Saša Ibrulj - Plan za Ameriku kuje se u tišini

Neobična je tišina iz tabora Bosne i Hercegovine. Navijači se već danima zabavljaju, uživaju, kalkulišu i planiraju, što je i sasvim normalno, a za to vrijeme iz baze reprezentacije informacije dolaze na kapaljku. Novinarima su na raspolaganju bili mahom rezervni igrači i oni koji su dobijali manje minuta zadnjih dana, a i oni se u svojim izjavama drže floskula i fraza i izbjegavaju bilo kakve ozbiljne komentare. A to opet može značiti samo jedno - selekcija se kao i pred Katar potpuno izolovala i prepustiila pripremanju za Sjedinjene Države, bez velikih riječi i bez velike pompe, pa šta bude.

Možda je to subjektivni osjećaj, ali znala je euforija čvršće tresti ovu reprezentaciju pred mnogo manje važne utakmice. Doduše, na skali važnosti ova ima specifično mjesto. Njen eventualni negativan rezultat ničim neće ugroziti ostavštinu ovog selektora i generacije koju predvodi, daleko od toga. Samim tim i pritisak bi na sve trebao biti manji i čini se, opet gledajući striktno izvana, da u tome oni i uživaju.

Ali pripreme za SAD su zapravo gotove. Vremenska razlika nas malo buni, no bh. selekcija je već spakovala kofere i napustila svoju bazu u Salt Lake Cityju; ostali su službeni trening i službena press konferencija u, kako u FIFA tepaju, San Francisco Bay Area. Trenira se, zapravo, u San Joseu na stadionu Earthquakesa, a igra u Santa Clari. No, pravo je pitanje kakav je to plan igre za SAD u svoj kofer spakovao Sergej Barbarez?

Često smo u posljednje dvije godine ponavljali tezu da Barbarez u jednu ruku nije sklon velikim iznenađenjima, a u drugu da za njih i nema pretjerano puno prostora. Ako postoji poveznica u pripremi prve tri utakmice na ovom SP, onda je to činjenica da je BiH protivnicima uspjevala uskratiti najjače oružje. Najavljivali smo agresivnu Kanadu koja će pokušati napraviti ogroman pritisak na početku; BiH je to potpuno ugušila. Najavljivali smo dominantnu Švicarsku koja će kroz posjed pokušati lako ulaziti u završnicu; BiH im je (većinom) to potpuno ugušila. Najavljivali smo Katar koji će pokušati napraviti suprotno i smiriti utakmicu; BiH ju je pretvorila u haos u prvih pola sata i debelo profitirala na tome.

Ako je suditi prema viđenom od Pochetinove Amerike i od njih se može očekivati agresivan start i visok presing, kojim bi unijeli nervozu u zadnju liniju BiH. To je nešto što ih karakteriše od dolaska Argentinca - snažno otvaranje u prvih dvadesetak minuta, visoko izlaženje na protivnika u izgradnji, pokušaj da natjeraju protivnika da gubi loptu u svojoj trećini. I oni su, vjerovatno, kao uostalom i svi do sada, uvjereni da je nedostatak individualnog kvaliteta najveća mana BiH i to će pokušati iskoristiti. Međutim, BiH je, taktičkom disciplinom i organizacijom prije svega, svaki put to uspjevala ne samo nadoknaditi - osim u zadnjih 15 minuta utakmice sa Švicarskom - nego i utakmicu navesti na svoj mlin.

Nekoliko je ključnih pitanja koja za nas predstavljaju dileme, a sudeći prema Barbarezovom pristupu, ne i za ovaj štab. Krenemo li od vrha piramide, pitanje je Edina Džeke - da li je kapiten spreman da krene od početka? Ako jeste, to gotovo sigurno znači i da će pored njega biti još jedan napadač, vjerovatno Ermedin Demirović. U takvom stanju stvari, uloga tog drugog napadača zapravo je prevashodno defanzivna; on je tu da trči za dvojicu. Naravno da prisustvo Džeke u napadu donosi drugu dimennziju, pogotovo jer se gotovo čitav napadački plan, uključujući i iznošenje lopte, bazira na njemu. Međutim, to Barbareza ostavlja sa opcijom manje u veznom redu. A kada je tako, on se odlučuje prioritizirati defanzivu i neutralizaciju protivnika. To se jasno pokazuje u izboru dva veznjaka; često su sličnog profila i sa limitiranim učinkom u igri prema naprijed.

Dakle, to je druga dilema - da li zadržati vezni red koji je i u prvom dijelu protiv Katara pokazao da je agresivniji s loptom, da češće gleda prema naprijed i traži rješenja u protivničkoj trećini ili se opet okrenuti Tahiroviću čiji je ofenzivni učinak gotovo nepostojeći?

Treće pitanje je konstanta tamo još od debija Kerima Alajbegovića; da li startati s njim i Bajraktarevićem ili opet ići na umanjivanje rizika u defanzivi i pokriti se Amarom Memićem, koji je objektivno mnogo veći radnik od obojice. To možda malo zavisi i od četvrtog pitanja; da li je Amar Dedić spreman? Navodno je desni bek Benfice odradio full trening s ekipom i spreman je da starta, ali niko još nije ni potvrdio ni demantovao tu informaciju. Ako nije, to bi značilo da vjerovatno Memić popunjava tu rupu i otvara priču za Alajbegovića i Bajraktarevića na terenu u isto vrijeme.

Međutim, ne bi bilo ništa čudno da sve ove teorije Barbarez baci u vodu. U vrijeme Lige nacija, dok se još tražio s ovom generacijom, Barbarez je znao i iznenaditi sastavom i sistemom; potpuno izmiješati karte za protivnika i ostaviti nas ali i protivničkog selektora s upitnicima i problemom prilagođavanja situaciji. Ono što je važno je da je Barbarez sebi stvorio tu sigurnosnu mrežu - svojim je pomalo rigidnim idejama s kojima se mnogi nisu slagali doveo ovu ekipu do knockout faze Svjetskog prvenstva. I šta god da je spremio za ovu utakmicu, uslovno rečeno najveću utakmicu njegove karijere, zapravo je legitimno i nije pogrešno. Ne zato što ga neko brani, nego zato što je sam sebi stvorio takvu situaciju - da može priuštiti da nešto pokuša i (ne) uspije protiv Amerikanaca.

Ono što je sigurno je da BiH neće jeftino prodati svoju kožu. Sjedinjene Američke Države imaju bolju, kvalitetniju, iskusniju ekipu i iskusnijeg trenera i potpuni su favorit. Ali koga briga? Zato je možda ova neobična tišina posljednjih dana i najbolji znak. Ova Bosna i Hercegovina sve je do sada pričala isključivo na terenu i natjerala nas da prosto vjerujemo u nju. I da, napisali smo to mnogo puta, da uživamo u činjenici da su to što jesu, i tu gdje jesu.