Starije generacije sjećaju se legendarnog zagrijavanja Diega Armanda Maradone uoči revanša tadašnjeg Kup UEFA protiv Bayern Minhena dok u pozadini svira pjesma "Live is Life“ austrijskog benda Opus. 

Za mlađe generacije postoji jedna slična dimenzija u koju se vinemo svaki put kada je dosadno i kada se osjećate kao da ste „prekucali“ YouTube. 

Tada slijedi kucanje Neymarovih kompilacija, a uz to ide i njegova pjesma „Parado no bailao“.

Svi koji su barem jednom pogledali kompilaciju nevjerovatnih poteza su čuli tu pjesmu. Doduše, tu se najčešće mora odati priznanje i kreatorima tih video snimaka, koji hirurški precizno uz ritmove funk carioce puštaju jedan za drugim potezom. 

Brazilska superzvijezda je za mlađu generaciju ono što su neki velikani bili prije njega. Da, Messi, Ronaldo i još neki su bili bolji, osvojili su više, ali Neymar je bio otkrovljenje. 

Sa svega 18 godina je radio čuda u dresu Santosa. Šteta što mu sada po povratku u svoj klub i ne ide baš najbolje, pa su i u opasnoj zoni, ali to nije toliko važno. 

Važno je ono što je Neymar predstavljao – slobodu, antikonformizam, mladalački bunt među surovim profesionalcima kojima je svaka utakmica biti ili ne biti. 

"Parado no bailao“ dodavala je poseban ton u igri. Svaki put kad bi se Neymar poigravao sa svojim rivalima, osjećaj bi bio kao da iznova čujete tu pjesmu sa svojim zaraznim notama. 

Neymar, iako ga mnogi ne vole zbog njegovog razmaženog ponašanja, bio je heroj nove generacije. Njeno lice i naličje. Pravi posljednji kralj sambe.

Dokaz za to su i novi Brazilci koji dolaze u profesionalni svijet. Za razliku od svog sunarodnjaka, a i mnoštva njih prije njega, više nema te lakoće u igri, nema ni te sambe. 

Od "joge bonito" (predivne igre) ostala je samo "joga" – prazna, zasićena dosadnih zvijezda koje liče jedna na drugu i ubijena statistikom.

Neymar će i dalje da radi po svom, pa dok ga noge u potpunosti ne izdaju.