Kobnih 15 minuta Bosne i Hercegovine

Potpuni raspad u posljednjih petnaest minuta Bosnu i Hercegovinu je koštao teškog poraza od Švicarske ovdje u Los Angelesu. Promjena u pristupu nije donijela konkretnu promjenu u igri, pa je BiH i pored rotacija i dalje djelovala sterilno i bez pravih prilika. Međutim, sve do same završnice to je i dalje djelovalo kao klasična Barbarezova BiH koja bi mogla napraviti pozitivan rezultat, no serija pogrešaka u završnici odvela ih u poraz koji je objektivno i zaslužen.

Danima se pričalo o stanju Edina Džeke i tome hoće li biti spreman. Odradio je zadnja tri treninga s ekipom u punom intenzitetu i bilo je jasno da jeste, ali zapravo je pravo pitanje bilo želi li Barbarez uopšte preuzimati taj rizik. Međutim, činjenica je da je ova utakmica, ako zbrojimo pritisak i ulog, bila daleko najlakša od kada je Barbarez preuzeo selekciju Bosne i Hercegovine. Iako je na pressu noć ranije ovdje u Los Angelesu skoro pa ismijao tu ideju, Barbarez ju je očigledno prihvatio; krenuo je sa najofenzivnijom ekipom u zadnjih desetak utakmica - Edin Džeko i Ermedin Demirović su zaigrali u vrhu napada, Kerim Alajbegović je zamijenio Bajraktarevića, a očekivano Ivan Šunjić upao umjesto Ivana Bašića.

To naravno nije automatski značilo da će Bosna i Hercegovina imati ofenzivniji pristup, samo da će imati veći indivudalni kvalitet u napadu. Obzirom da je u veznom redu ostao vjeran Tahiroviću i Šunjiću, ova ekipa i dalje nije imala moć da iznese loptu iz svoje trećine i tako napravi nešto prema naprijed, nego je u rijetkim trenucima kada je imala posjed prebacivala i gađala strane. I Murat Yakin je znao da će, šta god da bude, on biti taj koji će dominirati posjedom, pa je napunio sredinu; ostavio je na klupi Vargasa i zaigrao sa dva špica. Ali i u takvoj situaciji Embolo se previše uvlačio u sredinu, pa je i Švicarskoj ostalo da napada po bokovima, i to većinom Dedićevom.

Prva četvrtina - izgleda da je sada moramo tako zvati? - nije ponudila pretjerano puno toga; i jedni i drugi su prije svega gledali kako da neutralizuju protivnika. To je malo smirilo i publiku - utakmice u najvećim gradovima su zapravo, kako jedan kolega reče, ništa drugo nego festivali fudbala. Na tribinama je bilo možda i više Meksikanaca nego Švicaraca; dominirali su ipak navijači Bosne i Hercegovine. Bili su bučni, veseli i nasmijani, ali kako je vrijeme prolazilo, ipak malo umorni od ove utakmice. Doduše, možda je to samo osjećaj vašeg reportera - FIFA nas je počastila klasičnim NFL novinarskim pozicijama, što je značilo da smo iza debelog stakla i da navijače gotovo i da ne čujemo.

Time-out je Barbarez iskoristio za prvu konkretnu promjenu. Memić je prešao s desne na lijevu stranu, pa se odbrana složila u petoricu u liniji; to je značilo da je Alajbegović u teoriji završio iza Džeke i Demirovića, ali u praksi je imao mnogo slobodniju ulogu. Ni to nije donijelo pretjerano puno toga prema naprijed, ali je dodatno zateglo zadnju liniju. Najviše se mučio Amar Dedić, kojem su ozbiljne probleme pravili Rodriguez i Ndoye, što mu je automatski (opet) minimiziralo njegov doprinos u napadu.

Nastavak je malo razbudio publiku, sada se već i iza našeg stakla moglo čuti skandiranje Bosni i Hercegovini, ali i osjetiti skakanje na tribinama; opasno se ljuljala ova naša mala staklena kutijica i barem za trenutak nas vratila na dešavanja u Cardiffu i Zenici. Osjećaju li se igrači isto kao mi?

Prvih desetak minuta Švicarci su opet ušli jako, imali i dvije dobre prilike, ali onda je BiH počela uspostavljati ravnotežu. Nakon sat vremena Edin Džeko je mahnuo prema klupi, nije bilo više energije, a Barbarez je reagovao ekspresno - izašao je i Tahirović, a ušli Bajraktarević i Bašić. To je značilo još jednu promjenu; sada je jedini napadač ostao Demirović, a na krila su otišli Bajraktarević i Alajbegović. I tih je desetak minuta ustvari bio jedini period u kojemu je BiH napravila nešto konkretno, stvorila dvije prilike, konačno zaprijetila Kobelu.

Ali onda je došao novi prekid da se igrači osvježe. Na čitavih 21 celzijusa, sa navučenim krovom, na klimatiziranom stadionu utakmica se morala prekinuti da igrači dvije minute piju vodu. To je Yakinovu ekipu ovaj put vratilo na noge; u četvrtoj četvrtini imali su potpunu kontrolu i Bosnu i Hercegovinu potukli do koljena.

Prvi gol je došao kao posljedica serije grešaka. Dedić je opet potpuno ispao, centaršut je došao s njegove strane, a Memić je loptu glavom vratio u srce kaznenog prostora. Tamo se ni kriv ni dužan našao nebranjeni Johan Manzabi, koji je iskoristio onaj time-out da uđe na teren i - pogodio volej.

Tu se Bosna i Hercegovina skroz ugasila.

Tarik Muharemović vjerovatno je bio najbolji igrač BiH do tog trenutka, na svojim leđima noseći odbranu Zmajeva. Ali u 80. minuti je zakasnio sekundu, izabrao startati na napadača Švicarske i pogodio mu zglob. Bio je zadnji igrač, bespotreban profesionalni faul i BiH nije ostala samo s igračem manje, nego i najboljim pojedincem pred stvarno najvažniju utakmicu.

Završnica se pretvorila u totalni raspad; Amar Memić je imao nekoliko žutih minuta, napravio nekoliko ozbiljnih grešaka, ali realno ovo nije njegov poraz - ekipa se prosto psihološki ugasila nakon gola. Prvi put od početka kvalifikacija nisu imali rješenja, nisu imali odgovor na ono što im protivnik servira u zadnjih deset minuta.

Poraz je to koji je numerički mnogo veći nego što je zasluženo, ali fudbal je takav; nekada te nagradi, nekada te kazni. Barbarez je išao na kalkulisani rizik i to mu se nije vratilo; sada će mu najvažniji zadatak biti vratiti psiholiški ovu ekipu za utakmicu koja jeste zaista važna, onu s Katarom u Seattlu.