Pat Riley više ne korača parketom, ali njegova sjenka nad NBA ligom veća je nego ikad - nauljeni, Armanijem odjeveni spektar šampionskog mentaliteta i samopouzdanja. Od "Showtimea" do Južne Floride, Rileyjevi otisci nalaze se na nekim od najnezaboravnijih trenutaka u košarkaškoj historiji. Njegova karijera nije samo rezime - više liči na holivudski scenario. Igrač, trener, izvršni direktor - uradio je sve i to sa stavom koji ga je učinio kumom moderne košarke. Pa kako je jedan dečko iz Schenectadyja u New Yorku postao arhitekta dinastija i majstor reinvencije?

Rileyjeva priča počinje kasnih '60-ih, kao borbeni krilni igrač na Kentuckyju pod Adolphom Ruppom - manje spektakla, više laktova. Birali su ga kao sedmog na draftu 1967. godine San Diego Rocketsi, a zatim je prošao kroz Portland i Lakerse prije nego što je pronašao ulogu kao borbeni pomoćnik Jerryja Westa. Nije bio zvijezda, prosječno bilježeći 7,3 poena tokom devet sezona, ali je upijao košarkašku filozofiju. Ona titula iz '72 s Lakersima, u ulozi rezerviste? Njegov prvi ukus šampionskog zlata - iskra onoga što će tek doći.

Kada je njegova igračka karijera zamrla, Riley nije nestao—prilagodio se. Prešao je u komentatorsku kabinu Lakersa, sve dok ga sudbina (i odlazak Paula Westheada) 1981. nisu gurnuli u trenersku stolicu.

Tada počinje "Showtime". Riley je preuzeo ekipu Lakersa - Magic Johnson, Kareem Abdul-Jabbar, James Worthy - i pretvorio je u košarkaški san u tranziciji. Njegova debitantska sezona? Šampionska titula. U devet godina osvojio je četiri trofeja, kombinujući holivudski glamur s nemilosrdnom preciznošću. Odijela su postajala elegantnija, kosa sve zalizanija, a taktika smrtonosnija. Njegova filozofija „bez skokova“ - forsiranje izgubljenih lopti, trčanje i brzo poentiranje - pretvorila je Lakerse u sprint sa semaforom. Do 1988. godine, nakon dvije uzastopne titule, zaštitio je izraz „three-peat“ (tri uzastopna naslova), izraz toliko smio da je izazivao ligu da ga zaustavi. Nisu mogli.

Ali Riley nije završio sa pisanjem svoje priče. 1991. godine napustio je Lakerse i zamijenio sjaj Los Angelesa za surovost New Yorka. Nestale su brze kontre, a stigao je čvrst, defanzivno orijentisan stil igre. Patrick Ewing, Charles Oakley, John Starks - oni nisu trčali, već su tukli protivnike. Riley je doveo Knickse do finala 1994, gdje su za dlaku izgubili od Hakeema Olajuwona i Rocketsa, ali je ponovo učinio da Madison Square Garden gori. Četiri sezone, četiri puta 50+ pobjeda - Rileyjeva strast bila je srce New Yorka '90-ih.

Zatim je došao Miami. Godine 1995. Riley je preuzeo kontrolu nad Heatom uz kontroverzni „fax-machine power play“, razbjesnivši navijače Knicksa, dok su oni iz Miamija počeli da sanjaju. Kao trener i izvršni direktor, izgradio je kulturu od nule - tvrdu, disciplinovanu, neumoljivu. Privukao je Alonza Mourninga, zatim Tima Hardawaya, vodeći Miami do finala Istoka 1997. Povukao se s klupe, ali je onda orkestrirao ultimativni potez: dovođenje Shaquillea O’Neala 2004. Vratio se na klupu, oblikovao Dwyanea Wadea u ubicu, i 2006. osvojio prvu titulu za Heat, velikim preokretom protiv Dallasa u finalu. Rileyjev osmijeh rekao je sve - opet je uspio.

A onda - Velika trojka. Godine 2010, Riley, sada potpuno u ulozi izvršnog direktora, uspio je da spoji LeBrona Jamesa, Chrisa Bosha i Wadea u Miamiju. Dvije titule, četiri finala - Heat je postao mračna sila NBA lige, a Riley je bio Palpatine koji povlači konce. Danas, sa 79 godina, još uvijek je predsjednik Miamija, jureći svoju desetu titulu. Njegova kosa je sada srebrna, ali njegov žar ne jenjava.

Rileyjevo naslijeđe nije samo u broju titula - devet šampionata kao igrač, trener i direktor - već u atmosferi koju je stvorio. Sjaj „Showtimea“, bijes beskompromisnih Knicksa, kultura Miami Heata - sve nosi njegov pečat. On je rijetka figura koja je pobjeđivala na svakom nivou, uvijek se prilagođavajući, dokazujući da se žestina i stil ne isključuju međusobno. Pat Riley nije samo igrao igru - on ju je redefinisao.