Premijer liga se zahuktava....fale samo golovi

Četrdeset utakmica je iza nas, a osjećaj je da Premijer liga još nije ni počela. Ne u smislu kalendara — tamo sve ide po planu, četiri kola su odigrana, evropska takmičenja su počela — nego u smislu igre. Malo ko od dvadeset klubova trenutno liči na pravi, uigrani tim. Napad je spor, u završnici nema automatizama, a brojke sve potvrđuju: prošlog vikenda 20 ekipa postiglo je samo 19 golova. U prethodnih deset godina bilo je jedva deset rundi s manjom efikasnošću.

Kontrast sa prošlom sezonom

Najbolje se vidi na primjeru Liverpula. Prošle sezone su u aprilu potvrdili titulu pobjedom 5:1 nad Totenhemom, a nijedan novajlija nije dobio start u Premijer ligi. PFA tim godine nije imao igrače koji su promijenili klub.

The year of the Reds 🔴

Here is the PFA Premier League Team of the Year! 

Any changes? 🤔 pic.twitter.com/xYRlA0CLTm
— Match of the Day (@BBCMOTD) August 19, 2025
 

Među golgeterima i asistentima tek su rijetki bili debitanti. To je bila sezona kontinuiteta: igrači su znali jedni druge, mehanizmi su bili izbrušeni, a fudbal je izgledao logično.

Sada? Pa, ne baš.

Najbolji strijelci prošle sezone raspoređeni su po novim svlačionicama: Aleksander Isak, Joane Visa, Brajan Mbeumo i Mateus Kunja su mijenjali klubove. Strand Larsen je umalo završio u Njukaslu, pa ostao u Vulverhemptonu, čime je poremetio pripreme oba tima. A sa strane su stigli Viktor Đokereš, Florijan Virc, Benjamin Šeško, Rajan Šerki i još čitava plejada imena. Logično je da nema hemije.

Salah u tranziciji

Najjasniji primjer je Mohamed Salah. Čovjek koji je prošle sezone bio simbol šampionskog Liverpula, najbolji strijelac i asistent lige, sada izgleda izolovano. Arne Slot pokušava da ukomponuje Florijana Virca kao „desetku“, da ubaci Ekitikea na špicu, sad je tu i traženje uloge za Isaka, da rotira bekove, ali sve to znači da Salah više nema one pasove koje mu je godinama servirao Trent Aleksander-Arnold.

Rezultat? Četiri šuta u četiri kola. Za fudbalera koji je navikao da bude neumoljivi egzekutor, to je neprirodno. Da nije bilo kasnih golova protiv Bornmuta i Barnlija, vjerovatno bismo govorili o najlošijem startu Salaha u dresu Liverpula. Jedini put kad je djelovao ovako tiho bio je 2022, kada je Darvin Nunjez stigao kao novo napadačko rješenje, a Jirgen Klop gurnuo Salaha u ulogu asistenta. Ista priča, drugo poglavlje.

Novi igrači, stari problemi

Arsenal je možda i najbolja ilustracija koliko vrijeme znači. Noni Madueke je u nekoliko situacija izgledao nezaustavljivo, ali sve je to još uvijek individualni bljesak. Nedostaje automatizam koji već godinama imaju Bukajo Saka i Martin Odegar. Dovoljno je reći da su prije dvije sezone najčešće dodavanje koje je ulazilo u šesnaesterac u cijeloj Premijer ligi bila baš kombinacija Odegar–Saka i obrnuto. Takve stvari ne nastaju preko noći, one se grade sezonskim radom i ponavljanjem.

Mikel Arteta je to i sam naglasio nakon pobjede 3:0 protiv Notingem Foresta. Rekao je da je zadovoljan, ali da njegovim krilima trebaju „različiti profili oko njih, kako bi se maksimizirao njihov kvalitet“. Drugim riječima, nije dovoljno dovesti dobrog fudbalera. Moraš dovesti onog koji se uklapa, koji zna da otvara prostor za Saku ili da povlači loptu kad Odegar ulazi unutra.

Sličan problem ima i Mbeumo u Mančester junajtedu. Navikao je da trči u prazan prostor i završava kontre u Brentfordu, ali kada treba da igra u tandemu s bekom koji se preklapa, djeluje nesigurno. Protiv Arsenala, u porazu 0:1, više puta nije znao kako da se uklopi u kombinacije. Protiv Sitija, u debaklu 0:3, njegovi saigrači su par puta zastali s pasom, provjeravajući da li je krenuo. To je znak da ekipa još nije uigrana.

Struktura sezone kao problem

Ima i širi razlog. Premijer liga je specifična jer sezona počinje dok prelazni rok još traje. Prva tri kola prolaze u neizvjesnosti, svi čekaju transfere, pa onda slijedi reprezentativna pauza, a igrači se vraćaju iscrpljeni i često se upoznaju s novim saigračima svega 48 sati prije sljedeće utakmice. Kada sve to prođe, odmah kreću evropska takmičenja i Liga kup, pa za trening gotovo da nema prostora.

Prethodnih decenija predsezona je služila za kondiciju i taktiku. Danas? Marketinške turneje, komercijalne obaveze, društvene mreže. Sve manje vremena za ozbiljan rad na terenu. I zato sada gledamo Premijer ligu koja izgleda kao produženi avgust. A fudbaleri kao đaci koji su ostavljeni na polaganje, pa su i tu došli...kampanjaški.

Bornmut kao izuzetak

Zanimljivo je da je jedini tim koji se zaista uklopio baš Bornmut. Oni su izgubili defanzivce, ali napad su zadržali. Rezultat: tri pobjede u nizu nakon otvaranja sezone na Enfildu, gdje su u porazu 4:2 pokazali da imaju kontinuitet. 

Napad koji ostaje isti donosi sigurnost, sigurnost donosi poene.

A tu je i sjajni Semenjo čiji ostanak je najveća pobjeda za tim Iraole.

Šta nas čeka?

Najveći će se sigurno probuditi. Takav je prirodni tok. Uvijek je potrebno vrijeme da se nove zvijezde naviknu na ritam engleskog fudbala, na duge zime, na protivnike koji igraju presing i na suđenje koje pušta duel više nego na kontinentu. 

Ali ono što ostaje zapisano jeste činjenica da je početak 2025/26 sezone obilježen pogrešnim pasovima, frustriranim pokazivanjima rukom gdje je lopta „morala“ da ide, i, paradoksalno, mnogo većim brojem čistih mreža nego ranije — 40 odsto, naspram prošlogodišnjih 25.

U konačnici, sve se vraća na jednostavnu istinu. Dovođenje velikih imena daje naslovne strane i prodaje dresove. Ali u fudbalu, više nego u bilo kojem drugom sportu, ono što se broji je razumijevanje na terenu. Kad saigrači znaju gdje će lopta ići prije nego što se ona doda. Kad bek krene u trk jer vjeruje da će ga krilo naći. Kad napadač zna da se kreće jer mu plejmejker vjeruje.

Premijer liga će, bez sumnje, doći do tog nivoa. Samo što smo ove jeseni svjedoci koliko put do uigranosti može da bude dug, čak i za najbolje na svijetu.