side menu icon

Trči, Junajtede, trči!

Poćetinovi timovi su trčanjem nadoknađivali ono što im je nedostajalo u kvalitetu, a sada stiže u klub čiji igrači po pretrčanim kilometrima zaostaju za gotovo celom ligom. Poćetino će na Old Trafordu morati da sprovede jednu od najradikalnijih promena – da od ekipe koja najmanje trči napravi onu koja ne prestaje.

16.11.2026. 03:58 h

Main article image
Slika: Guliver/AP Photo/Mike Stewart

„Svaki trener govori o kretnji igrača i puno trčanja. Ja kažem – ne trčite mnogo. Fudbal je igra koja se igra mozgom. Moraš biti na pravom mestu u pravo vreme – ne prerano, ne prekasno“, rekao je jednom prilikom veliki Johan Krojf, a sličan stav o pređenim kilometrima tokom utakmice imali su i Arigo Saki, Arsen Venger i Pep Gvardiola.

Ali oni su genijalci, umetničke duše među trenerima, jedni od najvećih koje je ova profesija imala. Oni umeju da nacrtaju svojim fudbalerima kako da sa što manje potrošnje dođu do pobede. Štaviše, umeju svesno da nateraju protivnika da on nesvesno trči više.

No, ima i onih koji svesno trče više. Neki treneri imaju svest da su daleko od umetnika, kao i njihovi fudbaleri. Oni su dovoljno skromni da probaju da svoj manjak tehničkih sposobnosti nadomeste atletskim. Ili kako već Maurisio Poćetino reče – „Teško je ono što Mesi radi: da uzmeš loptu, predriblaš pet protivnika i daš gol. Ali nikada ne bi trebalo da bude teško da trčiš i budeš agresivan“.

Argentinci u Parizu FOTO:Guliver/David Klein Sportimage

I upravo se na tome zasniva veliki deo fudbalske filozofije novog trenera Mančester junajteda. Računajući sezone od njegovog dolaska u Englesku 2013, pa sve do njegovog odlaska 2019, njegov tim je uvek bio među dva najbolja po pređenim kilometrima po utakmici. Najviše su trčali igrači Sautemptona – po onoj Maurisiovoj logici „što si manje kvalitetan, to treba više da trčiš“ – sa 117.3. kilometara i skoro deceniju su držali rekord u toj kategoriji. Prvi je bio i Totenhem po kilometraži u tri sezone zaredom, od 2015. do 2018, ali sa dva-tri kilometara manje od „svetaca“.

Baš bi trčanje moglo da bude i najveći kamen spoticanja u Mančesteru. Doći će do sudara svetova – između trenera koji zahteva mnogo trčanja i igrača koji to ne rade. Da li zato što ne vole, ne žele, ne mogu, nije zahtevano od njih... Pitanje je na koje će Poćetino što pre želeti da sazna odgovor.

Jer, Junajted je pretposlednji po broju pretrčanih kilometara u uvodnih 10 kola Premijer lige ove sezone sa ukupno 1125 km, odnosno u proseku 102.38 km po utakmici.

Zanimljivo, nalazi se „u sendviču“ između dve ekipe iz top četiri – Liverpula, koji trči najmanje, i Sitija, koji je 18. Možda bi ova dva tima bila još uspešnija da trče koliko to rade igrači Arsenala koji su drugi u tom segmentu sa 108.81 pređenih kilometara u proseku, što je šest-sedam više od ovih na začelju. Ubedljivo najviše, inače, trče fudbaleri Fulama sa 110.79, a sve je to zasluga Arbeolinog stila. Ako je Kerikov stil bio takav da nije zahtevao previše trošenja, očigledno nije valjao jer se Junajted nalazi u zoni ispadanja i potrebno je nešto hitno menjati.

Sudeći po statistici dosadašnjeg dela sezone, svega nekoliko igrača neće morati da drastično povećava nivo trčanja. Najveći radnik je Juri Tilemas sa 11.6 kilometara po meču, na 11.3 je Bruno Fernandeš, dok će Patrik Dorgu verovatno imati prednost u odnosu na „lenjeg“ Luka Šoa. Da Portugalac nije bio kažnjen protiv Bornmuta, verovatno bi bio u top 10 igrača Premijer lige koji su najviše pretrčali ove sezone, a ovako, od igrača tima sa Old Traforda najbolje se kotira Embumo koji je 29. u ligi sa ukupno 105.9 kilometara pređene distance, što je 13.6 manje od 36-godišnjeg Paskala Grosa koji je na vrhu. Sigurno će 54-godišnji Argentinac želeti da preostala krila prelaze više od oko 10 kilometara po meču, što je do sada bio slučaj.

Moraće, svakako, i svi ostali da podignu nivo, a za to će se pobrinuti Poćetinov zloglasni Gakon test. Započinje tako što 105 metara treba istrčati za manje od 45 sekundi. Sledi pauza od 15 sekundi, a onda se doda još 15 metara, dok vreme za istrčavanje ostaje isto. I tako iznova. Najgore je što kako vežba odmiče, postaje sve teža – mora se trčati što brže dok postaješ umorniji.

Testom se utvrđuje najveća brzina koju fudbaler može da održava tokom ponavljanih intervala trčanja sa kratkim pauzama za odmor. Kada ne uspe da pređe zadatu distancu unutar 45 sekundi, brzina kojom je trčao etapu ranije se uzima za njegovu maksimalnu aerobnu brzinu. Važno je razumeti da to nije njegova maksimalna brzina sprinta, već sposobnost da iznova trči velikim intenzitetom bez brzog iscrpljivanja.

Tokom gostovanja u čuvenom Overlapu, Poćetino je otkrio da je po dolasku u Totenhem, tada sa svoje 42 godine, bio bolji od svih igrača na Gakon testu. Kasnije je dobio konkurenta, i to jednog jedinog – Delea Alija, za kog je Kajl Voker izjavio da je jedini igrač kog je video da je kompletirao tu vežbu.

Ukoliko žele da igraju, moraće igrači Junajteda da zapnu kao nikada ranije jer je Poćova krilatica „Pati na treningu da ne bi patio na utakmici“. I to ne uključuje samo rad na terenu, već i u teretani. Morgan Šnajderlin, bivši igrač Junajteda koji je sa Argentincem sarađivao u Sautemptonu, rekao je da su ponekad toliko naporno radili u teretani da su im se noge tresle kada su prešli na teren.

Guliver/P Photo/Manu Fernandez

Uvek je bio i uvek će biti posebno zahtevan kada igra protiv onih najjačih. Dok je bio u Totenhemu imao je jednu izjavu koja to najbolje oslikava: „Dobri smo kada trčimo više od protivnika. Za moje četiri godine ovde, kada igramo protiv timova koji imaju sličan ili veći kvalitet od nas, uvek trčimo između šest i deset kilometara više od njih“. No, treba prvo napraviti nimalo laku procenu koji su trenutno timovi koji su kvalitetniji od „crvenih đavola“. Kako stvari trenutno stoje, moraće skoro na svakom meču da pređu tih šest do deset kilometara više.

Ostaje da se vidi da li će, u kom obimu i kom vremenskom intervalu fudbaleri Junajteda uspeti da ispune zahteve novog trenera. Poćetino se ranije već našao pred sličnim izazovom jer su igrači Totenhema pod Šervudom, pre nego što je  Argentinac stigao, trčali najmanje u ligi. Brzo su došli do vrha tabele po pitanju pređenih kilometara, a onda su, po njegovom odlasku iz kluba, gotovo jednako brzo ponovo spali na dno iste.

Samo, ima i jedna bitna stvar: u Parizu nikada nije uspeo da pomalo umišljene zvezde natera da više trče – bili su i ostali na začelju tabele francuske lige kada je reč o pređenoj distanci. Igrači PSŽ-a su njegove metode smatrali staromodnim, pa je njihovo nezadovoljstvo bilo jedno od glavnih razloga za Poćetinovu smenu nepunih godinu i po od kada je stigao u klub.

Da li će i u Junajtedu zvezdice koje ne vole da trče uskoro organizovati pobunu ili shvatiti da nisu jedni od onih fudbalskih umetnika sa početka teksta i prihvatiti da budu fudbalski fizikalci?

Komentari | Podijeli vijest