San Valensije, Realova navika, Olimpijakosova opsesija i Fenerova kruna

Svi neutralci ovog evropskog košarkaškog proljeća imaju istu malu, gotovo dječačku slabost: Valensiju. Nije teško razumjeti zašto. U sportu koji sve češće traži najskuplji kadar, najglasniji projekat, najveći budžet i najdublju rotaciju, pojavi se ekipa koja liči na dobru ideju sprovedenu do kraja. Bez previše šminke, bez vještačkog heroizma, bez potrebe da se svaka pobjeda pretvori u manifest. Samo košarka. Brza, pametna, hrabra, tačna u detalju, razigrana do mjere u kojoj te podsjeti da se i u Evroligi, tom najtežem evropskom rudniku za napad, lopta još može kretati kao da ima sopstvenu radost.

Valensija je do Atine stigla onako kako se ulazi u priču koju će neko prepričavati i kad se zaborave sve tabele regularne sezone. Gubila je 0:2 od Panatinaikosa, protiv aktuelne sile, protiv publike, protiv logike plej-ofa, protiv onog starog evropskog osjećaja da se neke stvari jednostavno ne okreću kad jednom krenu nizbrdo. A onda je okrenula. Dvije pobjede u Atini, pa završni udarac u petom meču, za prvi Fajnal for u istoriji kluba. Ako postoji trenutak kada neutralni navijač prestane da bude neutralan, onda je to bio taj niz večeri u kojem je Valensija izgledala kao ekipa koja je odbila da prihvati da joj je granica nacrtana tuđom rukom.

Pedro Martines mi je još prošle godine, u Evrokupu, bio jedan od omiljenih trenera za gledanje. Ne zbog toga što je njegova košarka bila egzotična, niti zato što je pokušavao da izmisli novi sport, već zato što je imala ritam, smisao i unutrašnju disciplinu. Njegova Valensija je i prošle i ove godine igrala vjerovatno najljepšu košarku u Evropi, onu vrstu košarke u kojoj se jasno vidi da se trener nije zaljubio u sopstvenu misao, već u mogućnost da igrači donose bolje odluke. To je velika razlika. Jedno je sistem koji guši, drugo je sistem koji otvara prozore.

Pedro je usput pokazao i nešto što se u evropskoj košarci često zaboravlja: godine ne moraju da budu prepreka modernosti. Iskusniji trener ne mora da bude čuvar muzeja, čovjek koji svaku novu ideju dočekuje sa sumnjom i svaku bržu petorku tretira kao napad na tradiciju.

Martines je primjer kako se može učiti i poslije svega što si već naučio, kako se može prilagoditi tempu vremena, a ne izgubiti sopstveni rukopis. Valensija zbog toga ne djeluje kao projekat koji je slučajno eksplodirao, već kao ekipa koja je slagana da jednog dana baš ovako izgleda.

Nije to ni najskuplji budžet EL, daleko od toga, ali nakon ove godine...pa pogledajte samo koji se NIL ugovori nude Žan Monteru da dođe do NCAA. Ide se i do četiti miliona dolara za godinu dana (doduše ako je Jam Madar mogao da uzme pet...)

Ali Atina ne oprašta romantiku ako iza nje ne stoji tvrdoća.

Sa druge strane stoji Real Madrid, klub koji u evropskoj košarci ima ono neprijatno svojstvo velikih dinastija: često ne mora da izgleda najbolje da bi preživio. Real je znao Valensiji da uzme mjeru u ključnim trenucima, da joj pronađe šav, da sačeka pet minuta pada koncentracije i pretvori ih u utakmicu koja se više ne vraća. To je najveća opasnost za Valensiju. Protiv Reala se rijetko igra samo protiv trenutne forme. Igra se protiv naslijeđa, protiv dresa, protiv hladne navike da se u maju ne paniči.

Ovoga puta, ipak, Real dolazi bez onog najpoznatijeg evropskog osiguranja. Bez Tavaresove sile u reketu, bez te velike sjenke koja mijenja geometriju napada čim neko spusti dribling ka obruču, Real više nije ista ekipa u fizičkom smislu. Aleks Len je takođe veliki znak pitanja, a kad Real ostane bez takve dubine pod košem, onda i njegovi spoljašnji igrači moraju da žive u drugačijem svijetu. Više nema onog komfora da promašaj često može postati novi napad, da loša odbrambena rotacija ima posljednji toranj iza sebe, da se protivnik psihološki umori prije nego što stvarno napadne obruč.

Serđo Skariolo je, naravno, jedan od onih ljudi zbog kojih se ovakva utakmica ne smije svesti na spisak odsutnih.

On je majstor turnirske košarke, trener koji zna da tri dana takmičenja nijesu isto što i tri mjeseca sezone. Skariolo razumije ritam polufinala, važnost prve korekcije, vrijednost igrača koji možda cijele godine nije bio u fokusu, a onda na Fajnal foru odigra sedam minuta koji pomjere utakmicu. U njegovoj biografiji ima mnogo zlata, mnogo reprezentativnih noći u kojima je znao da protivniku oduzme vazduh, titula NBA lige (kao asistent Nik Nursu u Torontu) ali titule Evrolige i dalje nema. To ovoj priči daje poseban ukus. Real juri još jednu potvrdu sopstvene težine, Skariolo traži pečat koji mu nedostaje, a Valensija nosi onu opasnu lakoću ekipe koja je već preživjela ono što je djelovalo nemoguće.

Drugo polufinale je teže, tamnije, fizički gušće. Olimpijakos i Fenerbahče djeluju kao utakmica koja bi mogla da se igra i u finalu, samo što je žrijeb odlučio da se jedan od dva velika kandidata za trofej oprosti već u petak.

Olimpijakos ima najsočniji mogući scenario pred sobom: da osvoji Evroligu u Oaki, u kući najvećeg rivala.

Takve stvari se ne pišu često ni u navijačkim snovima, jer djeluju previše direktno, gotovo neukusno savršeno za jednu stranu i brutalno za drugu.

Zamisliti Olimpijakos kako podiže pehar tamo gdje Panatinaikos diše najdublje znači razumjeti koliko bi ova titula nosila više od jednog sportskog reda u klupskim knjigama. To bi bila evropska kruna sa dodatnim slojem lokalne istorije, rivalstva i slatke provokacije koja se ne mora ni izgovoriti da bi boljela.

Barcokasova ekipa je tokom sezone najčešće bila ono što veliki tim mora biti: stabilna.

Nije uvijek bila spektakularna, nije uvijek igrala sa vatrom koja ruši sve pred sobom, ali je imala ozbiljnost koja se u Evroligi plaća najskuplje. Olimpijakos je znao da izgleda kao ekipa koja ne traži inspiraciju da bi dobila utakmicu, već ima dovoljno mehanizama da i prosječan dan pretvori u pobjedu. Bilo je, naravno, i onih večeri poslije kojih su rivalski navijači govorili da im se kontakt svira malo mekše, da im zvižduk nekad dođe kao još jedan igrač u rotaciji, da se protiv njih igra 5 na 8. Ali čak i kad se skloni ta buka, ostaje tim koji je dovoljno dubok, čvrst i taktički zreo da bude šampion Evrope.

Olimpijakos je spreman za idući korak zato što mu ovaj Fajnal for ne izgleda kao nagrada, već kao obaveza. To je drugačiji teret. Valensija može da igra sa osjećajem da je već probila istorijska vrata. Real može da se osloni na naviku velikog kluba. Fenerbahče brani ono što je osvojio.

Olimpijakos djeluje kao ekipa koja zna da joj ova šansa pripada, ali i da pripadanje u maju ne znači ništa ako ne pogodiš otvorenu trojku iz ćoška, ne zatvoriš defanzivni skok i ne preživiš četiri minuta bez lakog poena.

Fenerbahče, opet, ulazi u Atinu sa najtežom vrstom reputacije: šampionskom.

Braniti titulu u Evroligi znači svake sedmice igrati protiv tuđeg dokazivanja. Dugo je Fener djelovao neprikosnoveno, kao ekipa koja ima odgovor prije nego što se pitanje do kraja postavi. Onda je došao pad, malo ljudskosti u sezoni koja je prijetila da bude previše ravna, nekoliko utakmica u kojima se vidjelo da ni najbolji sistemi ne mogu vječno da voze bez trzaja. Ali baš zbog toga je Fener opasan. Tim koji je već bio visoko, pa osjetio zemlju pod nogama, često na Fajnal for donese manje sujete i više realnosti.

Šaras Jasikevičijus će znati šta mu Barcokas sprema.

Znaće gdje Olimpijakos želi da uspori utakmicu, gdje želi da kazni pomaganje, gdje će pokušati da pretvori svaki napad u test strpljenja, možda na kraju i ključno, ostaviti Vezenkova bez lopte, odnosno zatvoriti sve te dostavljače lopti čovjeku koji ima više šuteva nego driblinga.

Šaras nije samo trener reakcije. On je trener koji možda najbolje osjeti puls utakmice, i jedan od najboljih dijagnostičara, svega onoga što protivnik pripremi.

Njegove ekipe nekada izgledaju kao da hodaju po ivici njegove sopstvene nestrpljivosti, ali baš ta nestrpljivost zna da izvuče intenzitet koji se na ovakvim turnirima ne može lažirati. Fenerbahče ima dovoljno iskustva da ne izgori, dovoljno talenta da ne zavisi od jedne ruke i dovoljno trenerske tvrdoglavosti da svaku Barcokasovu zamku pretvori u novu mini-bitku.

Zato ovaj Fajnal for ima lijepu ravnotežu. Jedan polufinalni par donosi priču o snu, stilu i velikom španskom obračunu u kojem Valensija pokušava da pokaže da čudo iz plej-ofa nije bilo samo emotivni vrhunac, već početak nečeg većeg. Drugi donosi sudar dvije mašine, Olimpijakosovu glad i Fenerbahčeovu šampionsku memoriju, Barcokasovu hladnu strukturu i Šarasovu eksplozivnu kontrolu.

Atina će dobiti četiri različite verzije evropske košarke. Valensiju, koja je podsjetila da lijepa igra ne mora biti naivna. Real, koji i ranjen dolazi sa pogledom kluba koji je previše puta bio ovdje da bi ga iko otpisao. Olimpijakos, koji sanja krunu na najprovokativnijem mogućem mjestu. Fenerbahče, koji zna da se titula ne brani pričom o prošloj sezoni, već svakim posjedom u kojem protivniku pokažeš da još nijesi završio.

A negdje između svega toga stoji ona narandžasta slabost neutralaca. Valensija kao tim za koji se navija kad ne moraš nikome da objašnjavaš zašto. Tim koji je prvo osvojio oči, pa plej-of, pa kartu za Atinu. Sada joj ostaje najteži dio: da u gradu velikih evropskih duhova, protiv najvećih imena kontinenta, pokaže da bajka može imati i taktičku disciplinu, i defanzivni skok, i hladnu ruku kad se meč svede na jedan šut.