimo do estetike. Do onoga zbog čega volimo fudbal.

Što je više izmjena, to je manje prostora za one koji čitaju igru, za one koji misle prije nego što trče. Brzina ubija promišljenost. Tehničari gube onu pola sekunde koja im je činila razliku. Plejmejkeri nestaju u vrtlogu tempa, dok se kreativnost sve češće traži u prekidima, a ne u ideji.

Možda se zato mnogima čini da je fudbal ove sezone, posebno u Premijer ligi, postao siv. Energičan, da, ali bez duše.

A iza svega se krije i nejednakost. Pravilo o pet izmjena nije neutralno. Bogati su još bogatiji, jaki su postali jači. Arsenal, Siti, Real, Liverpul — klubovi sa dubinom na klupi, gdje i šesta opcija ima cijenu nečijeg budžeta, mogu da rotiraju luksuz.

Barli, Vulvsi, iako su iz superbogate lige i sa stabilnim finansijama, baš i ne.

Pet izmjena znači pet oružja više za moćne. I to nije slučajno, upravo su veliki klubovi prvi počeli da guraju ideju o uvođenju šeste izmjene.

Pep Gvardiola, uvijek dosljedan u filozofiji kontrole, predložio je čak i neograničen broj igrača na klupi.

"Svi bi mogli da igraju“, rekao je.

Ali ono što zvuči humano u teoriji, u praksi znači da će veliki klubovi još više zadržavati talente u sistemu, jer sada mogu svima dati poneki minut. Za male klubove, za igrače koji žele da igraju, to znači manje prostora, manje šansi, manje fudbala.

Pet izmjena, zapravo, nije zaštitilo fudbal. Samo ga je razrijedilo.

Novopromovisani timovi to osjećaju najbolje. Posljednjih šest koji su ušli u Premijer ligu - odmah su ispali.

Ipsvič, klub iz romantične bajke o uzastopnim promocijama, prošle sezone bi bio 17. ako gledate samo prva poluvremena, ali 20. ako gledate druga. Ne zato što su zaboravili da igraju. Nego zato što nijesu mogli da izdrže ritam pet svježih igrača sa druge strane.

Fudbal bi trebalo da bude test izdržljivosti, prilagodljivosti, i, na kraju, ljudske mjere. Izmjene su potrebne, da zaštite one koji više ne mogu, da daju taktičku širinu.

Ali kada postanu alat da se igra pretvori u sprint bez predaha, kada fizičko pregazi smisleno, onda više ne govorimo o evoluciji igre, nego o njenom iskrivljenju.