Od faraona do mumije

Mumija je postala filmsko čudovište zahvaljujući spoju egipatske mitologije, fascinacije smrću i zlatnog doba horora.

Hovard Karter je 1922. godine otrkio Tutankamonovu grobnicu, a deset godina kasnije "Universal pictures" studio je iskoristio to za pravljenje svog kultnog čudovišta - mumije.

Imali su već Drakulu, imali i Frankenštajna (Frankenštajnovo čudovište, da budem nerd do kraja), a Mumiju, odnosno Imhotepa je ovjekovječio besmrtni Bors Karlov (proslavio se već ulogama upravo Frankeštajnovog čudovišta i Fu Man Čua).

Od tada Mumija je dio pop kulture, prikazana kao neka vrsta zombija, suprotna od sjaja i veličine za života, dok je bila faraon.

Nije slučajno da priču o Mohamedu Salahu počnemo baš sa ovim osvrtom.

Od božanstva na Enfildu do toga da nakon tri klupe okrene se i zapali vatru put Arnea Slota...

Mohamed Salah nikada nije bio tip koji lako gubi kontrolu. Godinama je u Liverpulu bio simbol stabilnosti, profesionalizma i predanosti, oličenje igrača koji rijetko govori, ali kad to uradi onda bude snažna poruka.

Međutim, ono što se dogodilo u posljednjih nekoliko sedmica jasno pokazuje da je nešto puklo – duboko i nepovratno.

Poslije više od osam godina na Enfieldu, poslije 250 golova i nebrojenih rekorda, egipatski napadač po prvi put javno govori o osjećaju izdaje, o narušenom povjerenju i o klubu koji, kako on tvrdi, više ne vidi mjesto za njega.

Put do klupe

Salah je protekle sezone bio motor svega što je Arne Slot pokušavao da izgradi u svom prvom punom ciklusu u Premijer ligi. Trideset četiri gola, dvadeset tri asistencije, naslov prvaka - statistika koja bi svakog drugog učinila nedodirljivim.

U aprilu je potpisao novi dvogodišnji ugovor vrijedan više od 400.000 funti sedmično, čime je postao najplaćeniji fudbaler u istoriji kluba. Liverpul je, činilo se, osigurao mir barem na krilima.

Bilo je drame oko ugovora, a Salah se nije prezao da javno uperi prst u upravu kluba da je ona ta koja ne odgovarana poziv za produžetak saradnje.

Selili su ga u PSŽ, pravili su milijardera od njega u Al Hilalu, čak spremili i dres i pravili AI slike kako bi sve izgledalo.

Onda je došla ponuda i potpis na novi ugovor, najveći ikad, za igrača koji da je Liverpul bolje šutirao penale u seriji sa PSŽ bi bio i Zlatna lopta.

Ali samo nekoliko mjeseci kasnije, Salah je završio tamo gdje niko nije očekivao – na klupi. I ne jednom. Tri utakmice zaredom, bez mjesta u startnoj postavi. Za čovjeka koji je 53 puta uzastopno bio starter u Premijer ligi, to nije samo taktička odluka, želja da se odmori, sačuva, to je poruka.

"Treći put na klupi – prvi put u karijeri“, rekao je Salah novinarima nakon remija sa Lidsom. Glas mu je bio miran, ali riječi su bile umočene u otrov.

"Uradio sam toliko za ovaj klub, a sada sjedim i ne znam zašto. Dobio sam obećanja ljetos, ali sada su prekršena. Izgleda da me klub bacio pod autobus“.

Pukotina između Salaha i Slota

Prema svemu što se moglo čuti, odnos između Salaha i trenera Arnea Slota potpuno je nestao. Dvojac koji je prošle sezone izgledao kao savršen spoj - Slotova disciplina i Salahova sloboda u napadu – sada više ne razgovara.

"Bio je to dobar odnos, ali sada ga više nema“, rekao je Salah, otkrivši da je dan prije utakmice sa Lidsom, na sastanku u Kirbiju, saznao da ponovo neće početi.

"On zna kako se osjećam. Nema komunikacije. Ništa“.

Ono što najviše zabrinjava jeste način na koji Salah vidi sebe u toj priči.

"Neko ne želi da budem u klubu“, izjavio je. "Ne znam ko, ali tako se osjećam. Kao da me neko gura van.“

Za Liverpul, klub koji je posljednjih godina gradio identitet upravo na osjećaju zajedništva i kolektivne pripadnosti, to je opasna izjava. Kada igrač koji je godinama bio simbol te kulture počne govoriti o izolaciji i izdaji, to više nije samo pitanje forme – to je pitanje povjerenja.

Slom ponosa

Salah nije igrač koji traži izgovore. Njegov uspjeh nikada nije bio rezultat povlašćenog statusa, već opsesivne posvećenosti. Zato ga najviše boli što osjeća da je izdvojen kao problem, dok drugi prolaze neokrznuto.

"Izgleda kao da sam ja kriv za sve“, rekao je.

Radi istine, jedini igrač koji je koji je završio na klupi poslije poraza od Notingem Foresta i PSV-a.

I zaista, teško je ne primijetiti da su pojedinci poput Ibrahime Konatea i Kodija Gakpa nastavili da dobijaju šanse uprkos brojnim slabim partijama.

Salah, sa druge strane, sjedi i gleda kako drugi padaju, ali ne plaćaju cijenu, nakon sezone gdje je bio najbolji u Premijer ligi i jedan od najboljih na svijetu.

U cijeloj situaciji posebno je zanimljivo to što Salah nije izgubio hladnokrvnost. Nije vikao, nije prijetio, nije tražio sažaljenje. Njegove riječi su bile precizne i smišljene, kao da je sve unaprijed pripremio.

Još u aprilu, nakon sukoba sa Jirgenom Klopom pored aut-linije protiv Vest Hema, Salah je izgovorio rečenicu koja je odjeknula: "Ako progovorim, biće požar.“

Sada je, čini se, odlučio da pusti da taj požar bukne. Ovaj put nije bilo zadrške. Govorio je o prekršenim obećanjima, o osjećaju da se klub okrenuo protiv njega, o planovima koji više ne postoje. Čak je priznao da je pozvao roditelje da dođu na naredni meč protiv Brajtona jer "možda će to biti oproštaj“.

U tom trenutku, i najvjernijim navijačima Liverpula postalo je jasno da je ovo više od privremenog nesporazuma. Salah je otvoreno ostavio mogućnost odlaska već u januaru, a priča o Saudijskoj Arabiji ponovo je postala aktuelna.

Uspjeh koji više ne štiti

Salah je, od dolaska iz Rome 2017. godine, prepisao istoriju Liverpula. Rekorder po broju golova u modernoj eri, trofeji Lige šampiona i Premijer lige, kultni status koji je prevazišao teren. Ipak, ni to mu, izgleda, više ne garantuje zaštitu.

"Ne moram svakog dana da se borim za svoje mjesto – zaradio sam ga“, rekao je Salah. "Ali sada ispada da moram iznova dokazivati da vrijedim“.

Njegova forma ove sezone, međutim, ne ide mu u prilog. Pet golova i tri asistencije u 19 utakmica daleko su od njegovog standarda. U pojedinim mečevima, kao protiv Mančester junajteda ili Lidsa, izgledao je odvojeno od igre, bez uobičajene eksplozivnosti i preciznosti.

Slot, poznat po tome da traži maksimalnu taktičku disciplinu i defanzivni rad svih napadača, očigledno nije bio zadovoljan Salahovim povratnim trčanjem.

Realna slika je da je slabo pomagao odbrani, i da protivnici koriste prostor iza njega.

Ali i pored svega, pitanje ostaje - da li se tako postupa sa igračem koji je donio toliko?

Salah je sam povukao paralelu koja najbolje oslikava njegovu frustraciju: "Sjećam se kada Hari Kejn nije postigao gol deset utakmica, svi su govorili da će se uskoro vratiti. Kad Mo ne da gol tri meča, kažu – neka sjedi na klupi“.

Ta rečenica sadrži sve – umor, razočaranje i osjećaj da se mjeri drugim aršinima.

A možda i strah da je vrijeme, ono neumoljivo fudbalsko vrijeme, počelo da ga sustiže.

Sa 33 godine, Salah više nije igrač koji će sprintati devedeset minuta bez daha. Njegova igra se promijenila – više računa na instinkt, na prostor, na osjećaj za trenutak. Problem je što Slotov sistem zahtijeva upravo suprotno: intenzitet, presing, stalni pokret.

Klub u rasulu

Liverpul, u međuvremenu, prolazi kroz težak period. Samo osam bodova u posljednjih deset kola, nervoza u svlačionici, pritisak na trenera koji još traži pravu formulu.

U takvom kontekstu, Salahov istup djeluje kao kap koja prijeti da prelije čašu. Jer kad se najveća zvijezda javno suprotstavi klubu, to nikad nije kraj jedne epizode – to je početak krize.

Fenvej sports grupa, vlasnici Liverpula, sada su na raskrsnici. Direktor fudbala Majkl Edvards i sportski direktor Ričard Hjuz pokušaće da izglade odnose, ali biće teško. Slot ima punu podršku vlasnika, dok Salah, uprkos statusu legende, sve više izgleda kao igrač koji gubi tlo pod nogama.

Kraj ere?

Salah je već najavio da će se uskoro priključiti reprezentaciji Egipta u Maroku na pripremama za Kup afričkih nacija. Upravo zato naredna utakmica protiv Brajtona mogla bi da bude njegov oproštaj od Enfilda – makar privremeno, a možda i trajno.

"Pozvao sam roditelje da dođu, želim da uživam u toj utakmici, jer ne znam šta će biti poslije“, rekao je. "Možda je to moj posljednji put pred navijačima.“

Ako zaista bude tako, biće to kraj jedne epohe – ne samo za Salaha, već i za čitav Liverpul. Era u kojoj je "egipatski kralj“ simbolizovao sve što klub jeste: glad za pobjedama, vjera u sebe i sposobnost da iz ničega napravi magiju.

Analitički gledano, Salahov pad forme nije slučajan. Ima manje udaraca, rjeđe ulazi u kazneni prostor, a i kvalitet šansi koje stvara drastično je opao. Njegov uticaj bez lopte takođe je manji – presing više nije agresivan, a povratna trka sve rjeđa.

Još u oktobru, protiv Brentforda, vidjelo se da instinkt nije nestao – pogodio je precizno, onako kako samo on zna. Ali promašaj protiv Mančester junajteda nekoliko sedmica kasnije bio je podsjetnik da više nije isti igrač.

Slot to vidi, i zato je počeo da traži rješenja u drugim igračima, poput Dominika Soboslaja (kako ovaj čovjek nije zavrijedio nadimak "švajcarski nož", ove sezone samo golmana nije igrao). Ali pitanje je da li je to pravi put – jer zamijeniti Salaha nije samo stvar taktike, već i identiteta.

Njegov osjećaj da je izdvojen, da ga niko ne brani ni unutar tima ni u medijima, djeluje kao kulminacija niza događaja koji su se nagomilali od proljećnih slavlja titule. Od tada do danas, sve je krenulo nizbrdo – i za tim, i za čovjeka koji ga je godinama nosio.

Da li je ovo kraj jedne od najblistavijih epoha u istoriji Liverpula? Možda. Ako zaista dođe do rastanka, biće to gorko poglavlje – ne zbog kraja samog po sebi, već zbog načina na koji se odvija.

Liverpul je veliki klub, svjetskih razmjera, ali ni taj status mu ne pomaže da veći klubovi i ono bogatiji mu uzimaju igrače u najboljim godinama.

Salah je neko ko je ostao, koje bio tu, koji nikada nije koketirao sa Realom, PSŽ-om, Barselonom, a nije da ga nisu željeli. On voli tu desnu stranu Enfilda, koja može da se zove po njemu.

Jer ako neko poput Mohameda Salaha, čovjek koji je donosio golove, trofeje i ponos, završi odlazeći uz riječi o izdaji i nepoštovanju, onda to nije samo njegov poraz. To je poraz cijelog Liverpula.

Na kraju, čitava saga oko Mohameda Salaha djeluje kao priča o Faraonu koji je predugo vladao, a sada ga njegovo carstvo gura u sarkofag. Onaj koji je nekada dizao Enfild na noge i donosio svjetlost, sada stoji na ivici da postane - mumija vlastite slave.

Liverpul je Faraonu dao tron, a Faraon mu je zauzvrat dao carstvo trofeja. Ali vrijeme, neumoljivo i hladno, sada traži da se napiše novo poglavlje. I dok se pijesak istorije polako spušta preko jednog od najvećih koji su ikad nosili crveni dres, ostaje samo pitanje - da li će Faraon još jednom ustati iz svoje piramide, ili će ovo zaista biti trenutak kada legenda postaje mit?