Čovjek koji je izvukao Džokera, a u Čikagu nikada nije ponovio isti trik

U nekim franšizama otkaz predsjedniku košarkaških operacija dođe kao šok, kao vijest koja te natjera da usred dana zastaneš i prebaciš u glavi sve poteze, sve godine, sve greške i sve propuštene šanse, a u Čikagu je smjena Arturasa Karnišovasa, ozvaničena 6. aprila, došla više kao zakašnjela odjavna špica filma za koji si još prije pola sata znao kako će se završiti.

Bulsi su ga razriješili zajedno sa Markom Everslijem, uz priznanje Majkla Reinsdorfa da tim nije imao uspjeh kakav navijači zaslužuju, a brojke su surove i bez ikakve potrebe za dodatnim dramatizovanjem: od dolaska 2020. godine do danas Čikago je pod tim režimom otišao na 224-254, sa samo jednim nastupom u plej-ofu i sa četiri uzastopne sezone bez doigravanja.

Baš zato ova priča boli malo više nego što bi možda boljelo neko drugo smjenjivanje na nekoj drugoj adresi, jer Karnišovas nije stigao u NBA kao birokrata sa kravatom i sterilnim riječnikom, već kao čovjek koji je imao ozbiljan evropski pedigre, skautski ugled i biografiju u kojoj je stajalo ono što u ovom poslu vrijedi više od skoro svake reputacije: bio je dio front ofisa Denvera koji je prepoznao, uzeo i doveo Nikolu Jokića.

Nije on bio usamljeni genije koji je sam nacrtao taj potez, niti to treba romantizovati, jer je i sam proces u Denveru bio kolektivan, od Rafala Juca do Tima Konelija, ali je Karnišovas bio jedan od ključnih ljudi tog lanca, čovjek koji je pomagao da se evropska mreža skautinga proširi i koji je, po svjedočenjima ljudi iz Denvera, imao važnu ulogu i u tome da Jokić zaista završi preko okeana. Upravo zbog toga je u Čikagu i dočekan kao odrasla osoba u sobi, kao neko ko razumije kako se pravi moderan roster, kako se traži vrijednost tamo gdje je drugi ne vide i kako se strpljenje pretvara u sistem.

Prvi čin je čak imao smisla. Karnišovas je došao u aprilu 2020, raskrstio sa Džimom Bojlenom već u avgustu, a onda doveo Bilija Donovana, trenera sa kredibilitetom, ozbiljnim NCAA pedigreom (back 2 back titulama sa Floridom) i NBA iskustvom (odlično je vodio OKC) koje je u poređenju sa haosom prethodnih godina djelovalo kao da su Bulsi konačno odlučili da prestanu da glume improvizaciju.

Donovan je kasnije dobio i produžetke ugovora, a sama ideja je bila jasna: prvo stabilizacija, pa onda rast. Problem je samo u tome što se u Čikagu stabilizacija nikada nije pretvorila u razvoj, nego u naviku da se tavori između devetog i jedanaestog mjesta, između lažne nade i stvarnog plafona, između toga da nijesi dovoljno loš za potpuni restart i nijesi ni blizu dovoljno dobar za nešto ozbiljno. Donovan je na kraju ostao trener sa jednim plej-ofom u pet sezona i rekordom koji je mnogo više ličio na hroniku osrednjosti nego na dokaz da je projekat imao jasan pravac.

I zato se uvijek vraćamo na onu jednu tačku koju su iz Čikaga, prema današnjim izvještajima, i sami opisivali kao "originalni grijeh". Trejd za Nikolu Vučevića u martu 2021. bio je trenutak u kojem je Karnišovas odlučio da preskoči nekoliko stepenika i pravi se da su Bulsi već bliže vrhu nego što zaista jesu. Orlando je za Vučevića i Al-Faruka Aminua dobio Vendela Kartera Džuniora, Ota Portera Džuniora i dva pika prve runde, iz 2021. i 2023. godine. Kasnije će se taj ceh, u svom najružnijem obliku, pretvoriti u podsjetnik da je Čikago praktično platio i Franca Vagnera i Džeta Hauarda za ideju da jedan vrlo dobar centar može da ubrza vremensku liniju franšize koja još nije ni znala šta joj je identitet. U tom potezu nije problem bio Vučević kao igrač, jer on to nikad nije zaslužio, nego logika koja je stajala iza poteza: Bulsi su se ponašali kao tim kojem fali samo jedan ozbiljan komad, a zapravo im je falio čitav kostur.

Ljeto koje je uslijedilo bilo je, na prvi pogled, ono što navijači traže od uprave: akcija, hrabrost, ambicija, osjećaj da se konačno nešto radi. Stigli su Lonzo Bol, Demar Derozan i Aleks Karuzo, Donovan je dobio roster koji je makar na papiru imao smisla za ozbiljniji napad na vrh Istoka, a Lauri Markanen je otišao u trostranom poslu koji je Čikagu donio Derika Džounsa Džuniora i zaštićeni pik Portlanda. Sve je to tada djelovalo kao trenutak u kojem Bulsi izlaze iz prašine i biraju da ponovo budu važni, da se vrate na mapu, da se makar na kratko ponašaju kao veliki klub, a ne kao franšiza koja preživljava od sjećanja na 90-e. I stvarno, u toj kratkoj fazi Karnišovas je izgledao kao čovjek koji zna da okupi talentovane komade oko Zeka Lavina i napravi ekipu koju će biti zabavno gledati. Samo što je taj roster bio više skup dobrih ideja nego dobra cjelina, više kolekcija imena nego konstrukcija za četiri runde plej-ofa.

Ne treba, naravno, lagati i praviti se da u tome nije bilo i stvarne košarke. Ona sezona 2021/22 imala je trenutke kada su Bulsi ličili na ozbiljan tim, na ekipu koja trči, krade lopte, kažnjava greške i igra sa energijom koja Junajted centar čini živim mjestom, a ne turističkim spomenikom. ž

Kada se Lonzo povrijedio, Čikago je bio na 27-13 i izgledao kao tim koji je makar zaslužio da bude shvaćen ozbiljno; bez njega su do kraja regularnog dijela pali na 19-23, izgubili ritam, izgubili kontrolu utakmica, izgubili i ono malo defanzivne strukture koju su imali, pa je ono što je djelovalo kao početak uspona zapravo ispalo vrhunac čitave Karnišovasove epohe.

Lonzo je, poslije te povrede iz januara 2022, propustio dvije kompletne sezone, što jeste strašan udarac za svaku gradnju, ali nije dovoljno jako opravdanje za sve ono što će Bulsi pogriješiti i mimo te nesreće.

Jer prava zamjerka Karnišovasu nikada nije bila samo to što ga je slomila jedna povreda, nego to što ni prije ni poslije toga nije do kraja razumio kakav tim zapravo pokušava da napravi. Vučević, Derozan i Lavin bili su dovoljno dobri da ti donesu lijepe večeri, serije poena, poneki period euforije i osjećaj da si tu negdje, ali nijesu bili jezgro koje se prirodno uklapa u savremenu predstavu kontendera, pogotovo kada se u obzir uzme defanzivni plafon, starosna linija i činjenica da je jedini pravi elitni "glue guy" u toj priči bio Karuzo. A kada jednom platiš toliku cijenu da bi ušao na vrata "sad odmah", nemaš luksuz da poslije tri godine glumiš da si i dalje u evaluaciji. Tu je Karnišovas bio najgori: Bulsi su se predugo ponašali kao da imaju vremena, a svima je bilo jasno da ga nemaju. Ostali su zaglavljeni u prostoru između agresivnog poteza i kukavičkog povlačenja, između all-in ambicije i rebuilda kojeg nijesu htjeli da izgovore naglas.

Ako ćemo pošteno, upravo zbog toga i Nikola Vučević u ovoj priči zaslužuje topliji pasus od većine drugih aktera. Za nas je, naravno, uvijek posebna stvar kada je jedan naš igrač na takvoj sceni, ali i mimo toga Vučević je u Čikagu radio ono što Vučević uglavnom radi: bio je pouzdan, dostupan, profesionalan, napadački vještiji nego što mu se u američkom javnom prostoru često priznaje i dovoljno inteligentan da godinama ostane relevantan. Bulsi su mu 2023. dali novi trogodišnji ugovor od 60 miliona dolara, uz činjenicu da je od dolaska u Čikago svake sezone isporučivao dabl-dabl prosjek, a onda su ga u februaru 2026. poslali u Boston za Anfernija Sajmonsa i pik druge runde. To je, na nekom simboličkom nivou, možda i najbolji sažetak Karnišovasovog mandata: platiš ogromnu cijenu da bi stigao do igrača koji ti je stvarno dao mnogo dobrih minuta i ozbiljnu produkciju, produžiš ga jer ne želiš da priznaš da je prvi potez možda bio preuranjen, pa ga na kraju pošalješ dalje kada već više ni ti ne vjeruješ da oko njega možeš išta veliko da izgradiš. Vučević nije bio greška. Greška je bila u tome što su Bulsi od njega tražili da opravda čitavu pogrešnu vremensku liniju.

I tu negdje, sa strane, ostala je i ona mala naša priča koja nije zaista dobila prostor da postane više od toga. Marko Simonović je draftovan kao 44. pik, Bulsi su ga 2021. zvanično potpisali zajedno sa Ajom Dosunmuom, a 2023. ga i zvanično otpustili. Za nas je tu uvijek bilo malo dodatne pažnje i navijačke nježnosti, jer svako želi da vjeruje da jedan momak iz Crne Gore može da uhvati NBA rotaciju i ostane tu, ali ni Simonović, kao ni toliko toga drugog u toj eri, nije dobio ni dovoljno jasan plan, ni dovoljno prostora, ni dovoljno uvjerenja da bi ta priča uopšte imala poštenu šansu da se razvije. I to je isto dio optužnice protiv Karnišovasa: u Denveru je učio kako da pronađeš vrijednost u skrivenim mjestima, a u Čikagu je previše često djelovalo kao da ne zna šta da radi ni sa vrijednošću koju već ima u rukama.

Dodatni problem bio je draft i razvoj, jer se ozbiljne franšize ne spašavaju samo trejdovima nego i time što pogode svoje izbore i onda od tih izbora naprave igrače. Patrik Vilijams uzet je kao četvrti pik 2020. godine, pa potom 2024. dobio i petogodišnji ugovor vrijedan 90 miliona dolara, ali nikada nije postao igrač oko kojeg možeš mirne duše da vežeš ozbiljne planove. Da ne pominjemo da su na isto drafru propušteni Tajris Halibarton, Tajris Maksi, Deni Avdija.

Ajo Dosunmu je bio dobar pogodak druge runde i jedno od rijetkih mjesta gdje je Čikago dobio više nego što je platio, Matas Buzelis danas izgleda kao jedna od rijetkih svijetilih tačaka u toj magli i možda jedini mladi igrač koji zaista budi ozbiljniju znatiželju, ali ukupan bilans i dalje je mršav za režim koji je trajao šest godina.

Vidjećemo i kako se Noa Esanž razvija, 12. pik prošlogodišnjeg drafta, koji nije dobio pravu priliku u dalje.

Ako je Jokić u Denveru bio dokaz da Karnišovas zna da nanjuši budućnost, onda je Čikago postao dokaz da je osjećaj za talenat samo pola posla, a da je druga polovina u tome da talenat staviš u ispravnu priču, sa ispravnim tempom i ispravnim očekivanjima.

Najveći poraz ipak nije ni jedan trejd pojedinačno, ni jedan promašeni pik, ni jedan ugovor koji izgleda teže kad ga čitaš iz današnje perspektive. Najveći poraz je to što su Bulsi za šest godina uspjeli da budu i agresivni i pasivni u isto vrijeme, da krenu all-in bez stvarne osnove, a onda da godinama ne budu dovoljno hrabri da taj eksperiment prekinu dok je još imalo smisla.

Cijelu stvar možemo sabiti u jednu rečenicu: od šest najvažnijih igrača ekipe iz februara 2022. godine, Lavina, Derozana, Vučevića, Bola, Kobija Vajta i Karuza, Bulsi su vremenom ostali bez svih, a zauzvrat su kao jedini pik prve runde dobili nazad sopstveni izbor iz 2025. godine. To je strašan epitaf za jednu eru. Kad rasturiš sve ono zbog čega si rekao da ideš po rezultat, a poslije rasturanja nemaš ni rezultat ni ozbiljan kapital, onda nijesi samo pogriješio u procjeni, nego si prokockao vrijeme, a u ligi koja tako brzo jede godine to je najskuplja valuta od svih.

Zato je ovaj otkaz potpuno logičan i zato je istovremeno i premalen da bi sam po sebi nešto značio. Karnišovas odlazi jer je morao da ode, ne zato što je time riješen problem. Problem Čikaga je dublji od jednog čovjeka i jednog prezimena, dublji i od svake jedne zamjene u kancelarijama, jer je franšiza previše dugo pristajala na to da bude sredina sama sebi dovoljna, dovoljno konkurentna da proda priču o ambiciji, a nedovoljno ozbiljna da ikoga stvarno uplaši u maju. U tom smislu je Karnišovas bio savršen simbol svog vremena: čovjek koji je došao sa reputacijom evropskog vizionara, sa oreolom čovjeka iz sistema koji je prepoznao najveću draft krađu vijeka, a otišao kao direktor jedne od najumornijih NBA priča, priče u kojoj je jedini pravi kontinuitet bio osjećaj da se nešto veliko nikad zaista ne sprema iza ugla.

Tu je i najtužniji kadar cijelog ovog filma. Nije Karnišovas pao zato što je bio bez ideja. Pao je zato što je u jednom trenutku povjerovao da ideja sama po sebi vrijedi više od konteksta, više od tajminga, više od strpljenja, više od brutalne iskrenosti koju ozbiljne franšize moraju da imaju prema sebi. U Denveru je bio dio sistema koji je razumio da se velika stvar nekad krije u 41. piku, u neupadljivom momku iz Sombora i u vjeri da ne moraš sve da ubrzaš da bi stigao do vrha. U Čikagu je radio kao da se vrijeme može kupiti trejdom, kao da se identitet može sastaviti preko ljeta i kao da par dobrih imena automatski prave dobar tim. Ne prave. Nikad nijesu pravila. I zato era Arturasa Karnišovasa neće ostati upamćena po tome što je pokušala da vrati Bulse, nego po tome što ih je predugo držala u mjestu, u najgoroj mogućoj zoni za jedan veliki klub, dovoljno živim da ne prizna poraz, a dovoljno praznim da ga svi vide.