Začarani krug, teret na leđima mladosti

Nakon šest odigranih rundi crnogorske prve lige, tabela izgleda zanimljivo. U zoni baraža, ili bolje reći u dijelu tabele gdje se vodi borba za opstanak, trenutno se nalaze dva najveća kluba, dva posljednja šampiona, Sutjeska i Budućnost. Aktuelni prvak iz Nikšića do sada je osvojio pet bodova, baš kao i klub iz Podgorice. Potpuni kolaps doživjeli su i jedni i drugi, s tim što je ovaj koji se desio ekipi Sutjeske prilično neočekivan.

A Budućnost... posljednjih godinu i kusur dana, koliko je prošlo od osvajanja titule sa nevjerovatnom nadmoćnošću u odnosu na sve rivale, plavo-bijeli klub se nalazi u začaranom krugu iz kojeg za sada nema izlaza. Politika, interesi, smjene... najmanje se u posljednje vrijeme vodi računa o onome što se dešava na terenu. Budućnost je postala alat za ostvarenje interesa, pitanje je samo čijih. Jer od trenutnog stanja niko nema koristi. Možda se zadovolje neki partikularni interesi, ali na duže staze, saldo nije nula već debeli minus.

Nakon izgubljenog meča u Ulcinju, "glavom" je platio još jedan trener. Srđan Radonjić i njegov stručni štab dobili su obavještenje od Upravnog odbora da su bivši. Radonjić je preuzeo klub krajem prošle sezone nakon što je propala misija Miodraga Božovića. I tada je bilo mnogo nagađanja ko će na klupi, u jednom momentu je to trebalo da bude trener ženske sekcije, Dušan Globarević, ali je izabran Radonjić, tadašnji šef skauting službe, ranije direktor omladinske škole. Iako je ideja bila da Radonjić bude vršilac dužnosti, na kraju je ostao kao stalno rješenje, ali ni on nije uspio.

Budućnost sada traži novog trenera. I ko god da dođe, a morao bi da bude baš motivisan da prihvati ulogu šefa struke u ovakvoj situaciji, moraće dobro da zavrne rukave i, ono što je najgore, da osim o terenu, razmišlja i o odnosima sa upravom i navijačima. Jer u Budućnosti je toliko sve nestabilno i pod znakom pitanja da je utisak da se nikada ne zna šta nosi novi dan, a ne mjesec, polusezona ili čitava godina. U takvim uslovima, u kojima se lome interesi raznih grupa, nije lako opstati.

Nakon što je zimus sa Miodragom Božovićem stiglo 11 pojačanja, od kojih pola godine kasnije skoro niko nije u klubu, neko se dosjetio ovog ljeta da je vrijeme da Budućnost da šansu mladim momcima, poniklim u sistemu kluba. Bio je to nakon svih finansijskih promašaja sa velikim ugovorima za strance logičan potez. Zašto nekome dati 10 ili osam hiljada mjesečno ako za uzvrat ne isporučuje razliku u ligi kakva je crnogorska. Za mnogo manje para, a potencijalno veliku zaradu kasnije, logičnije je gurati mlade momke koji mogu donijeti novac klubu, a ne samo ga odnijeti iz istog, poput Takija Nikolića, Lionela Strumije i još nekih.

Na stranu rad Srđana Radonjića i njegovih saradnika, pitanje je koliko je uopšte konkurentan aktuelni sastav Budućnosti i šta može da uradi ove sezone. Plavo-bijeli su za sada uspjeli da pobijede samo Sutjesku u prvom kolu. Izgubili su od Dečića, Mornara i Otranta. Igrali neriješeno sa Arsenalom i Bokeljom. Budućnost je postigla samo dva gola na šest utakmica. Sa takvim učinkom nemoguće je očekivati više bodova i bolju poziciju od aktuelne. Ono što takođe brine sve koji prate Budućnost jeste da se ne vidi apsolutno nikakva ideja u igri, tj. uglavnom sve djeluje bezidejno i svodi se na grešku rivala, eventualno neki individualni kvalitet i bljesak.

Prije godinu dana, Budućnost, koju je tada predvodio Dejan Vukićević, zahvalila se jednoj grupi igrača, među kojima je bilo i nekoliko kapitena, starijim fudbalerima i strancima, pod geslom da se preživi pet kola do zimske pauze uz mlade snage, pa da se vidi za dalje. Među odstranjenim igračima bio je i Adnan Orahovac, kojeg je kasnije rehabilitovao Miodrag Božović, a sada je i ponovo sa trakom oko ruke. I to je samo jedan od primjera koliko Budućnost luta. Ne zbog Orahovca, nego zbog nedostatka jasne vizije. Dovođenjem 11 igrača, mahom u zrelijoj dobi, ona čistka izgubila je smisao, baš kao i ideja o mladim igračima iz sopstvene škole.

Ipak, ovog ljeta, bez Evrope, bez novca od UEFA-e, Budućnost nije imala drugu opciju bez da proba sa svojim ličnim produktom. Momcima iz omladinske škole. Dovedeno je nekoliko igrača iz domaće lige poput napadača Neđeljka Kovinića i lijevog beka Jorgosa Makridakisa. Budućnost trenutno nema rezultat, nema ni igru, ali mladi momci skupljaju minute i imaju važnu ulogu u rasporedu timskih snaga. Samo, da li Budućnost može baš da se osloni na golobrade momčiće u tolikoj mjeri? Da li timu nedostaje neko ko će da ih usmjeri na terenu i oslobodi prevelike odgovornosti? To, makar za sada, ne uspijevaju da urade iskusniji igrači koji su na terenu.

U posljednjem meču protiv Otranta, Budućnost je u startnih 11 imala dva igrača rođena 2009. godine (Popović i Vujović) i jednog rođenog 2008. (Jašović). Tokom prethodnih utakmica u startnih 11 znao je da bude redovan i Matija Rakčević (2009.), kao i Matija Jovanović (2008.). Uz Danila Vukanića (2006.) koji je u prvom timu već duže vrijeme, to su snage kojima je Budućnost dala šansu ove sezone. Tu je još jedan član klase 2006., Andrej Camaj, ali za njega nema previše prostora. Protiv Dečića je igrao Zarija Mugoša (2007.), ali se povrijedio pa ga nema u sastavu.

S obzirom na sve što se dešava u klubu, da nema nikakve stabilnosti, da su imenovanja i smjene toliko česte, teško je očekivati da ovi momci mogu u kontinuitetu da nose igru Budućnosti. Neki od golova koje je Budućnost primala ove sezone, poput drugog protiv Otranta, kada je povratna lopta prošla ispod noge golmana Domazetovića, najbolje opisuje sveukupno stanje u klubu. Teško da neko sa sigurnošću može tvrditi sada šta je cilj Budućnosti ove sezone, šta su realne ambicije i ko uopšte donosi odluke u ime kluba, da li je to Upravni odbor, gradonačelnik Podgorice, navijači ili neko deseti. Kada sve to stavite na sto, ne djeluje kao previše primamljiv posao za nekog novog trenera.

Otrant 2:0 Budućnost – 05.09.2026. | Sažetak, 1.CFL Kolo 6 Watch on YouTube

A nije samo da trener treba klubu iz Podgorice, potreban je i sportski direktor. Jer i na toj poziciji već neko vrijeme nema stabilnosti, baš kao ni na klupi. Legendardni golman plavih, Dragoje Leković, proveo je ljetos izuzetno kratak period na toj poziciji prije nego što je digao sidro zbog nemogućnosti da radi svoj posao kako želi. Prije njega je tu bio Nenad Maslovar koji će ostati upamćen po prelaznom roku od 11 pojačanja koja to nikada nisu bila. Onaj koji bi trebalo da gasi vatru je Fatos Bećiraj, nekadašnji fudbaler Budućnosti i reprezentativac Crne Gore. Moraće Bećiraj da založi sav fudbalski kredibilitet koji ima da pokrene promjene u sportskom sektoru.

A za Budućnost potencijalno još jedan problem može biti novembar, odnosno kraj tog mjeseca. Od 21. novembra kadetska reprezentacija Crne Gore nastupaće na svjetskom prvenstvu u Kataru. Članovi te generacije su Marija Rakčević, Petar Vujović i Lazar Popović, ujedno i kapiten nacionalnog tima. U zavisnosti od učinka reprezentacije biće plavo-bijeli, jer će pomenuti trojac propustiti minimum dvije utakmice u samom finišu jesenjeg dijela šampionata. Ako rezultat u Kataru bude pozitivan, možda onda i tri meča budu plavo-bijeli bez svojih mladih snaga.

Budućnost ove sezone nema lidera na terenu, nema ga ni u klubu, u organizacionom smislu. Kapitenska traka šetala je između nekoliko igrača, a čini se da niko nije siguran ko je kapiten broj 1. Nad plavo-bijelom mladošću polako se nadvija oblak sumnje, od priče da moraju da igraju i da se istrpe za veće dobro, sada je situacija baš teška, rezultata nema i moraće neko da istupi i preuzme odgovornost. Je li realno da to budu Popović, Rakčević i Vujović? Nije, oni treba da budu tu, ali u ovom momentu nisu kapacitet da budu glavni igrači, da sve od njih zavisi sa 17 godina.

FK Budućnost mora spoznati organizacionu odgovornost kao način rada, silno mijenjanje trenera ne vodi ničemu, a talenat koji posjeduje u igračkom kadru mora osloboditi pritiska nefudbalskim stvarima. Ako tako ne bude, borba za opstanak možda bude i realna priča ove sezone.