Zauvijek kralj Egipta i Liverpula

Nije to vijest koja se pročita pa zaboravi, niti ona koja stane u jednu notifikaciju i nestane među ostalima, nego ona koja te zatekne negdje između dvije sasvim obične radnje, mene lično dok sam gledao sjajnu sekvencu Džanana Muse u duelu Dubaija i Panate. I onda shvatiš da se nešto veliko, ali tiho, pomjera sa svog mjesta, jer kada Mohamed Salah kaže da će na kraju sezone otići iz Liverpula, ne mijenja se samo sastav jednog tima, nego se zatvara jedno poglavlje koje je godinama djelovalo kao da nema kraja.

Salah nikada nije bio samo igrač koji daje golove, iako bi već i to bilo dovoljno za status legende, jer brojevi koje je ostavljao za sobom nijesu bili samo impresivni, nego i konstantni, neumoljivi, gotovo dosadno pouzdani, ali ono što ga je odvajalo od drugih bila je ta neobična kombinacija jednostavnosti i veličine, osjećaj da sve radi bez napora, kao da igra neku svoju verziju fudbala u kojoj su stvari logične, predvidljive i opet neuhvatljive za one koji pokušavaju da ga zaustave.

Jeste, Tijeri Anri je isto to radio i imao je elegantniju notu u tim pokretima, ali ta lakoća, barem meni, jedino je bila vidljiva kod njih dvojice.

U tom Liverpulu, koji je godinama živio na ivici između romantike i brutalne efikasnosti, Salah je bio konstanta koja je držala sve na okupu, zato što je bio tu svaki put kada je trebalo, bilo da je riječ o utakmici protiv velikog rivala ili o onim večerima kada se bodovi uzimaju na mišiće, jer takve utakmice grade sezone jednako kao i one velike. A Mo je to znao.

Možda je baš u tome bila njegova najveća vrijednost, u tome što je uspijevao da bude i spektakl i rutina u isto vrijeme, da postigne gol koji će se vrtjeti danima, a onda tri dana kasnije odradi posao bez mnogo buke, kao da je sve to dio nekog plana koji je postojao mnogo prije nego što smo ga mi primijetili, i zato njegov odlazak ne djeluje kao kraj jedne priče, nego više kao trenutak kada shvatiš da si dugo živio u nečemu što si uzimao zdravo za gotovo.

Jer, koliko god puta smo gledali Liverpul i podrazumijevali da će Salah nešto uraditi, makar jednu situaciju riješiti, makar jednu odbranu razvući, makar jednom natjerati protivnika da pomjeri linije i izgubi ravnotežu, i koliko puta smo se iznenadili kada to uradi na način koji smo već vidjeli, ali opet ne uspijevamo da objasnimo zašto je to baš tada i baš tako bilo dovoljno.

Salah je djelovao kao podsjetnik da veličina može da traje, da može da bude uporna i dosljedna, i da upravo u toj dosljednosti leži nešto što se ne može lako zamijeniti, bez obzira na to koliko novca ili talenata stoji na raspolaganju.

Njegov odnos sa navijačima Liverpula bio je stvaran, izgrađen kroz godine zajedničkih pobjeda i poraza, kroz večeri na Enfildu kada se činilo da se energija sa tribina i ono što se dešava na terenu stapaju u nešto što nije moguće objasniti, nego samo osjetiti, i u tom odnosu nije bilo potrebe za dodatnim objašnjenjima, jer su stvari bile jasne same po sebi.

Zato i odlazak boli na neki drugačiji način, ne kao šok ili izdaja, nego kao tiho prihvatanje da vrijeme ide dalje, da igrači dolaze i odlaze, ali da neki od njih ostave trag koji se ne briše lako, koji ostaje u načinu na koji se priča o klubu, u načinu na koji se pamte određeni trenuci, u načinu na koji se porede generacije koje dolaze.

Salah je bio dio Liverpula koji je znao kako da bude i ranjiv i nepobjediv u isto vrijeme, koji je znao da izgubi na način koji boli, ali i da se vrati na način koji inspiriše, i u svemu tome je imao ulogu koja nije mogla da se svede na jednu riječ ili jednu definiciju, jer nije bio samo strijelac, niti samo lider, niti samo simbol jedne ere, nego pomalo od svega toga, složen u nešto što je imalo smisla samo dok traje.

Možda će, kada ode, postati jasnije koliko je zapravo bio važan, jer često tek u odsustvu shvatimo koliko je neko bio prisutan, koliko je njegov učinak bio ugrađen u samu strukturu tima, koliko je bilo stvari koje su se podrazumijevale upravo zato što je on bio tu i koliko će biti teško pronaći nekoga ko može da ponovi tu vrstu uticaja, ne samo kroz brojke, nego kroz osjećaj sigurnosti koji je donosio.

Onaj momenat kada ste mali, vozite se kroz oluju, ali ste sigurni jer vas vozi otac. E pa bili smo sigurni svaki put kada bi broj 11 izašao na teren.

A opet, postoji nešto i u tome što odlazi na svoj način, bez potrebe da se priča produžava više nego što treba, kao da i taj odlazak prati logiku njegove igre, jednostavno, jasno, bez viška pokreta, bez potrebe da se ostavi posljednja riječ koja će sve objasniti, jer neke stvari ne treba objašnjavati, nego pustiti da ostanu takve kakve jesu.

Reći će neki, i ja ću biti među njima, da je ovo moglo i ranije, prošle godine, nakon savršene sezone, titule, ali… u ovoj sezoni kada se traži novi identitet, jer je onaj Klopov već počeo vidljivo da blijedi, a Slot, nažalost, nije uspio svoj da dovoljno integriše, opet je svaki put neka nada kada lopta ode na to desno krilo.

Za navijače Liverpula, to neće biti samo oproštaj od jednog igrača, nego od jednog perioda u kojem su znali da, bez obzira na sve, postoji neko ko može da napravi razliku, ko može da promijeni tok utakmice, ko može da donese onu jednu akciju zbog koje se fudbal i gleda, i upravo zato će njegova posljednja utakmica, kada god dođe, biti više od običnog kraja sezone.

Biće to trenutak kada će se sabrati sve te godine u jedan pogled ka terenu, u jedno skandiranje koje će se čuti do mrskog Mančestera, jer će svi znati zašto su tu i šta ispraćaju, i možda baš tada, u toj tišini između dva zvižduka, postane jasno da neki igrači ne odlaze samo iz kluba, nego iz jednog dijela naših života koji smo, svjesno ili ne, vezali za njih.

I zato ova priča nema pravi kraj, jer Salah neće prestati da postoji onog trenutka kada napusti Liverpul, nastaviće negdje drugo, u nekom drugom dresu, na nekom drugom stadionu, ali ono što je bio u Liverpulu ostaće tamo gdje i pripada, među onim trenucima koji se ne brišu, koji se prepričavaju, koji se gledaju ponovo, ne zato što moramo, nego zato što želimo da se podsjetimo kako je izgledalo kada je sve imalo smisla.

Salah i Klop su imali onaj osjećaj kada znaš da će nešto uspjeti i prije nego što vidiš kako izgleda na kraju, trener koji je u njemu vidio ono što drugi nijesu do kraja razumjeli i igrač koji je uzvratio tako što je postao lice tog tima bez potrebe da to ikada naglašava, i nijesu djelovali kao tandem koji mora stalno da se potvrđuje, nego kao dvojica koji znaju šta rade i ne troše energiju na priču, pa danas sve to djeluje veće nego što je izgledalo dok je trajalo.

A navijači, legendarni Kop?

Pjesma koja je krenula sa tribina nije bila smišljena da bude velika, nego je postala velika baš zato što je bila jednostavna, “Mo Salah, Mo Salah… running down the wing… Egyptian King”, i ide sama od sebe, kao refren koji ne možeš da izbaciš iz glave, pa je pjevaš i kad nema potrebe, i kad lopta nije ni blizu njega.

Ali prava stvar je bila ona druga, ona koja je prešla granicu fudbala bez da je iko to pokušavao, “If he scores another few then I’ll be Muslim too”, i u toj rečenici ima više nego u hiljadu analiza, jer to nije bila ni šala ni provokacija, nego način da ljudi pokažu koliko su ga prihvatili, bez zadrške i bez kalkulacije, kao da je najnormalnije na svijetu da stadion u Engleskoj pjeva o vjeri jednog igrača iz Egipta i da to zvuči potpuno prirodno.

Klub je odmah izbacio video, 11 trenutaka za istoriju, 11 rezova kroz vrijeme, i shvatiš da to nijesu samo golovi, nego mali komadi jednog života koji je neko proveo u istom dresu, jer taj niz nije napravljen da pokaže koliko je Salah bio dobar, nego koliko je bio prisutan, koliko je puta bio tu kad je trebalo, koliko puta je ponovio istu kretnju, isti ulazak unutra, isti šut lijevom nogom, a da nikada nije izgledalo isto, i dok gledaš te slike, jednu po jednu, shvatiš da zapravo ne pamtiš sve te utakmice pojedinačno, nego osjećaj koji su ti ostavile.

I tu negdje leži suština, jer nijesu to pjesme koje dobiješ samo zato što si dao gol ili osvojio trofej, nego zato što si postao dio nečega većeg, dio svakodnevice tog stadiona, pa kad krene pjesma, ne razmišljaš ni zašto ni kako, nego samo znaš da pripada tu, isto kao i on, i zato će, kad ode, najviše faliti baš taj trenutak kada tribine krenu prije nego što se išta desi na terenu, jer to ne možeš da zamijeniš ni transferom ni taktikom, nego samo da prihvatiš da je bilo i da više neće biti isto.

Ispraćali su navijači legende, prvo Stivija i Džejmija, pa onda sve one koji su na ovaj ili onaj način ostavili trag, ta cijela Klopova generacija koja je i ranije krenula da se osipa, Mane, “Si senjooor” Bobi Firmino, Hendo da ne pominjemo neke ranije, tipa Ager, Suares, ma boljelo je dođavola i kada je odlazio “El Ninjo”, ali to je drugačiji osjećaj.

Ovo ne boli, ovo se vidjelo, nadolazilo je, samo se crtalo. Ovo je sa stilom, kraj ere, kraj osjećaja sigurnosti, traženje nekog novog, ne kao zamjene, jer Mo se neće moći nikada zamijeniti. Samo drugi nivo.

Eh, samo… najteža i najskuplja riječ u ovom trenutku.

I biće to neka sasvim obična utakmica.

Ne finale, ne istorija, ne ništa što unaprijed nosi težinu, nego 90 minuta koji će početi kao i svaki drugi, sa istim navikama, istim pogledima ka terenu, istim očekivanjem da će se nešto desiti na tom desnom krilu, jer tako je bilo godinama, i tijelo pamti i kad razum već zna.

I baš u tom trenutku, kada lopta ode negdje drugo, kada akcija krene na drugu stranu, kada neko drugi pokuša da uradi ono što smo predugo vezivali za jednog čovjeka, shvatićeš da više ne gledaš isto.

Ne zato što je slabije, nego zato što je drugačije.

I to je sve.

Jer neki igrači ne odu u trenutku kada skinu dres, odu onda kada prvi put shvatiš da ih više ne tražiš u svakom napadu. A da ti fale...