Malo je čudan osjećaj gledati ljude kako se opraštaju od živog, i hvala bogu zdravog, Grega Popoviča. Od kada je Šems javio da on prestaje da bude trener, ali nastavlja kao predsjednik košarkaških operacija, svijetom je zavladala, pa skoro, mas-histerija... a opet, s druge strane, i to se nekako razumije — ipak je ovo kraj ere.

Matore prdonje (pardon my French), generacija naših očeva i starije braće, i ona najgora sorta — rođena i 20 godina kasnije od '80-ih, ali koja se tripuje kao Oven Vilson u Ponoć u Parizu, za nekim vremenom kojem ne pripada... e pa, cijela ta gomila ljudi, koju predvode bivši košarkaši koji su sada analitičari na mejnstrim medijima, pokušava da nam objasni kako je "najbolje od košarke" (ma sporta generalno) davno prošlo, i da džaba gledamo sport dalje, i tako, kao Dementori, gledaju da isisaju svu energiju iz nas.

Takvim ljudima odbrusim "Lebron je bolji od Džordana", iako ni sam, iskren da budem, ne stojim iza te tvrdnje — jer ne mislim tako — nego jer sam nekako naučio i sebi postavio filtere da svako vrijeme ima svoje heroje, a kao otac, da se nadam da će najbolja košarka (sport generalno) da se odvija kada moj sin bude u mojim godinama i gledao to isto. Jer to je napredak, i to je nada da će sport da opstane i da se razvija.

Nakon ovog malog ispadanja iz kolosijeka i prenošenja bukvalnog toka misli, da se vratim na suštinu. Sva ova pobrojana grupa ljudi, svi ti "u moje vrijeme..." — ništa ne mogu da nam kažu za Grega.

Na njega se koplja lome. Nema nikog da smije da preko usta izusti nešto kontra toj sijedoj glavi, pogledu lunatika i genija, kralju sarkazma i britkog humora koji nije za svakoga.

Problem sa tim „u naše vrijeme“ narativom je što nije samo selektivan — on je defanzivan. To nije ljubav prema prošlosti, nego strah od sadašnjosti. To je pokušaj da se zaštiti osjećaj vlastite posebnosti — da je baš to vrijeme, ti igrači, ti momenti jedini validni. I zato je Greg Popovič kao anomalija. Jer on je dokaz da možeš voljeti prošlost, ali ne bježati od sadašnjosti. Možeš biti dio istorije, ali ne odbijati budućnost.

Sam Greg je umio da kaže "nervira me ovoliki broj trojki", ali da njegovi "B-listeri", Deni Grin i Geri Nil, umiju da postave rekord po broju trojki u finalima.

Pa koliko je samo akcija imao u kojima je trojka bila finalni šut.

Njegova "hammer" akcija, u kojoj se istovremeno u napadu odvijaju dvije radnje: Parker ili Đinobili koji prodiru uz osnovnu liniju, vuku odbranu na sebe, dok u suprotnom uglu Dankan zida za Grina u ćošku, koji dobija loptu.

Pa to kako je od Denija Grina, koji je gađao cigle u ABA ligi u dresu Olimpije, napravio ubitačnog šutera koji će na tom šutu da zaradi pristojan novac od NBA ugovora.

To je samo dio čarolije Popa.

U suštini, ne volim skaliranja. Nisam nikada bio Hornbijevski High Fidelity-nastrojen da sve mora da ima tu listu od top 5, top 10... ali pobjegnem s vremena na vrijeme, kako me drži situacija neka, iako kasnije, ako ponovo razmišljam, nisam siguran da je odabir tačan — ali argumentacija branjenja tog stava pruža neograničenu zabavu... dajte, svi imate te Viber grupe.

Ipak, u moru tih tabela, jedina u koju sam apsolutno siguran: nikada u istoriji NBA lige nije bilo boljeg tandema trener–igrač od Grega i Tima Dankana.

Nemojte misliti da se Greg šalio kada je pričao "ja sam njemu asistent".

Od momenta kada je vidio njegovu igru na Vejk Forestu, do zajedničkog ronjenja u "shark-free vodama" (Tim ima užasnu fobiju od ajkula, ako ga ko razumije...) oko Djevičanskih ostrva.

Pa čak i to kad je Dankan vagao — a jeste — da li da se oproba u Orlandu, i način na koji mu je saopštio da ostaje (ostavio mu je mafin od šargarepe na vratima — interna šala).

A sam Dankan se šetao od pozicije četvorke, što je bio, do prelaska na klasičnu peticu, iako je uvijek imao nekog u petorci da ga bar nominalno ne stavlja na toj poziciji.

Kada se pogledaju sve pozicije, čovjek je Paolo Maldini NBA-a, koji je igrao pola karijere lijevog beka, pola karijere štopera.

Ili štos s Manuom Đinobilijem kao šestim igračem, koji je zapravo imao više minuta od startnog beka.

Sve su to ti neki Popovi dodiri, nivelacije.

Pop je preuzeo San Antonio 1996. godine, zasijao 1999. i narednih 15 godina postavljao je košarkaške trendove, stvorivši imperiju. Pa je grad poznat po ogromnom broju vojnih baza i akademija, ali i drive-by ubistvima, postao ipak poznat po prelijepoj košarci.

Nije slučajno da je Greg nekako baš sebe pronašao u vojnom okruženju koje nudi grad kakav je San Antonio. Ipak je to njegova prva ljubav — vojska, istorija, obavještajna služba, velika želja da radi za CIA-u, studiranje Sovjetskih nauka, ruskog jezika.

Smije li iko da se zakune da tokom tih "izleta" s košarkaškom ekipom američke avijacije (Air Force) po Istočnoj Evropi i SSSR-u, Pop nije obavio neki zadatak za službu? Možda jednoga dana i saznamo.

Popov San Antonio je bio za sve nas koji nismo navijali za Sparse spoj polarizovanih osjećanja.

Mrzjeli smo ih jer su zaustavili bajku Njujorka, koji je spriječen da u finalu zaokruži priču o underdog ekipi koja sa osme pozicije ide ka tronu.

Ili kada su dobili super zabavne Netse, pa i Pistonse, koji su pobrali ljubav godinu dana ranije jer su pobijedili super tim Lejkersa.

A onda smo svi navijali za Sparse protiv super tima Majamija — ono prvo, 2013, kada se desilo kultno "rebound Bosh", a Alen pogodio trojku iz ćoška u preokretu Hita nakon kojeg su osvojili titulu.

Bez tog "rebound Bosh", ne bi bilo ni The Beautiful Game godinu dana kasnije. Remontada u stilu San Antonija, protiv istog, super jakog Majamija.

Napad u kome je lopta kretala brže od bilo kakve odbrane, gdje se nesebično dodavalo do slobodnog čovjeka i gdje je svaki igrač na terenu učestvovao u kreaciji.

Ono što su prikazali protiv šampionskog tima Majamija bilo je istorijsko – brza, tečna košarka sa ekstra pas principom dovedenim do savršenstva. Popovič je tu filozofiju “Good to Great” pasusa ugradio u svoje igrače. Ideja je bila da se dobar šut uvijek proslijedi za još bolji šut, ukoliko postoji slobodan saigrač.

Ponovo ću se pretvoriti na trenutak u Roba Gordona (High Fidelity) i reći...

U finalnoj seriji protiv Majamija, San Antonio je demonstrirao vjerovatno najljepšu timsku košarku ikad viđenu u NBA finalima – procenti šuta su bili astronomski (čak 75% iz igre u prvom poluvremenu treće utakmice!), ali to nije bila puka vruća ruka jednog igrača, već kolektivno stvaranje lakih pozicija.

Pa Boris Diao se pred našim očima pretvorio u prime Džejsona Kida, sa svojom vizijom i pasovima iz lakta posta, sa kapice... sve je vidio, a vidjeli su i ostali.

Toliko je bilo upečatljivo da su i protivnički navijači ustajali da aplaudiraju akcijama od po 5–6 brzih pasova koje se završavaju zakucavanjem ili otvorenom trojkom. Najbolji primjer je možda akcija iz 5. utakmice finala – lopta je išla Parker–Diao–Đinobili–Dankan–Lenard, pa opet nazad Parkeru, dok su igrači Majamija kasnili pola koraka, da bi Parker pogodio potpuno sam šut sa vrha.

Tokom tog perioda, Pop je često isticao da igrači imaju autonomiju da donesu odluku – cilj je bio da svi razumiju kako da igraju ispravnu košarku. Rezultat nije bio samo šampionski prsten, već i opšte priznanje košarkaške javnosti. Zaostavština: ovako košarka treba da izgleda.

To finale 2005. godine je imalo posebnu težinu za Popa jer je išao direktno kontra svog mentora, Lerija Brauna.

Koliko je volio i cijenio Brauna, najbolje govori da je svjesno, kao trener Pomone Pitsera (treća divizija NCAA), napravio godinu dana pauze i došao da radi u Kanzas kod Brauna pro bono, čisto da bi kupio znanje.

A to je, kada se pogleda veća slika, direktna linija povezanosti sa kreacijom košarke.

Znate onu priču da je svaki čovjek povezan sa drugim kroz sedam različitih ljudi? E pa Pop je, kroz pet, povezan direktno sa samim počecima košarke.

On je bio "student" Lerija Brauna, Braun je pekao zanat kod legendarnog Dina Smita (Sjeverna Karolina, titula sa Džordanom), Din Smit je bio kod Foresta Foga Alena, a on... on je bio đak Džejmsa Nejsmita lično.

Kraljevska linija i nasljeđe, ali dobra tek kao neki prequel za Popovo drvo koje raste od njegovog dijela grane...

Moram ponovo to povezivanje sa fudbalom.

Ser Aleks Ferguson je najtrofejniji trener u Premijer ligi, i njegovih 13 titula naspram tri koliko ima Arsen Venger nisu možda čak ni za poređenje. Ali Fergijevi "potomci" su redom očajni treneri — njegovi igrači u trenerskim vodama se jednostavno nisu snašli.

Sa druge strane, Vengerovi puleni odlično plivaju za sada – pogledajte samo kako dobar posao rade Arteta, Fabregas, Vieira...

To bi moglo da se primijeni i na toj liniji Fil Džekson – Greg Popovič.

Džekson nije forsirao sistematsko "školovanje" svojih pomoćnika i nije bio poznat po mentorstvu, pa su tako Derik Fišer, Brajan Šou, Bil Kartvrajt imali karijere koje su, u najmanju ruku, blijede.

A ovamo imamo Stiva Kera, Majka Budenholcera, Imea Udoku, Breta Brauna, Beki Hamond...

Svima je Pop bio i mentor, i stariji brat, i stric, i drug iz paba.

Možda možemo da kažemo da je ovaj prelazak sa funkcije na funkciju trebalo ranije da se desi – da prepusti upravo nekome iz te svoje zvjezdane ergele talentovanih trenera.

Ali gotovo da mogu da ga zamislim – da je krenuo vjerovatno da kaže "to je to, ide penzija", otvorio bocu svog vina (proizvodi čovjek u Oregonu vino vrhunskog kvaliteta), gledao dodjelu loptica za draft 2023. godine... i rekao: "E je*i ga, kako sad da odem?", kada je vidio prvog pika i Viktora Vembanjamu.

Na kraju, desilo se što se desilo – prvo jedan udar, pa onda situacija iz restorana – možda i najbolja odluka je da preuzme ulogu Peta Rajlija, Breda Stivensa, i iza kulisa vuče konce da njegovo životno djelo nastavi u pravcu u kojem treba da ide.

Iako je otišao sa trenerske klupe, ta igra Sparsa živi. U treninzima koje vode njegovi bivši asistenti. U timovima koji imitiraju njihovo kretanje lopte (a prepisivali su svi – od Golden Stejta do Bostona, pomalo).

I u svakom treneru koji kaže: "dodaj više, igraj za tim".

Međutim, suvoparno je reći i previše robotizovano da je Greg ostavio sistem – ostavio je košarkašku poeziju. U kojoj smo uživali i mi, i oni kojima se košarka "završila" Džordanovim šutem u Solt Lejk Sitiju, leđnom tehnikom Hakima, Patrikovim fadeaway šutem iz lakta, magijom Medžika i Karima, Lerijevim tricama i kučinama.