Muharem Bazdulj - Zlata vrijedna asistencija omalenog Žuninja

U mnogim zemljama postoji svojevrsna mitologija drugog najvećeg grada. Najveći je obično i glavni (mada ne uvijek), ali drugi najveći često ima sve što je važno za lijep život, ali bez bivanja velikim administrativnim centrom. U etnički šarolikim zemljama, drugi najveći grad često ima etničku većinu zajednice koja nije većinska na nivou cjeline. Dok je postojala Jugoslavija, takav je bio Zagreb. U Španiji je takva Barselona.

I u etnički homogenijim zemljama, postoji neka vrsta rivaliteta koju ljudi iz drugog najvećeg grada imaju prema onima iz glavnog. To je, primjera radi, relacija Porto - Lisabon ili pak Solun – Atina. A opet postoje i zemlje gdje nije do kraja jasna hijerahija drugog i trećeg grada: Hamburg je veći od Minhena, recimo, ali Minhen je glavni grad Bavarske i ima ogromnu ekonomsku moć. Milano je i veći i ekonomski moćniji i nesumnjivi centar sjevera Italije, ali Napulj je kroz istoriju bio više konkurentan spram Rima. A možda i najambivalentniji odgovor bi bio na pitanje koji je drugi najvažniji grad u Francuskoj. Neki će reći Marsej, neki će reći Lion.

U kontekstu mjesta gdje ovaj tekst izlazi, čitalac odmah pomišlja kako svi pomenuti gradovi imaju odlične fudbalske klubove. A skoro svaki ljubitelj fudbala već poslije čitanja naslova lako može da nasluti da će nam tema zapravo biti Olimpik Lion (a ne Olimpik Marsej). Istorijski gledano, Olimpik Marsej je uspješniji. Oni malo stariji pamte famozno finale u Bariju protiv Crvene zvezde, kao i činjenicu da je Marsej bio prvi francuski klub koji je osvojio Ligu šampiona. Inače, to je bila prva sezona u “liga formatu” nakon ere Kupa šampiona (1992/1993), a Marsej je u finalu pobijedio Milan. Interesantno, u cjelokupnoj istoriji klupskog evropskog fudbala, francuski klubovi su bili šampioni samo dva puta: Marsej te 1993. te Pari Sen Žermen u prošloj sezoni, odnosno aktuelni su šampioni.

Ipak, ako slučajno i ne statistički, onda je impresionistički gledano, najstabilniji, da tako kažemo, francuski učesnik fudbalske Lige šampiona u prethodnih trideset i kusur godina upravo Lion. Skoro kao Bajern za Njemačku, Lion bi po pravilu bio onaj francuski učesnik Lige koji bi najdalje “dobacio”. A možda je i to generacijska stvar. U vremenu kad je u mojoj socijalnoj svakodnevnici kolektivno gledanje fudbala bilo nužan i neizbježan dio večernjih izlazaka utorkom i srijedom, Lion je imao jednu čudesnu generaciju.

To su zapravo prve godine dvadeset i prvog vijeka, pre dvije decenije i kusur, a, evo, iz sjećanja lako prizivam barem pola tuceta, ako ne i više, imena koja su prošla kroz tadašnji Lion: Kupe, Abidal, Skilaći, Žuninjo, Maluda, Ben Arfa, Benzema, Dijara, Fred, Baroš, Kerju. U širem smislu, to je, kad govorimo o šefu struke, era Pola Le Gena, Žerara Ulijea i Alena Perina koja polako ide u fejdaut sa Klodom Puelon. Moglo bi se vjerovatno reći da je tu generacijju stvorio Le Gen, a da je na vrhuncu bila pod Ulijeom.

I, evo, baš danas, 17. aprila, na dan kad ovaj tekst biva objavljen je jubilarna dvadeseta godišnjica da je Lion osigurao petu uzastopnu titulu prvaka Francuske, nešto što nije napravio niko prije njih. To je bila prva Ulijeova sezona, nakon četiri titule koje je sa Lionom osvojio Le Gen. Takva domaća “demonstracija sile” je, dakle, bila neviđena, ali Le Gen je ipak smijenjen sa idejom da se Ulije dovodi da napravi korak dalje, odnosno evropski iskorak, pošto je dotad Lion znao doći do četvrtfinala Lige šampiona, ali ne i dalje.

I izgledalo je da je ta kalkulacija bila više nego opravdana. U svom prvom evropskom meču pod Ulijeom, u prvoj utakmici grupne faze, na svom Žerlanu Lion ubjedljivo pobjeđuje tada nevjerovatno moćni Real Madrid, onu glasovitu generaciju “galaktikosa”. Bilo je 3:0 za Lion (Kerju, Žuninjo, Viltor), a sva tri gola su postignuta u samo deset minuta prvog poluvremena. U revanšu je bilo 1:1, a sve ostale utakmice grupe faze (protiv Rosenborga i Olimpijakosa) Lion je dobio. Tako sigurno, bez poraza, idu u šesnaestinu finala gdje nevjerovatno ležerno izbacuju PSD Ajndhoven ukupnim rezultatom 5:0 (O:1 na gostovanju i 4:0 kod kuće).

I tako, prije malo više od dvadeset godina, na kraju marta i početku aprila 2006, u četvrtfinalu ih čeka dvomeč sa Milanom. U prvoj utakmici, na Žerlanu je 0:0. Revanš na San Siru, pred osamdeset hiljada ljudi je sjajna i dosta čudna utakmica. Još je era kad gol u gostima vrijedi više. 0:0 kod kuće nije optimalan rezultat, ali ti daje neku malu prednost pred gostovanje kad su timovi ravnopravni. I zaista, tokom većeg dijela meča, izgledalo je da je Lion u polufinalu. Naime, Milan jeste poveo golom Inzagija u 25. minuti, ali je Dijara izjednačio već šest minuta kasnije. Onda mreže miruju do pred sami kraj da bi dvije minute pred kraj meča, Inzagi postigao svoj drugi gol, a kad Lion zaigra “va bank”, duboko u sudijskoj nadoknadi, Ševčenko postiže i treći gol za Milan. Završilo je 3:1, ali konačni rezultat daje zapravo dosta neadvekvatnu sliku cijele utakmice.

Nije, dakle, Ulije do kraja ostvario svoju evropsku misiju, ali je nacionalna dominacija ostala neokrnjena. Tačno, dakle, prije dvadeset godina, Lion u gostima trijumfuje nad PSŽ-om sa 1:0 i nekoliko kola prije kraja prvenstva i matematički obezbjeđuje još jednu titulu. Fred je gol postigao na asistenciju svog zemljaka Žuninja, legendarnog izvođača “slobodnjaka”, čije ime nijedan TV komentator koji je držao do sebe nije izgovarao bez prefiksa “omaleni”. To je još dokaz famozne fraze da je sve relativno. Žuninjo nije spadao u više igrače svog tima, ali je sa 178 santimetara bio zapravo iznad prosjeka muške visine među Brazilcima koja je, kako kaže statistika naša dika, oko 174 cm.